By Samo u posljednjih nekoliko dana neki događaji na političkoj sceni potvrdili su tezu vukovarskog gradonačelnika Ivana Penave da postoji kontinuitet velikosrpske puzajuće agresije, a da je Vukovar “epicentar“ takve agresije u kojoj kao najteži krimen sustavnim neproceuiranjem ratnih zločina sudjeluje hrvatsko pravosuđe kojemu je sada na čelu ministar Dražen Bošnjaković. Hrvatska je kao pobjednica u Domovinskom obrambenom ratu, može se slobodno kazati, izdajničkom politikom svih vlada nakon završetka velikosrpske agresije došla u poziciju gubitnika, jer je u ovom mirnodopskom razdoblju nakon 1995. godine stalnim popuštanjem međunarodnoj zajednici i Srbiji omogućila Beogradu da kao gubitnik u ratu postane pobjednik u miru.
Najveći krivac za takvu gubitničku poziciju je HDZ kao tobože stožerna državotvorna stranka jer u njenim redovima nije izvršena neophodna lustracija. Nešto je na tom planu pokušao Tomislav Kartamarko ali je bio potkapacitiran za takav zalogaj pa je po ubrzanom postupku smijenjen. Ovom prilikom treba podsjetiti da je prvi i dosad jedini prijedlog zakona o lustraciji koji je predložio HSP miniran u Hrvatskome državnom saboru 1998. godine, dakle kad je vlast bila u rukama HDZ-a. Bila je i ostaje čista iluzija da je to mogao učiniti jugokomunist Ivica Račan na čelu koalicijske vlade nakon 2000-te godine. Štoviše Račanova jugokomunistička koalicija izvršila je negativnu lustraciju, jer je iz javnih službi očistila oko 8.000 ljudi koji nisu bili pripadnici bivšeg poraženog komunističkog režima, pa su na njihova mjesta došli stari kadrovi, ili, kao u slučaju Andreja Plenkoviča, njhova djeca. Taj recept o vladajućoj kasti zadržan je do današnjih dana, jer je postojala potajna rukovodeća koalicija HDZ-a i SDP-a još iz doba Domovinskog rata koju je Šime Đodan nazvao svojevrsnim politbiroom i koja je praktički očuvala vlast. Koliko to daleko ide može se vidjeti ovih dana u upornom nastojanju dvije vodeće stranke da se ospori pravo biračima održavanje referenduma pa čak i najavom novog zakona koji bi uvjete za održavanje referenduma još više pooštrio. U tome se jednako slažu i HDZ i SDP, kao što su zajednički glasovali za usvajanje Istanbulske konvencije koju upravo dovodi u pitanje zahtjev za održavanje refereduma..
U takvim okolnostima u Hrvatsku je poslan kao gubernator dobro istrenirani briselski birokrat Andrej Plenković, dijete iz Kosove obitelji i odani poklonik Kardelja, a u sadašnjim vremenima metuzalemskog komunističkog diplomata Budimira Lončara. Upravo je odluka zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića da se za izmišljene zasluge Budimira Lončaru dodijeli Medalja Grada Zagreba dokaz koliko je daleko došla ta puzajuća velikosrpska agresija na Hrvatsku. Samo naivci mogu misliti da je odluka zagrebačkog gradonačelnika izvorno njegova, nego je to prije svega odluka gubernatora Andreja Plenkovića. On bi, da je mogao, a na sreću nije, nagradio Budimira Lončara nekim visokim državnim odličjem, ali Andrej Plenković ne kontrolira, kakva je da je, predsjednicu Republike, kao što može aferama opterećenog Milana Bandića. U svakom slučaju medalja Budimiru Lončaru koji bi, da je Hrvatska dosljedna pravna država, bio osuđen za veleizdaju, još je jedan dokaz da je na djelu puzajuća velikosrpska agresija o kojoj je progovorio Ivan Penava. Ta je medalja na svoj način kulminacija političkog mazohizma kao glavne značajke hrvatske politike predvođene u ovih četvrt stoljeća pretežito tobožnjom stožernom hrvatskom strankom HDZ-om.
O Budimiru Lončaru manje više su poznati svi njegovi protuhrvatski grijesi, među kojima je svakako najvažniji i najteži njegova uloga u Ujedinjenim narodima u izglasavanju u Vijeću sigurnosti embarga na uvoz oružja. Tim embargom najviše je bila pogođena Hrvatska i njezin narod koji je goloruk, jer je drugu izdaju što se tiče oružja počinio Ivica Račan, ušao u borbu za stvaranje hrvatske države. Osobno sam kao slobodni novinar akreditiran pri Ujedinjenim narodima bio zapanjen 1998. godine kad se na jednom domjenku što ga je priredila u zgradi na East Riveru Hrvatska misija pri UN-u koju je tada vodio Mario Nobilo pojavio glavom i bradom Budimir Lončar. Iz pouzdanih izvora procurilo je da je sam predsjednik Tuđman nudio Budimiru Lončaru mjesto hrvatskog ministra vanjskih poslova. On navodno to nije prihvatio zbog, kako je rekao, ustaša oko Tuđmana. Budimir Lončar je uz Matu Granića, koji je, bez obzira bilo to ili ne u interesu Hrvatske, potpisivao sve što mu se stavljalo na stol, postao siva eminencija koja praktički upravlja kadrovskom politikom Ministarstva vanjskih i europskih poslova. Kako se ovih dana otkrilo to ministarstvo nije učinilo ništa da bi se kontroliralo ispunjava li Srbija postavljene uvjete za zatvaranje ključnih poglavlja za sklapanje pristupnog ugovora Europskoj uniji. Ne treba posebno spominjati da je deklarirana Jugoslavenka Marija Pejčinović Burić bivša savjetnica srbijanskog premijera Ivice Dačića instalirana na tu funkciju s blagoslovom Budimira Lončara, kao što je na sličan način Davor Božinović kao kontrolor nametnut Andreju Plenkoviću.
Naravno, Andrej Plenković nije samo u ovom slučaju dokazao da prešutno prelazi preko politike kojom hrvatska vlada na čelu s njime praktički tolerira puzajuću velikosrpsku agresiju. U tome mu zdušno pomažu videći tiskovni i elektronski mediji na čelu s Hrvatskom radiotelevizijom i dva dnevnika „YUtarnji list“ i „Večernji list“. Treba samo podsjetiti kako je premijer mirno odslušao prošle godine na domjenku u povodu pravoslavnog Božića izaslanika predsjednika Vučića da će Srbija uporabiti sva sredstva ukoliko srpska manjina, koju u Beogradu zovu Srbima, u Hrvatskoj bude ugrožena. Još je teži primjer njegovo nereagiranje na obljetnicu „Oluje“ na Vučićevu usporedbu u Bačkoj Palanci Hrvatske s Hitelrovom Njemačkom i nereagiranje na nazočnost njegovog koalicijskog partnera Milorada Pupovca tom četničkom skupu. Premijer je bio uložio veliki napor da bi nagovorio vukovarskog gradonačelnika Ivana Penavu kako bi odustao od prosvjednog skupa zbog neučinkovitosti pravosuđa u progonu velikosrpskih ratnih zločina, što je opet bilo u funkcije djelatne puzajuće velikosrpske agresije. Milorad Pupovac koji smatra da je za Srbe u Hrvatskoj glavni grad Beograd nedavno je bio u srbijanskoj delegaciji prilikom boravka ruskog predsjednika Putina u Beogradu, a da na tu provokaciju Andrej Plenković uopće nije reagirao, odnosno prešutio ju je. Konačno, ali očito ne i zadnje, je nereagiranje premijera Plenkovića na rušenje spomen ploča imoćanskim braniteljima Dubrovnika u kojemu je nota bene na međunarodnom skupu izjavio da su se na ovim prostorima vodili neki sukobi a ne da je Hrvatska bila žrtva velikosrpske agresije, ali zato brzo reagira na medijske napade upućene Miloradu Pupovcu. Sve navedene činjenice govore u prilog tvrdnji da premijer Andrej Plenković izdajnički prešutno podržava sustavnu unutarnju agresiju na hrvatsku državu koja se vodi u okviru specijalnog rata iz Srbije, a sve u cilju stvaranja nekog novog jugoslavenskog političkog okvira.
Vjekoslav Krsnik
