Veliki razgovor Mladena Pavkovića s dr. Tomislavom Djurasovićem, bivšim hrvatskim političkim emigrantom i publicistom…

– Zbog čega ste i kada, gospodine Djurasoviću, napustili bivšu Jugoslaviju i zašto ste otišli u Njemačku, a ne u neku drugu državu?

Pred kraj studija i kao član Predsjedništva studentskog odbora, krajem 1969. godine, uhapšen sam u mome Ravnom i sproveden u Istražni zatvor u Trebinje, iako sam stalni boravak imao prijavljen u Dubrovniku (čak uredovno prijavljen i u (Vojnom odsjeku) N.O.O. Dubrovnik).
Istražni sudac bio mi je hercegovački Srbin Slavko Šarić, javni tužitelj Dubrovčanin Nikša Sindik, a Predsjednik sudskog vijeća Ćamil Memić.
Moj odvjetnik Pero Znaor komentirao je to: „Zastupljenost sve ove tri nacionalnosti, kao u ovome tvom sudskom procesu, daje naslutiti kako će kazna biti vjerojatno drastična, kojom će se poslati poruka upozorenja svim drugima, odnosno, kako bi se već unaprijed kazni dala određena doza pravičnosti i jedinstvenosti. To sam evo doživio u procesu protiv prof. Alilovića“.

Dana 8. prosinca 1969. proglasiše me krivim za krivično djelo neprijateljske propagande iz čl. 118 st. 1 KZ i osudiše me na godinu dana strogog zatvora.
Sud je prihvatio stanovište optužbe, da sam „pisanjem, govorom i pjesmom veličao jednu, kod naših naroda omrznutu ličnost iz prošlosti, i vršio neprijateljsku propagandu uperenu na razbijanje bratstva i jedinstva naroda Jugoslavije“.
Moji branitelji su tražili da me se oslobodi, „jer u optužbi nema nijednog dokazanog elementa za njegovo krivično gonjenje“.
Tužitelj Sindik je samohvalo isticao, kako je on već odustao od nekoliko točaka optužbe, ali „činjenica je da su djela ove vrste na području u kome optuženi živi i školuje se, zabrinjavajuće porasla“.
Slijedila je žalba na Vrhovni sud BiH, koji su krajem 1970. godine bili još rigorozniji i kaznu povećali na tri godine zatvora, no, kratko prije izrijeka ove presude ja sam si već „dospio“ do izbjegličkog logora Traiskirchen, nedaleko od Beča.
Austrijanci su uvjete za politički azil tumačili na svoj način te su Hrvate najčešće vraćali u njima prijateljsku Jugoslaviju. Drugi su opet potražili spas kod “Legije stranaca”, dok su treći, među koje i ja spadam, i koji smo se protivili odlasku u prekooceanske zemlje, morali ponovo emigrirati u druge zemlje Zapadne Europe.
Odlučio sam izbjeći u Zapadnu Njemačku, gdje sam već imao nekoliko dobrih (i utjecajnih) prijatelja.

– Nekad se govorilo Udba je naša sudba. Mislite da to i danas vrijedi?

Dozvolite mi naoko malu, ali vrlo važnu ispravku: Nekad se govorilo „OZNA sve dozna“, dok je njena inačica „Udba je naša sudba“ daleko mlađeg datuma.
To nisu samo promidžbeni slogani, nego im je bila i ostala glavna zadaća: Stvoriti famu o svemogućnosti i sveznanju antihrvatskog aparata predvođenog „militantnim udbašima“ i to u svim slojevima društva.
Zazivajući „Udba je naša sudba“ jedni planiraju preuzimanje vlasti i moći, dok drugi pak time opravdavaju svoju slabost, nemoć i rezignaciju – jednom riječju: pokušavaju opravdati svoju nacionalno-političku učmalost odnosno nemoć.
Ja im se ovom prigodom obraćam tvrdnjom Bertholda Brecht-a: „Glupa telad traže sami svoje mesare“!
U državi na čijem se čelu deset godina nalazio bivši suradnik Udbe, čovjek koji je tražio da se 1967. godine procesuiraju najpoznatiji hrvatski intelektualci radi njihovog potpisa na Deklaraciji o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika, u državi u kojoj je dužnost Predsjednika Sabora obavljao čovjek koji je 1972. godine tražio da se zabrani rad Matice hrvatske radi navodnog šovinizma i nacionalizma, u državi u kojoj nekadašnji udbaški doušnik vršlja tri desetljeća u svim centrima vlasti i moći, a kao podpredsjednik Sabora izjavi «locirati, identificirati, uhvatiti i transferirati», sve je moguće – pa čak i to da se prihvati Udbu za kreatora naše budućnosti.
Ergo: Udba nije naša sudba, nego naša sramota!

– Često ukazujete na zločine Udbe. Na koji je način radila ta zločinačka organizacija?

U mojoj knjizi „Svjedok olovnih vremena“ ja točno 103 puta spominjem imenice Udba, udbaš i pridjev udbaški.
No, na popisu/listi Ubojstva i otmice Hrvata-emigranata koji sam je sastavio i aktualizirao nalaze se i slijedeći podatci: ubijenih = 73, nestalih = 5, otmice = 5, preživjeli su atentate = 24, a pokušaj otmice = 2 Hrvata.
Ako se ovo uzme u obzir i k tome dodaju i sve spletke koje je Udba plela oko moje malenkosti, onda to i nije baš tako često.
Što se načina rada Udbe tiče ukazujem na knjigu moga prijatelja Romana Leljaka “Špiclji Udbe”, koji udbašku organizacijsku piramidu otpočima teklićima A-grupe, sa zadaćom pratiti svoje žrtve, slijede osobe B-grupe, koji su svojim zapažanjima podnosile izvješća udbašima na višem stupnju hijerarhije, t.j. grupe C, a ove pak udbaškom vrhu koji su činile osobe D.
Njih je Udba pridobivala na tri načina. Prvo su bili oni koji su s Udbom surađivali iz patriotskih motiva. Tih je bilo najviše. Drugi su bili suradnici iz materijalnih razloga. Za suradnju su bili nagrađivani novcem, poslom, položajima i drugim privilegijama. Treći su pak bili oni koji su bili ucijenjeni, ili: završiti ćeš u zatvoru, oduzet će ti se putovnica, ostati ćeš bez posla, ili nešto drugo, a svega su se toga zla oslobađali – pristankom na suradnju s Udbom.

– Jeste li u Njemačkoj mogli biti „sigurni“ od Udbinih zločinaca?

Odgovorno tvrdim, da su strane tajne službe u zemljama Zapadne Europe, posebice u Njemačkoj nažalost prečesto „debelo žmirile na oba oka“ kad je Udba ubijala Hrvate.
Od gore spomenutog broja ubijenih Hrvata-emigranata, njih 73 u svijetu, samo je u Njemačkoj u vremenu od 1946. do 1989. godine ubijeno 42 Hrvata.
U Njemačkoj je a u vremenu od 1972. do 1989. godine ubijeno 28 Hrvata, sve odreda mojih dobrih znanaca i prijatelja.
I još jedan podatak: U istom vremenskom odmaku izvršila je Udba na području Savezne Republike Njemačke 17 neuspjelih atentata na Hrvate-emigrante.

– A, tko je, po Vama kriv za ubojstvo g. Stjepana Đurekovića?

Trojica sukrivaca Perković, Mustač i Prates su osuđeni na doživotnu kaznu zatvora.
No, pravda time nije niti izdaleka zadovoljena, jer to su samo tri karike u jednom podužem lancu.

– Nego, gospodine Djurasoviću, kako prepoznati Udbaša?

Zasigurno ne po usporedbi s agentima-glumcima iz različitih filmova, gdje su ima znaci raspoznavanja uglavnom: odijelo i kravata, crni ogrtač, floppy-šešir i/ili sunčane naočale, odnosno, žene-agentice s izraženim zavodljivim čarima.
Udbaši su kako tada tako i danas bili posebno priučeni za tehnike špijunaže i zavjereničkog ponašanja i najčešće nastupaju prerušeni. Mnogi su bili zaposleni u jugoslavenskim veleposlanstvima, konzulatima i kojekakvim komorama i udrugama, a svoju armadu regrutirali najčešće u tzv. klubovima Jugoslovena.
Ja nemam upute/recepta po kome bi se „daljinskim“ prepoznalo udbaša; međutim, postoje neki čini znakovitog ponašanja po kojima se te spodobe mogu prepoznati, kao:
 traženje uspostave kontakata na marginama demonstracija, štrajkova, proslava, sajmova, pa čak i prigodnih događanja u privatnom životu;
 kontakt u okviru potpuno normalnog poznanstva može se brzo razviti čak i u „prijateljstvo“;
 u pojedinačnim slučajevima mogu određene nepravilnosti ipak ukazivati na to da “novostečeni prijatelj”, odnosno poslovni partner zapravo djeluju u ime jugoslavenske obavještajne službe:
o njega se ne može kontaktirati telefonom,
o iako radi kao konzularni zaposlenik, on ne želi da ga se tamo kontaktira,
o Sastanci se uvijek zakazuju/održavaju na neutralnim lokacijama, restoranima,
o Nudi poklone i/ili redovno preuzima račun u restoranu,
o udbaš, onako usput, usmjerava razgovor na teme koje su za njega zanimljive.

Zasigurno je ove i mnoge ine znakovitosti znao i „bugarski Solženjicin“, emigrant Georg Markov, koga sam imao čast upoznati u društvu mojih bugarskih prijatelja; no, to mu nažalost nije život spasilo.
Obavještajci su uvijek spremni na „nova iznenađenja“.
Tako je bugarski obavještajac Kalugin u rujnu 1978. godine na jednoj autobusnoj postaji u Londonu „nehotice dodirnuo“ Markova otrovnim kišobranom, „spontano“ se ispričao i odjurio taksim. Tri dana kasnije 49-godišnji Markov je umro.
Ubojicu Kalugina bugarska vlada za velike “zasluge” nagradila je medaljom i pištoljem Browning – zar to ne asocira na neke „zaslužne“ udbaše-ubojice kojima su Tito, Dolanc, Herljević & Co. dodjeljivali ne samo medalje, satove, nego i ville na hrvatskom Jadranu.
Zaključno: Svako ljudsko biće posjeduje sposobnost podizanja subjektivnog osjećaja sigurnosti; ergo: Cautus esto est mater salutem (hrv. Oprez je majka sigurnosti!).

– Jesu li i Vama prijetili? Zbog čega?

Nisu samo prijetili, nego su pokušali više puta, da se poslužim njihovim rječnikom, i likvidirati. Navesti ću samo dva slučaja:
5. svibnja 1971. godine u jednom bečkom restoranu pokušali su dvojica udbaša putem ubacivanja psihoaktivnog sredstva u moje piće oteti Božu Hrkača i moju malenkost, a o čemu pišem opširno u mojoj knjizi.
Spasili su me Božja providnost, oprez, borilačka vještina i Čeh-emigrant koji nas izvodi sporednim izlazom, te nas autom vozi u izbjeglički logor Traiskirchen udaljavajući nas od utjecajne domene pristranih austrijskih žandara.

I, drugi put, u Njemačkoj, i to drugi način i druga metoda, ali cilj i svrha su isti:
1. lipnja 1975. godine, na putu u redakciju „Hrvatske države“, implodirala mi je prednja desna guma na automobilu pa sam završio pod cestom.
Samo zahvaljujući prisebnosti i brzoj reakciji drugih vozača nije došlo do težih posljedica. Dok su me pokušavali izvući kroz razbijeni prozor Ford-Taunusa, ja sam gromoglasno dozivao, da mi spase dijete, koje se uopće nije moglo ni vidjeti. Moja je sedmomjesečna Ana, skoro neozlijeđena, ležala je među sjedalima poklopljena tzv. Mojsijevom korpom, u kojoj sam je tada nosio.
Kasnije mi pojasniše da su nepoznati (sic!) atentatori za ovaj atentat rabili neku vrst kiseline, koja je do sada bila poznata samo u SAD-u, a kemičar-stručnjak se trudio pojasniti nam razarajući učinak te kiseline kad dođe u dodir s određenim plinovima.
Razgovor nastavljamo u sobi 356 Policijske uprave München, kojom prigodom viši inspektor Frank onako uzgred primjećuje, kako mu je poznato da sam vrlo aktivan u hrvatskoj emigraciji, te da u zadnje vrijeme uz određenu zabrinutost oni prate konflikte između starije i mlađe generacije među Hrvatima.
Prekinuo sam ga: „Okanite se ćorava posla, kad Vi najbolje znate tko su i odakle atentatori dolaze“…
Sad opet on nadglasava mene: „Naravno da si predmjevamo tko stoji iza toga, ali dokaza nemamo i teško ćemo ih i pronaći, jer su to prekaljeni profesionalci“.
„Zašto ste mi onda dali politički azil, ako me ne možete zaštititi?“, protestirao sam.
Dok su druga dvojica potpuno zanijemili, Frank mi posve hladnokrvno reče: „Vi ste politički azilant, dakle, naš gost, a Jugoslavija i Njemačka su zemlje-prijateljice, barem bi to Vama kao intelektualcu moralo biti jasno. Nego, ako Vam je život drag i životi Vaše žene i djeteta, povucite se, dok ne bude kasno“.

– No, kakva su to bila „olovna vremena“ o kojima pišete? Mogu li se ponoviti?

U predgovoru i na promocijama moje knjige ističem: „Dvadesetak godina života provedoh u bivšoj državi, tamnici moga naroda, dvadeset godina u tuđini, željan moga naroda, a evo, poslije 20-godišnje punoljetnosti države Hrvatske obznanjujem ovu knjigu mome narodu“.
Istinabog, ja ne svjedočim samo o osobnim, iliti obiteljskim teškim, trnovitim, olovnim vremenima, nego o vremenima komunističkog mraka, o državnom nasilju i represiji, te o režimskom terorizmu nad mojim narodom u obje današnje slobodne države, kako u BiH, tako i u Hrvatskoj, odnosno, i u mnogim državama svijeta, gdje su ona država i onaj režim širili svoje otrovne pipke.
Mogu li se olovna vremena ponoviti, pitate.
Nikad se ne zna! Moja 11. Božja zapovijed glasi: Ostanimo budni i oprezni!
Mi se ne smijemo uspavati na lovorikama povijesnoga uspjeha koji je rezultirao nezavisnom i slobodnom državom, ali nam to nije garancija da se ta tegobna i zla vremena ne mogu ponoviti.
Moje iskustvo iz tih olovnih vremena, kako u domovini, tako i u tuđini, me poduči: Extra Croatiam non est vita; iliti: Izvan Hrvatske nema nam života!

– Kako se slažu Hrvati u Njemačkoj?

Hrvata je danas u Njemačkoj skoro pola milijuna, a okupljeni smo većinom oko lokalnih katoličkih župa i hrvatskih diplomatskih predstavništava, oko sportskih, kulturnih i inih udruga i djelujemo svatko koliko i kako može uvijek brižljivo prateći događanja i gibanja u Hrvatskoj i BiH.
Bavarska metropola gdje živim preko četiri i pol desetljeća, danas je 5. hrvatski grad po veličini i Hrvati organizirano djeluju u 30-tak različitih udruga i društava.
Osoba, seriozni diplomat, i moj dobri prijatelj, a koji je Hrvate uspješno koordinirao i držao nas na okupu na prostorima cijele Njemačke, odnedavno je pozvan, da kao Ministar vanjskih poslova brani interese Hrvatske u cijelom svijetu.

Zašto se ljudi koji poput Vas žive izvan Domovine ne vraćaju u Hrvatsku?

Osobno sam cijelo život proveo na braniku Hrvatske. Početkom 90.-tih (pre-) često sam nastupao u raz(do-)govorima s nositeljima vlasti u Hrvatskoj, posebice sa prvim hrvatskim predsjednikom dr. F. Tuđman, ministrom G. Šušak, gospođom Ljilja Vokić, prof. Zvonimir Šeparović (tek da spomenem samo njih četvero, a ne zaboravljajući ni mnoge druge) o društvenim barijerama koje su sprečavale i onemogućavale brojniji povratak Hrvata u domovinu.
Neku dublju analizu završavam ovdje, ali odgovorno tvrdim: Da se u vremenu od 1994. do 1999. u Hrvatsku vratilo barem 60 tisuća izvandomovinskih Hrvata, što je bilo izvedivo i moguće, ne bi se zasigurno dogodio niti povratak Pete kolone, niti bi ovaj najnoviji masovni eksodus dogodio i ponajprije ne bi se danas govorilo o dva izgubljena desetljeća u razvoju hrvatskog društva.

– Mislite li da se u Njemačkoj, pa i drugdje u svijetu, dovoljno zna o Hrvatskoj, a poglavito o Domovinskome ratu?

Dovoljno?, zasigurno NE.
Najbolji indikator je kad nam se 18. studenoga na „Mimohodu za Vukovar“ u Münchenu pridruže Nijemci i započnu svoja sjećanja na Vukovar kao najveću žrtvu u „ratu na Balkanu“.
Primjetljiva je i njihova zahvalnost kad ih poučite da je to rat u kome su Hrvati branili svoju zemlju i svoj živalj i to na prostorima i Hrvatske i Bosne i Hercegovine, a od „do zuba naoružanog“ agresora i četvrte vojne sile u Europi, armade koja je unaprijed naoružala i svoje trabante, a sve pod plaštem velikosrpskih megalomanskih htijenja.
Naglašavamo kako su Hrvati, koji su Europu i kršćanstvo toliko zadužili, odjednom bili prepušteni sami sebi, te unatoč tome branili i obranili svoje zemlje, oslobodili ih i ostali svoji na svome. Slijede zahvale i čestitke.
Ali, to je samo neznatni obol – kapljica vode u more.
Pitanje se nameće gdje su i što rade oni čija je to zadaća i koje hrvatski porezni obveznik skupo plaća. Nositelji vlasti i moći u Hrvatskoj već dva desetljeća odašilju u svijet diplomate, a mnogi od njih se ne susprežu svoje protuhrvatsku rabotu javno širiti po svijetu. „Prepoznat ćete ih po njihovim plodovima“ (Matej 7,16).

– Pratite li kampanju za izbor predsjednika Republike?

Naravno da pratim i to s ushićenjem i izvjesnom bojažljivosti.
Osobna mi ushićenost i nada zrače u pravcu dr. Škore, a bojažljivost proističe iz osobnog iskustva s HDZ-om, čijem sam ogranku u Münchenu dugo vrijeme predsjedavao i koju sam napustio kad je Ivo Sanader preuzeo kormilo.
Moje mišljenje o gospođi Grabar-Kitarović koje sam objavio u „Hrvatskom listu“ 8.08.2007. godine (poveznica: http://spasimohrvatsku.hr/2018/02/22/435/ ) nije se ni za jotu do dandanas promijenilo, iako sam kod posljednjih izbora podržao.
Mogući scenarij: Brojni su „Kruščevići“ koji još vuku konce u biračkom inženjeringu HDZ-a. Oni će zasigurno što legalno, što ilegalno (ali „zna se“ uvijek učinkovito!) poraditi kako bi se gg. Milanović i Grabar-Kitarović dočepali finala. Od toga časa „ćaća“ preuzima marionetske konce i u znak zahvalnosti budućem koalicijskom partneru, dovodi „beskarakternog“ na pijedestal.

– Zbog čega se Hrvatima neprestano prebacuje krivnja za NDH, a Njemačkoj daleko manje za fašizam?

Po ovom sugestivnom pitanju moje mišljenje je potpuno oprečno.
Ako je krivnja boriti se protiv zatirača svega hrvatskoga i za ostvarenje tisućljetnog sna tj. uspostave i ustrojstva NDH, onda bih se i ja prvi svrstao među krivce.
Naš blagopokojni Blaženik, to je znatno ljepše sročio kad je rekao: „Ja bih bio ništarija, kad ne bih osjetio bilo hrvatskog naroda“.
A, što se Njemačke tiče, samo prividno se stiče dojam kako je izblijedila, nestala, prozivka poradi nacizma (= nacionalsocijalizma), no kad „dođe voda do grla“ kao u Grčkoj (EU-dugovanja), iliti u Poljskoj (ratne reparacije), da druge zemlje ne spominjem, brzo osvane na prvim stranicama domaćih tiskovina Anđela Merkel sa tipičnim Adolfovim brčićima.

– Vjerujete li u današnju Hrvatsku?

Ja sam rođen, odrastao, a, evo polako i ostarih s vjerom u Boga i vječitu nam Hrvatsku!
Uostalom, nije ova naša država, koju smo krvlju i žrtvama hrvatskih pregalaca oslobodili i uspostavili, nije ona kriva, da u njoj danas moć i vlast imaju većinom protuhrvatski orijentirani pojedinci, nego dio pučana koji obitavaju u Hrvatskoj, a koji tim ljudima omogućavaju takvu rabotu. Krivicu snosimo i mi nacionalno svjesni birači da ih nismo u dvadeset godina „doveli k pameti“.
„20% je onih koji hrvatsku državu ne žele“, ustvrdi Prvi predsjednik RH F. Tuđman.
Ali kada to on reče, gospodo!? Pa, prije skoro će tri desetljeća.
Samo par godina kasnije uzurpatori à la Račan, Mesić, Josipović, Sanader, Plenković i dr. „upališe zeleno svijetlo“ petokolonašima svih vrsta i boja i enormno uvećaše svoje jato. Ta bratija zabraviše vrata hrvatskom izvandomovinstvu, a 320.000 hrvatskih beznadnika otposlaše u inozemstvo i to bez povratne karte.
Koliko odgovara onih „20 %“ današnjem činjeničnom stanju – dajem na razmišljanje.

– Na čemu trenutačno radite, kakvi su Vam planovi?

Moja radna agenda je prilično podugačka, a ideje i planovi toliko zahtjevni da bih morao poživjeti životni vijek moga pradjeda Lovre, tj. 115 godina, kako bih to odradio.
Do nazad četiri godine honorarno sam predavao na jednoj visokoškolskoj ustanovi, a onda su se počela rađati unučad. Radost poradi povećanja obitelji znatno mi je pomutila hrvatska birokracija, odbijajući upisati moju unuku u Knjigu hrvatskih građana sa slovom Đ, kako se moje ime i piše, nego li sa „Dj“ kako je uvedeno u njemačkim i danskim knjigama i u čijim alfabetima nema slova Đ. Podastrti dokazi i hrvatski dokumenti mene i moje djece koji smo uvedeni slovom „Đ“ u Hrvatskoj i BiH, smatraju ti birokrati manje uvjerljivim, „jer je to urađeno u eri Tuđman-Šušak, a mi danas radimo po propisima Europske Unije“.
Još uvijek sam aktivan član u 5 hrvatskih udruga.
Član sam Organizacijskog odbora HIK i redovito referiram na kongresima i konferenciji – zadnji put 21. veljači tekuće godine u Zagrebu.
Članke i kritičke uratke objavljujem s vremena na vrijeme u hrvatskim i njemačkim javnim medijima, iako znatno manje nego li prije.
Kad sam kod objavljenih članaka dozvolite mi jedan izlet u blisku prošlost.
a) Poslije objave moga uratka „Dosta je okretanja i drugog obraza i uzvraćanja kruhom“ (neki su mediji/portali, bez da su me konsultirali, naslovili s „Papa Franjo nas je izdao!“), a u kojem sam kritizirao:
1. Rottenburško-Stuttgartsku biskupiju zbog zabrane nama Hrvatima (u prosincu 2017.) svih pobožnosti za generala Praljka;
2. Biskupiju Korušku što nam bezobzirno cenzurira (u travnju 2018.) komemoraciju ubijenih Hrvata na Bleiburgu i
3. Papu Franju koji se poigrava s osjećajima hrvatskih katolika čekajući već godinama na zeleno svijetlo od Srpske pravoslavne crkve, da bi se „pozabavio slučajem Stepinac“.

b) Prošle jeseni kad se počela predizborna kampanja kod nas u Bavarskoj za parlamentarne izbore, na koje se javno i kritički osvrnuo Predsjednik katoličke konferencije Njemačke, münchenski nadbiskup i kardinal Marx i ustvrdio kako će vodeća bavarska stranka CSU kod dolazećih izbora izgubiti 3% glasova, a sve poradi njihove rigorozne i odbojne politike spram izbjeglicama.

Iritiran takvom izjavom uputio sam mu poduže pismo preko njegova ureda, gdje ga kao zabrinuti vjernik pitam: „Zašto Vas, Ekselencijo, toliko brine i muči mogući gubitak od 3%-glasača u jednoj političkoj stranci, umjesto da nama kršćanima u Njemačkoj, a zajedno s Predsjednikom vijeća Evangeličke crkve u Njemačkoj, Bedford-Strohm, pojasnite zašto je samo u prošloj, 2017. godini 660.000 kršćana okrenulo leđa majki Crkvi (točnije: Katoličku crkvu napustilo je 290.000 vjernika, dok je 390.000 napustilo Evangeličku crkvu), tei da nas uputite, uzoriti Nadbiskupe, što nam činiti.
Uz ovu prigodu prikladno sam citirao Bibliju: „Što gledaš trun u oku brata svojega, a brvna u oku svome ne vidiš“ (Matej 7,3).

Poslije toga zamoliše me da ovo pismo javno ne objavljujem dok ne dobijem odgovor.
I odgovor pristiže znatno kasnije, ali zasigurno u najnezgodnijem času.
Sve sam pripremio i uglavio termin za prikazivanje filma R. Leljaka: „Mit o Jasenovcu“ 8. ožujka 2019. u München-u (a uz moguće i prikaz u Stuttgartu i u Frankfurtu!?).
Sve je bilo dogovoreno i uglavljeno kad mi se početkom veljače obratio iz Delegature u Frankfurtu vlč. Ivica Komadina, s elektroničkom poštom:
Poštovani gosp. dr. Tomislave Djurasoviću,
u svezi s Vašim mailom i upitom od prošlog petka, moramo Vam na žalost odgovoriti da njemačke biskupije više ne dozvoljavaju da se u prostorijama naših misija/zajednica održavaju aktivnosti koje nisu pastoralne naravi, niti se iste smije najavljivati s oltara.
Naše misije/zajednice su ustanove njemačke Crkve i djeluju unutar pojedinih njemačkih biskupija, a prema odredbama kanonskog prava dužni smo na poslušnost nadležnom mjesnom njemačkom biskupu…

Dva druga „projekta“ na kojima intenzivno radim u zadnje vrijeme su:
1. Utemeljenje jednoga odbora, jednu grupu ljudi, koja će voditi skrb kod održavanja grobova (i ne samo ubijenih!) Hrvata u München-u, i
2. Ispoštovati od odgovornih institucija u Njemačkoj, posebice njemačkog Bundestag-a (=Savezni parlament) da se javno ispričaju hrvatskom narodu za 42 ubijena Hrvata-emigranta na području SR Njemačke.

Onim Hrvatima, koji mi uskraćuju neke potrebite podatke, a pod izlikom: „to je preveliki zalogaj za pojedinca, pa makar to bio i jedan Đurasović“ ovim putem poručujem: Nijemci su preko 100 godina vodili stručne raspre o ulozi Njemačke u genocidu nad Armencima 1915. godine, pa kad su im povjesničari spočitali, kako je njemačka suodgovornost veća nego što se do sada pretpostavljalo, zastupnici njemačkog Bundestaga su 2. lipnja 2016. većinom glasova usvojili rezoluciju kojom se priznaje turski genocid nad armenskim stanovništvom 1915. godine.
Naziv rezolucije je „Sjećanje na genocid nad Armencima i drugim kršćanskim manjinama u Osmanlijskom carstvu prije 101 godine“.

– I na kraju, želite još nešto reći, dodati, poručiti?

Da, ali samo kratko: Lakše je državu očuvati, reformirati i njegovati, nego li državu izboriti i ustrojiti! Pametnome dosta.