Pravosuđe i birokracija na svim razinama…

Na ovu akciju pisanja pisma potaknula me neka unutarnja pobuda, tj. unutarnji nemir koji u meni već neko vrijeme tinja. Otac sam troje djece, imam obitelj za koju se supruga i ja aktivno skrbimo, živimo svoj život za koji vjerujem da bi mnogi u Hrvatskoj poželjeli, a sve što smo stvorili (od nekakve poslovne karijere, pa do stila života) možemo zahvaliti isključivo svojem vlastitom trudu i zalaganju, ali i potpori naših roditelja.

Razlog zašto pišem i zašto je u meni taj unutarnji nemir leži u činjenici da sam uz vodstvo g. Plenkovića očekivao (i još uvijek očekujem) jasniju viziju izgradnje Hrvatske. Očekivao sam snažniju borbu za bolje i efikasnije Pravosuđe (vrlo dobro se sjećam da mu je Pravosuđe bilo na prvom mjestu prioriteta u sučeljavanju s g. Milanovićem na prošlim parlamentarnim izborima), jasniju viziju u privlačenju stranog kapitala, odlučnije poteze u cilju smanjenja udjela državnog i javnog sektora u ukupnom BDP-u (i dalje je iznad 50%). Kao što sam na početku rekao, otac sam troje djece. Želio bih da ona odrastaju i budu sretna u zemlji koju vole najviše na svijetu. Međutim, statistika je surova i statistički gledano iz današnje perspektive, velika je vjerojatnost da će oni “sreću tražiti negdje drugdje”. Koliko god ja afirmativno govorio o svim izazovima, koliko god se trudio unositi im duh poštenja, izgradnje vlastitog karaktera, ljubavi prema domovini, koliko god im govorio da su za život potrebne vještine i znanje, ali i samodisciplina, odlučnost i upornost, a ne stranačka iskaznica i „veze“, nažalost javnost i medijska slika koja se svakodnevno oblikuje potiče mlade ljude na razmišljanje o odlasku, nesvjesni o tome da je “tamo negdje trava jednako zelena” kao i kod nas. Hvala bogu, vidio sam svijeta i znam što govorim.

 

Od samog dolaska g. Plenkovića na mjesto Predsjednika Hrvatske demokratske zajednice vjerovao sam i još uvijek vjerujem u jedan novi početak, jedan novih zamah koji će njegovom pojavnošću, retorikom, znanjem i političkim iskustvom pokrenuti neke promjene u društvu i stranci. Promjene nisu nužnost ili potreba. Promjene su sastavni dio naših života, kontinuitet koji nema svoje konačno odredište. To je beskonačno putovanje, a svaki taj mali pomak ili korak radimo da bismo mijenjali svijet i društvo oko sebe, nadam se i vjerujem na bolje.

Stoga će moja malenkost u sljedećim natuknicama pokušati istaknuti neke ideje u vidu promjena za koje smatram da moraju biti odlučnije i da kroz njihovu realizaciju pošaljemo i jasne poruke:

  • Ministarstvo turizma: zbog čega ono postoji i zašto se turizam jednostavno ne “utopi” u Ministarstvo gospodarstva? Osim Hrvatske, jedino Grčka, Austrija i Francuska u EU imaju navedena misnistarstva, s tim da u Grčkoj i Austriji oni nisu zasebni resor već su zajedno s resorom “održivosti” odnosno “kulture”. Hrvatski turizam čini 18% BDP-a (javno dostupni podatci, a vjerujem da je realno to nažalost i više) i praktično smo u velikom dijelu pojedinih regija naše domovine stvorili “monokulturu” koja je izrazito opasna, kako za stanje nacije (postajemo nepoduzetni, samo iznamljujemo i živimo od rente i trgovine), tako i za Hrvatsku državu općenito, jer turizam je vrlo osjetljiv na bilo kakve sigurnosne i političke ugroze, a tada o demografskim rizicima ne treba previše pričati. Hrvatska ovim Ministarstvom daje narodu „poruku“ da će i dalje turizam biti ključna industrijska grana, što državniku s jasnom vizijom to mora predstavljati veliki rizik. Hrvatska se mora riješti turističke monokulture. Turizam mora biti samo dodana vrijednost našem gospodarstvu, a ne “core business”. Stoga smatram da ovakvo Ministarstvo nema potrebe više postojati. Dodatni razlog tome je i sama činjenica da Ministarstva trebaju podržavati one industrijske grane koje kroz isključivo liberalnu ekonomiju nisu održive (poljoprivreda, ribarstvo, promet i sl.). Turizam u Hrvatskoj je postao samoodrživ dok god imamo stabilnu političku i sigurnosnu politiku u domovini i njenom okruženju. Samim time i parafiskalni namet namjenjen „turizmu“ (turistička članarina) za sve tvrtke nema potrebe postojati, osim što očito “hrani” preveliki turističko-birokratski aparat. Članarinu takve vrste trebaju imati resori koji direktno žive od turizma (npr. HORECA, trgovina na veliko i malo i sl.), a ne svi, jer takve “uranilovke” stvaraju animozitet većine prema takvoj vrsti parafiskalnih nameta, što stvara sliku u javnosti da je birokratski aparat svrha sam sebi i da ga moramo plaćati i kroz ovakva davanja.
  • Korupcija: kad se prosječnog Hrvata pita, onda je ovo vjerojatno prva rak-rana našeg društva. Nije ni čudo kad nas se svakodnevno medijski “bombardira” raznoraznim aferama. Ispada da se Vlada mora isključivo baviti stvarnim ili medijski osmišljenim „aferama“, a ne stvarima koje svakodnevno puno više ili u cijelosti utječu na kvalitetu naših života. Kad govorimo o iskorjenjivanju korupcije svima su usta puna floskula “trabamo” ili “moramo”, ali kad se to osjeti na našoj osobnoj koži onda je priča puno drugačija. Tada smo svi mi licemjerno spremni opravdavati te i takve “izuzetke”. Dakle, kroz medijsku “halabuku” oko korupcije stvorili smo nevjerojatno lošu sliku društva a to se za posljedicu dotiče investicijske klime, a to onda u konačnici ima za posljedicu da nam se turizam u perspektivi penje na 20% ili 25% BDP-a što je katastrofalno za budući razvitak Hrvatske. Imamo strategiju uvođenja EUR-a do 2025. godine. Zašto ne izradimo i strategiju za postupno ukidanje gotovine (gotovog novca) do trenutka ulaska u Monetarnu uniju ili nekog drugog datuma? U poslovnom svijetu gotovina gotovo da više ne postoji. Zašto istu stvar ne napravimo i za fizičke osobe? U dogovoru s bankama i ostalim financijskim institucijama, pripremi se strategija, napravi se plan sekvencijalnog prelaska, a javnost se u narednim godinama sve više “senzibilizira” na način da doista budemo lišeni svih predrasuda o tome. Ne ulazeći u sociološko-filozofske analize o tome tko je kriv za „stanje nacije“ i njenu podložnost koruptivnim radnjama (nisam ni kompetentan za tako nešto) želim dati naglasak na ono što se može napraviti u kraćem razdoblju i što bi donijelo veliki efekt u borbi protiv korupcije – to je gotov novac. Gotovini je teško ući u trag, ona je sveprisutna u sivoj ekonomiji i koruptivnim djelovanjima. Kad pričam o korupciji ne mislim samo na onu visoku korupciju kroz javnu nabavu ili o sukobu interesa, već i onoj “sitnoj” korupciji i sivoj ekonomiji koja se prožima kroz sve pore našeg društva, jer cjelokupna uslužna i građevinska djelatnost prožeta je njome. Digitalni novac ima svoj trag, svoj osobni “otisak”. Jesmo li za tako hrabar potez? Naravno, politički nije “mudro” na takav način ukidati građanske slobode, ali i taj se faktor može i treba uzeti u obzir kroz Zakon o privatnosti i GDPR direktivi. Nadalje, zašto se napokon opet ne uvede Zakon o podrijetlu imovine? Zašto svakodnevno moramo gledati da se nekim ljudima u državnom i javnom sektoru imovina njega i njegovih bližnjih udesetorostručila u samo nekoliko godina? Zašto „mali hrvatski čovjek“ mora misliti da se više isplati biti „uhljeb“ i dočepati se neke pozicije ne kojoj si spreman iskoristiti svoje „pravo“ da budeš uvučen u sukob interesa koji ćeš „skupo naplatiti“? Zar je moguće da jedan parlamentarni zastupnik, koji cijeli svoj život dobiva plaću iz državnog proračuna ili nekog javnog poduzeća može toliko „uštedjeti“ da bi izgradio kuću, vikendicu, sinu/kćeri kupiti stan, punici izgraditi bazen i sl.? Zar stvarno mislite da „prijatelji“ prijateljima posuđuju novac? Takve stvari svakodnevno nas bombardiraju, takve stvari svakodnevno se uistinu i događaju, javnost je zgrožena, a što Pravosuđe poduzima? Što Porezna poduzima? Ništa! Ispravak netočnog navoda – poduzimaju nešto, a to „nešto“ na kraju je isključivo zbog političke borbe, a ne zbog istinskog osjećaja za pravdu. To nije dio sustava, već individualne akcije često dirigirane političkim pritiskom ili pritiskom javnosti.
  • Javna nabava također se nadovezuje na priču o korupciji, jer 40-50 milijardi kn godišnje nabave prožeto je koruptivnim radnjama, usudio bih se reći u 100%-tnom iznosu. U brojkama namjerno izlazim “fatalistički”, ali siguran sam da ova moja konstatacija nije daleko od istine. I što se onda događa u takvom svijetu borbe za poslove kroz javnu nabavu (naglašavam da je i dalje preko 50% hrvatskog BDP-a generirano kroz državni i javni sektor)? Svi koji imalo žele poslovati s državom grčevito se bore za svoje (naglašavam) političke pozicije, svjesni da samo tako mogu dobiti neki posao. Kvaliteta isporučene usluge ili proizvoda uopće nije upitna. Upitno je samo tko ima bolju “političku” poziciju da može “zatvoriti” natječaj po svom nahođenju. Svi se kunu u procedure i Zakon, ali činjenica je, to možda jest legalno, ali nimalo nije legitimno i tržišno zdravo. Nema nikakve borbe u smislu poboljšanja vlastite konkurentnosti, osim borbe za političku prevlast na određenim resorima i “zatvaranja” natječaja sebi u korist. Danas je situaciju puno gora nego prije 5, 10 ili više godina. Nažalost HDZ (kao stranka) ovdje gubi bitku i ukoliko želimo boljitak (a nominalno svi želimo) tada prvi HDZ nešto mora poduzeti po tome. To neki zovu “klijentalizam”, neki zovu “korupcija” neki zovu “usluga za uslugu”, a što je najbolje, sve je po zakonu i po procedurama. Nigdje traga da je nešto “loše napravljeno”, da postoji bilo kakav “sukob interesa” i svi peru ruke. HDZ nažalost nije lišen ovog. Čak štoviše, interesne skupine u stranci grčevito se bore za svoje vlastite interese koje će „skupo naplatiti“ kroz nabavne procese. Ovo hrvatsko licemjere treba započeti mijenjati u korijenu. Kroz obiteljski i školski odgoj dugoročno, ali i kratkoročno kroz promjenu nabavnih procedura i pravila te strožih mjera kontrola nad samim nabavnim procesima. Sve ovo što govorim nije jednostavan i lagan posao, ali nužno je provoditi ove promjene. Naša djeca rastu i vjerujem kako ne želimo da se osjećaju “prevarenim” u vlastitoj domovini i da “kruh svagdašnji” traže negdje gdje je “trava zelenija”. HDZ kao stožerna hrvatska stranka može i mora stvari mijenjati nabolje!
  • Mediji: tko više kontrolira tko, što i kako se piše? Naravno da sam za slobodu govora. Naravno da sam za medijske slobode. Međutim, tko se u Hrvatskoj pri Vladi strukturirano uopće bavi ovim stvarima? Radimo li mi nešto, bilo što (možda i radimo, ali efekti se ne vide) kako bi se ovaj javni prostor stavio u neke suvisle okvire? Koji su to okviri, kakva su iskustva drugih zemalja, vrlo mi je teško obrazlagati, jer nisam dovoljno stručan po ovim temama. Međutim, ukoliko svakodnevno vidimo i čitamo članke koji govore o tome da je “konobar napokon pronašao sebe u Irskoj” ili da je “medicinska sestra vrlo brzo kupila Mercedes u Njemačkoj” tada stvarno smatram da nešto u toj medijskoj domeni ne štima. Kao prvo, to nije vijest, već plaćeni oglas. To javnost ne treba zanimati, osim ako netko vrlo suptilno ovakve teme svakodnevno provlači kako bi se javnost sve više senzibilizirala s odlaskom i životom u inozemstvu. Kroz ovakve tekstove nam se već godinama “između redaka” promovira misao “Hrvatske kao slučajne države”. Nadalje, je li naše “susjedstvo” mediji isključivo vide u zemljama bivše države? Jesu li nam Mađari susjedi, Njemci, Austrijanci, Talijani, pa u konačnici i Albanci ili Grci? Zašto se kroz medije suptilno bavimo “susjedstvom” koje je hrvatsko-srpskog govornog područja? Koje su to teme koje mene zanimaju iz tog i takvog susjedstva, a ne zanimaju me npr. iz Slovačke ili Češke republike, zemljama s kojima smo dijelili sudbinu preko 400 godina ili Mađarske preko 800 godina i kojima nažalost sve više “gledamo u leđa”? Ne radi se o tome da se medijima treba nametati o kome i o čemu će pisati. Međutim, i ptice na grani vide da u medijskom prostoru postoje “centri moći” koji narodu serviraju ono što oni žele da narod svakodnevno čita. Sve više se u kontekst stupova društva, osim Zakonodavne, Izvršne i Pravosudne vlasti postavlja i četvrti – Medijski. Oni su “ogledalo” društva, kroz njih se društvo demokratizira, oni su „korektivni faktor“ vlasti itd. Ako su oni jedan od stupova društva, koje mehanizme kontrole imamo da bi mediji u cijelosti postali to što se za njih govori? Ovakvi kakvi jesu, nažalost su, u većini slučajeva, kronična bolest društva i nažalost trenutno za njih nema lijeka. Može li se nešto po tom pitanju učiniti? Možemo li stvoriti sustav vrijednosti koji neće zatrpati prostor raznim izmišljenim i plaćenim članicima, već ako jesu stup društva onda njihovo pravo da pričaju sve i svašta staviti i u kontekst odgovornosti. Prije svega tu mislim na društvenu, ali u konačnici i na kaznenu.
  • Pravosuđe i birokracija na svim razinama: Ovdje neću trošiti puno riječi, ali činjenica je da pravosudna učinkovitost i birokratski aparat, koji je u službi čovjeka, a ne sebi samom smisao, čini razliku. To je polazište, ključni i nezaobilazni čimbenik o kojem ovisi je li naše društvo dugoročno ide u dobrom smjeru, hoće li naša djeca ukupno gledajući živjeti bolje živote, kvalitetnije živote nego generacija prije. Naravno, ovdje ne ulazim u globalne svjetske izazove koji mogu također utjecati na kvalitetu života budućih generacija, već isključivo to gledam iz sadašnje perspektive, tj. sadašnjeg načina života „običnog“, „malog“ hrvatskog čovjeka.

 

  • HDZ: stranka broji preko 220.000 članova, barem nominalno. Je li se unutar stranke razmišlja o tome da se poveća njena unutarnja učinkovitost, da se kroz razna djelovanja i aktivnosti ova organizacija “modernizira” i više približi “malom članu” s čime se i sam mogu poistovjetiti? Ja kao “mali član” nemam nikakvu vidljivost unutar stranačke infrastrukture, osim što me se doživljava kao “glasačku mašineriju” pred izbore. Takva vrsta članstva stranci ništa ne znači, jer sam sutra možda glasač tih i takvih ideja, a možda sam glasač i nekih drugih, tuđih, izvanstranačkih ideja s kojima se lako mogu poistovjetiti. Stranka je organizacija kao i svaka druga. U ovom slučaju ona je politička organizacija, ali to nužno ne mora ništa značiti, niti imati bilo kakve specifičnosti naspram bilo kakve druge organizacije (NGO, tvrtka, sportski klub i sl.). Sve one imaju jednu te istu svrhu, a to je ZAJEDNIČKI CILJ. Kao što sam na početku rekao, cilj nije neko konačno odredište gdje sve staje, jer konačno odredište ne postoji, već je to niz kontinuiranih promjena koje proizlaze iz niza planskih aktivnosti. Kad se čitaju raznorazni “dokumenti” stranaka, uključujući i naše, na što nailazimo? Na generičke “ciljeve” koji u srcu svoje punine, mogu biti “copy-paste”-ani za gotovo sve stranke. Što to Hrvatsku demokratsku zajednicu uistinu razlikuje od drugih? To što smo mi “desni centar” a oni drugi “ljevica” ili “krajnja desnica”? Što je to što mene poistovjećuje s ostalim ili barem nekim članovima stranke? Što je to što mene “angažira” u toj istoj stranci? To je MOTIV! Velika većina članova ima MOTIV – boljitak naše domovine i štovanje vrijednosti i načina života koji je utkan u tkivo Hrvatskog naroda. Međutim i taj motiv često ima određenu limitaciju uvjetovanu razinom svjesnosti da svojim odricanjem činimo nešto što će imati učinak za cjelokupni boljitak unutar neke šire zajednice. Dakle, za neke “veće ciljeve”. Ta individualna “svjesnost” je ograničenje, i prelaskom te granice postajemo neangažirani a često i destruktivni za ideje koje drugi donose. S druge strane, manjinja u stranci ima isključivo svoj osobni motiv, tj. vlastitu korist. Kako ta dva pola prepoznati, kako ove s jasnim motivom za boljitak “upregnuti” a kako ove “interesne” skupine što više ograničiti u svom naumu? Je li se u stranci o tome govori? Radi li se nešto po tom pitanju? Društveni i politički aktivizam postao je isključivo “klijentelistički” a tu se opet vračamo na one rak-rane s početka mog teksta.

Siguran sam da ništa od ovog što sam spomenuo nije jednostavno promijeniti. Međutim, zbog toga mora postojati jasno liderstvo i ideja oko koje će se stvoriti pokretačka snaga koja će malenim koracima stvari početi mijenjati. Proces će biti dugotrajan i često oku nevidljiv i bolan u kontekstu promjena, ali samo tako možemo naprijed i samo tako možemo stvoriti sustav vrijednosti u kojem ćemo “promjene” poistovjetiti sa sastavnim dijelom života, a ne “prekretnicama”. To naša djeca očekuju od nas!

Mali