Sječamo se mi i djece , za koju smo skupljali novce…

Zdravlje je najbitnije, rečenica je koju ponavljaju, naši političari u zadnje vrijeme. Nema političara koji to nije rekao, samo ako ga je netko pitao i ako su kamere snimale.
Jako je to lijepo čuti, sada kada vlada pandemija, nezgodno, je samo što mi nismo od jučer, pamtimo mi, pamtimo.
Pamtimo, kada su majke prosvjedom tražile lijek za svoju jako bolesnu djecu, tražile su lijek na ulici s njima, zamotanim u dekice, tražile su lijek za jedan pokret ruke više, za jedan mali osmjeh. Sjećamo se suza tih majki i godina koje su potrošile da bi to dobile.
Onda malo poslije i majki odgajateljica i one su bile na ulici. I one su tražile samo novce da mogu preživjeti, da mogu kupiti kreme, pelene i hranu prijeko potrebnu, za samo preživjeti.
Sjećamo se mi i djece, za koju smo skupljali novce, telefonom, za koju su umjetnici pjevali, da bi se liječila ta dječica, tamo gdje su im mogli pomoći.
I onda je zdravlje bilo najbitnije i ovima što čekaju na preglede nekoliko godina, i ovima koji boluju od raka i njima je zdravlje najbitnije.
Bitno je zdravlje i umirovljenicima s malim mirovinama, koji si ne mogu priuštiti odlazak liječniku, jer prvo nemaju novaca, za dopunsko zdravstveno, a onda ni participaciju kod doktora.
Oni važu između obroka i lijeka.
Onda, kada smo tražili da ti ljudi moraju imati pravo na zdravlje, jer su nas svojim radom zadužili, spominjali su ti isti političari, novce, odmahivali rukom, suzdržavali se da ne pokažu dosadu. Sindikat umirovljenika je slavodobitno ponudio spasonosno rješenje, koje je pravo na zdravlje, dalo vrlo malom broju umirovljenika a većini uskratila.
I tako dođe dan da je zdravlje najbitnije.
Koliko je to bilo nevažno, do sada, vidimo po staračkim domovima, koji danima imaju temperaturu u jeku najveće pandemije, ali zbog toga se nitko ne sekira.
A veli jučer dr. Beroš, ljudi umiru s koronom ali ne od korone.
Umiru i danas od raka, od srčanih udara, umiru kad ne dođe Hitna na vrijeme, umiru kad si ne mogu kupiti lijek, koji nemaju čime platiti.
Umiru mnogi zbog vremena, kad zdravlje nije bilo najbitnije, kad je dr Beroš isto bio doktor a isti političari u Vladi i Saboru.
Kada su ti isti političari podržavali, isto tako žustro i predano ministra Kujundžića, tvrdili da je baš on rođen za ministra, da je nezamjenjiv, on pak nam je umjesto zdravlja, nudio pomirenje s Bogom, nudio nam je svećenika, umjesto lijeka.
Kako se niste sjetili, da je onda zdravlje bilo, najbitnije.
Bit će, da se onda mislilo, da je zdravlje moguće kupiti, da je bolest samo za siromašne.
Kako se niste sjetili da su stari ljudi najugroženija skupina, kada ste tvrdili da se može raditi do 67 godina, kada su ljudi na referendumu skupljali potpise, da bi osporili zakon, koji ste htjeli nametnuti, da se s posla odlazi direktno, na groblje. Nitko onda nije tvrdio da su 60 godišnjaci stari, sada je to druga priča, Sada čovjek koji je navršio
i 60 ne smije na ulicu, ne smije u dućan, smeta onima, kojima je odjednom zdravlje najbitnije.
Sada kada sportaši miruju, proglašavamo se prvacima svijeta, u spašavanju zdravlja svojih građana, jer mi moramo biti u nečemu prvi, jer mi nemamo niti žirija, niti kriterija.
 Isti ljudi daju mirovinu od 2500 kuna, tvrde da se od toga može živjeti a onda tvrde da su zaustavili gospodarstvo, da bi te iste, spašavali od bolesti.
Jako je to šuplja priča, dragi moji, ima jako puno rupa, mislimo malo na ono, kako je bilo prije, zamislimo, kako će biti poslije.
Hoće li sada, kada smo svi okupirani brigom za zdravlje, nestati korupcije, hoćemo li pasti s trona najkorumpiranije zemlje u Europi, ili ćemo ta dva trona jednako slaviti. Hoće li jedna kuna, nezakonito stečene imovine biti utrošena za zdravlje građana ili će se kune i dalje, skupljati donacijom opljačkanih građana.
Fond grada Zagreba, za pomoć u elementarnim nepogodama, potrošen je, opustošen, ne za zdravlje, već za kupovinu glasova.
Unesrećeni ljudi kojima je zdravlje ugroženo, spavaju u garažama, u studentskom domu, kod prijatelja. Gradonačelnik koji je spiskao novce, drži presice, na kojima priča o spašavanju.
A mi svaki dan slušamo kako je zdravlje najbitnije, od tih istih, koji su odavno, to isto zdravlje obezvrijedili, stavili ga na u zadnju rupu na svirali, daleko iza svog standarda.
Naši političari vozili su najskuplje automobile, do sada, imali osobne šofere, neograničenu moć u pravdanju troškova, dok se u bolnicama  nisu mogle raditi operacije, ako je bio ispunjen limit mjesečnih troškova, dok su nedostajali timovi Hitne pomoći.
Kako se onda nitko nije sjetio da je zdravlje najbitnije.
Kako se nitko nije sjetio toga, kada je naručivao rakete zvane: Paklena strijela”, rakete koje su naručene za borbene helikoptere i koje su na veliko veselje naših vladajućih, upravo jučer stigle iz Amerike.
U vremenu kada je zdravlje najbitnije, nekako potiho i na mala vrata potkrade se i koja vijest da će skoro i izbori. Sramežljivo i potiho nam nameću temu, da je i mjesto na CRO-  barometru bitno.
Onako nevažno i usput, PR stručnjaci koji su nam dali sveznajućeg Andriju, žele nam nametnuti da između Andrije i Andreja, skoro i nema razlike, da su se oba jednako, brinula za naše zdravlje.
Dragi prijatelji ne nasjedajte na priču vrlo prozirnu priču, kvazi PR stručnjaka, mi smo i dalje najugroženija skupina, kada prođe virus i dalje ćemo biti jednako ugroženi, ovaj put od siromaštva.
Ono niti je došlo, niti će otići, zajedno sa virusom.
Za siromaštvo su krivi isti ljudi, koji se  tobože, sada bore za naše zdravlje.
Od siromaštva se isto umire.
Čvrsto primite svoju sudbinu u svoju ruku, sami čuvajte svoje zdravlje ali i priliku za pravedniji i bolji život u vremenu, koji vam je odredio život, a ne ljudi koji tobož, brinu za vas.
Dragica Trumbetaš