Plenkovićev poučak: čini štetu pa ćeš napredovati…

Kriminalnom privatizacijom i pretvorbom koja je čak i kaznemno djelo, ali je po tom osnovu dosad izrečena samo jedna presuda, Hrvatska je rasprodala u bescjenje svoje obiteljsko blago. Nakon osamostaljenja države u zemlju su nahrupili strane kompanije, ali ne da bi ulagali u proizvodnju nego da pokupe ono što je u Hrvatskoj bilo vrijedno i što je davalo visoke prihode. Tako su u prvom mahu prodane dvije najveće banke, pri čemu su u toj prodaji imali korist njihovi bivši direktori. Manje banke poput Splitske, Dubrovačke i Riječke sanirane su s nekoliko stotina milijuna kuna poreznih obveznika, da bi ih kasnije novi strani vlasnici prodavali za nekoliko milijardi kuna. Deutsche telekom je požurio prisvojiti Hrvatski telekom sa cijelom infrastrukturom koju su nota bene financirali hrvatski građani. Večernji list je prodan sumnjivoj austrijskoj firmi sa srpskim kapitalom pri čemu je ona samo prodajom udjela Večernjeg lista u mobilnoj mreži Vodaphone vratila novac uložen u dnevnik. Slavko Linić je kao ministar financija u Račanovoj vladi nastojao pošto poto prodati i posljednju banku u vlasništvu hrvatske države – HPB, a onda je na kraju tobože veliki patriot Ivica Račan prodao kontrolni paket državne naftne kompanije INA za redikuloznih 505 milijuna dolara, što je po grubim procjenama vrijedilo najmanje pet milijardi dolara.
Ovaj uvod bio je potreban da bi se ukazalo i upozorilo da je vladajuća garnitura nesposobna upravljati državom u korist svojih građana, ali je i te kako sposobna da obiteljsko blago prodaje međunarodnom strvinarskom kapitalu, naravno uz obilne provizije. Po američkoj organizaciji „Global Financial Integrty“ koja prati kretanje prljavog novca u cijelome svijetu iz Hrvatske je od 2004. do 2013. godine po raznim osnovama opljačkano 34,6 milijardi dolara. Na to je svojedobno u Hrvatskome saboru ukazao bivši zastupnik Mosta Stipe Petrina, ali se zbog toga nitko nije uzbudio, kao što se nitko nije uzbudio ni na izjavu bivšeg ministra unutarnjih poslova Vlahe Orepića da bi cijeli Ustavni sud kojemu je na čelu, usput rečeno, bivši suradnik Udbe s kodnim imenom „Gavun“. trebao podnesti ostavku.
Hrvatska još uvijek nije potpuno propala premda je politikom dosadašnjih vlada, uključujući i ovu sadašnju. dovedena na rub propasti. Budući da je po postojećem Ustavu najmoćniji čovjek u državi predsjednik Vlade, onda je i on odgovorna osoba za očuvanje onog bogatstva koje je naslijeđeno iz prethodne države, a koje kao strateški interes Republike Hrvatske još nije prodano. U ovom trenutku oko Hrvatske se vodi mali energetski rat između Ruske federacije i Sjedinjenih Država, jer je Hrvatska kao ključna država s Jadranskom obalom geostrateški važan čimbenik u ovom dijelu Mediterana. Rusija je izgubila osamostaljenjem Crne Gore kao svoje tradicionalne saveznice izlaz na toplo more, a Sjedinjene Države su ekspresno primile Crnogorce u NATO, tako da je s te strane geostrateški priča završena. Ona se nastavlja na energetskom planu.
Donedavno fantomsko Prvo plinarsko društvo sa sjedištem u Vukovaru takorekuć preko noći postalo je važan snabdjevač Hrvatske prirodnim plinom iz Rusije. Na samom početku poslovanja Prvo plinarsko društvo kad je ministar u Vladi Zorana Milanovića bio predsjednik Hrvatske narodne stranke i sadašnji koalicijski partner Plenkovićeve Vlade Ivan Vrdoljak imalo je prihod od 50 milijuna kuna da bi danas prihod PPD-a iznosio vrtoglavih.

7,5 milijardi kuna Zahvaljujući Vrdoljakovim jatacima u tvrtki Prirodni plin d.o,o. Prvo plinarsko društvo progutalo je tu firmu i nametnulo se kao glavni opskrbljivač Hrvatske uvoznim plinom iz Rusije. Što je još važnije PPD je potpisao ugovor s ruskim Gazpromom o uvozu jedne milijarde prostornih metara plina godišnje do 2027. godine, a uz to su vlasničk,i ušli u Luku Ploče gdje grade terminal za naftne derivate. Gledajući sa stareškog gledišta kad je već Hrvatska zbog zapostavljenog istraživanja vlastitih plinskih polja prepustila svoju energetsku ovisnost ruskom plinu, sasvim je razumljivo da se sa tog istog strateškog gledišta ne smije dozvoliti da bude ovisna o samo jednom energetskom izvoru. Zato je važna izgradnja LNG terminala na Krku koju podupiru Sjedinjen Američke Države, ne samo zbog Hrvatske nego i zbog osiguranja alternativnog energetskog izvora za europske zemlje.
Cijela priča je vrlo ozbiljna jer je ekspanzivnom agresivnošću PPD-a ugrožen hrvatski energetski suverenitet iza ćega stoji skupina ljudi na čelu s osnivačem PPD-a Pavlom Vujnovcem. U njegovu logističku ekipu spadaju Nikola Rukavina, Zvonimir Divić, Ante Ćurić, predsjednik HNS-a Ivan Vrdoljak, drugi čovjek HDZ-a i potpredsjednik Hrvatskoga sabora Milijan Brkić, rukometni dužnosnik Zoran Gobac, bivši uposlenik SOA-e Josip Jurčević, bivši savjetnik Tomislava Karamarka Josip Petrović, te bivši predsjednik Uprave INE Tomislav Dragičević, U cijeloj toj priči jedan od ključnih ljudi je Nikola Rukavina koji je upropastio tvrtku HEP Proizvodnja d.o.o. On je kao lički HDZ-ov kadar postao direktor tvrtke HEP Proizvodnja d.o.o., iako u potpunosti nije ispunjavao uvjete za to mjesto jer je tek u 35. godini stekao diplomu, a nije vladao ni jednim stranim jezikom što se tražilo u natječaju. Kad je on 2013. godine postao direktor tvrtke HEP Proizvodnja d.o.o. ona je imala godišnji prihod od 4,9 milijardi kuna i neto dobit od 590 milijuna kuna, da bi to u 2016. godini palo na ukupni prihod od 3,3 milijarde kuna, a neto dobit od 430 milijuna kuna. Postavlja se pitanje kako je premijer Plenković koji je, usput rečeno, bliski prijatelj Nikole Rukavine pristao da on bude jedan od pet članova Uprave HEP d.d. Je li Andrej Plenković kao predsjednik Vlade svjesno postavio svojeg prijatelja za člana u ovom trenutku najmoćnije tvrtke u državnom vlasništvu i je li on time, kao i u nekim drugim slučajevima, potvrdio devizu „Napravi štetu državi, pa ćeš napredovati“. Tu se može primijeniti ona narodna poslovica „S kim si takav si“, jer Andrej Plenković, kao što čini Nikola Rukavina u HEP-u, svojim vjerodostojnim (ne)djelovanjem čini štetu državi Hrvatskoj, ali je očito to uvjet da napreduje u Bruxellesu.

Vjekoslav  Krsnik