Učitelj je rekao: Znam ja čiji si ti okot !

Učenici prvog razreda u Kongori 1953. godine.

Kad se sjetim prvog dana u školi, spopane me neke muka i jave mi se neki slike mutne od zlovremena; jasne do nejasnoće, upitne do neodgovora. Kad sam moju djecu vodio prvi dan u školu, bilo je to veselje, slavlje, nešto prelijepo i za djecu i za mene.

Moj prvi  odlazak u kongorsku školu, bio je jedan od najtužnijih dana u životu. Strah od škole, strah od učitelja, strah od drugova i drugarica, strah od Ogojkine kuje, koja je htjela ujst, a moralo se proći pokraj te osamljene kućem koja je stršila na podnožju povijesnog brda Liba na kojem strđezidporedine prijestolinice Delminija, ilirskog plemene Dalmata i na kojem je održan prvi skup Hrvata – Duvanjski sabor 753. Godine.

Niko nas nije pratio do škole. Većina nas imala je jednog ili nijednog živa roditelja. Bili su rijetki koji su imali živa oca. Nitko nas nije pratio, niti vodio u školu, kao što se to danas čini. Kako je lijepo danas biti dijete i ići prvi dan u školu. U  vrijeme druga Tita i drugova partizana, bilo je to muka i jad.

Bilo nas je dvadesetero, a može i više iz našega sela, koji smo, davne 1953. godine krenuli u prvi razred.

Sretno smo prošli Ogojkinu kuju. Samo je lajala i nije na nas nasrtala. Kad smo došli pred školu, bilo je puno djece oko škole. Neki je čovjek vikao s vrata škole, da priđu njemu svi koji su došli u prvi razred. U tom strahu i nekoj vrsti bunila nas tzridesetak, možda i vipe, dječačića i djevojčica sjatilo se oko njega kao mali roj. Uveo nas je u razred i natiskao u klupe po troje. On je raspoređivao gdje će tko, pa je nas Borčance stavio u jedan red, Kongorane u drugi i one iz Lipe i Mandina sela u treći red klupa. Rundu, Gigana, Orlagu, Ginu i mene zapala je zadnja i predzadnja klupa  u trećem redu. Kad je učitelj ušao u razred, poskočili smo kao kamenčići iz praćki, jer nam je onaj čovjek koji nas rasporedio gdje će tko sjest, rekao da se dignemo na noge kad učitelj bane na vrata. Ušao je i rekao:

Za domovinu s drugom Titom i partijom!

Kad je on sjeo i mi smo sjeli i buljili u njega. Mogla se čuti muha takva je bila grobna tišina. U meni i oko mene bio je strah od svega što je tu u razredu, što me okružuje; od učitelja, slika na zidu, table, računaljke, stola, karte Jugoslavije na zidu…

Buljili smo u slike na zidu i počeli se došaptavati. Od pet slika koje su visile na zidu, znali smo samo tko je na jednoj, a na one četiri nismo znali. Znali smo da visi Tito po slici koju je držao na zidu jedan jedini partizan u našemu selu. Visio je maršal iza šporeta, pa je moj did Luka potiho znao reći kad bi se na njega nešto naljutio, da ga jebo onaj koji mu visi iza šporeta. Dakle, pet slika u pet krasnih okvira. Trojica bradata, a jedan ćelav. Jedan je imao velike brčine. Mi smo počeli se gurkat laktovima i šaputati pokušavajući odgonetnuti tko su ti ljudi na slikama, koje su nas dočekale u razredu, naravno uz tablu, kart Jugoslavije na zidu, stol i stolica za druga učitelja, rišćanina Peru Zečevića i tri reda klupe za nas đake prvake. Kažem prvake, jer smo bili prvi iz sela koju su poslije rata pošli u školu.

Učitelj, drug Pero, primjetio je da se mi nešto sašaptavamo i, šetajući između klupa načuo nešto o čemu kontamo, pa kad je shvatio da se radi o slikama, raspalio je pričati o nekom Marksu, Engelsu, Lenjinu, Staljinu, Titu i nekom Pucaru. Nazivao ih je drugovima, pa je rekao da  su drugovi na zidu veliki ljudi i osnivači marksizma, lenjinizma, komunizma, socijalizma. Njaduže je pričao o nekom ratu i nekom Titu koji je narodni heroj i predsjednik Federativne narodne republike Jugoslavije i nekom Đuri Pucaru starom, također narodnom heroju, koji je predsjednik socijalističke republike Bosne i Hercegovine, koja je u sastavu drugih pet republike u toj Jugoslaviji. Sve smo mi to slušali šutke i s nevjericom, pa kad je počeo o nekom velikom i strašnom ratu i nekim partizanima, ustašama, nacistima, fašistima, četnicima, belogardejcima, domobranima, ispalo je tako da su svi odreda zločinci i krvnici, samo su partizani dobri i oni su nas oslobodili od njemačkih osvajača nacista, talijanskih fašista, domaćih izdajnika ustaša i domobrana. Toliko je isfalio te partizane i tog njegova druga Tita da sam upravo zbog toga posumnjao u sve što je govorio. Kao dječačić išao sam zimi s djedom na sijelo kod guslara Marijna, slušao sam posve druge porče o ratu i tim vojskama. Kako je u našemu selu u svačijoj kući visio križ ili sveta slika, samo je u Blesinoj kući visio Tito iza šporeta, pa kad je drug učitelj završio tu svoju dugu pričo o drugovima i ratu i pitao imali iko išta pitat, po nesreći ja sam digao ručicu i pitao, zašto među njima nema Isusa i svetih slika. On je poskočio, počeo vikat, kao da je podivljao, prišao meni i odvalio mi šamarčinu tako da sam jedva ostao na nogama. Kad me razvalio šamarom, rekao je glasno:

Znam ja čiji si ti okot i ko te tako vaspitao.

Kao da sam mogao birati vrijeme i mjesto rođenja i onoga tko me donio  na svijet. Nitko to ne može. A neki ni to ne poštivaju, kao učitelj Pero.

Prvi put sam tada čuo riječ vaspitat, a okot smo govorili i našemu selu kad krmača okoti klezme. Kad sam shvatio što mi je rekao, u sebi sam mu kresno majku,digao samse i glasno rekao, da moja majka nije krmača i da me nije okotila, nego je mene moja majka Anđa rodila kao sedmo dijete od nas desetoro koliko nas je donijela na svijet.

Učitelj je vikao kao da je pomanitao: Marš van iz razreda. Marš van ustaški okotu, da te moje oči ne vide. Van,van,van!

Neko dijete koje je ovih dana 2020. godine pošlo prvi dan u školu i slučajno zna čitati i slučajno pročita ovo što sam doživio pvi dan u školi, jamačno će posumnjat i mislit će kako izmišljam, a ja znam da je sve ovo što kazujem, istina, bolna i gorka.

Mnogo godina kasnije, kad sam objelodanio prvu knjigu Objahana zemlja i pisao posvetu tom učitelju,  starcu, umirovljeniku, napisao sam mu ovo:

Druže učitelju ja nisam ni svinjski, ni zmijski okot! Partizane reci, zašto si onakav bio prema ustaškoj i dombranskoj djeci!?

Piše: Ante Matić – Borčanac