By Dugo se je šuškalo po kuoalirma da je vrijeme Štira i Kovača isteklo, a samo je pitanje trenutaka i okolnosti kad će se donijeti odluka o njihovoj smjeni s mjesta političkog i međunarodnog tajnika HDZ a.
Plenković tim smjenama zbija redove najužeg dijela HDZ kako bi nesmetano mogao raditi na preoblikovanju HDZ kao nove stranke i na nacionalnim reformama od kojih će neke biti vrlo bolne za građane.
Nedvojbeno da Stier i Kovač ne pripadaju istom političkom gledištu kao Andrej Plenković.
Osobito za Stiera se može kazati da je uvriježeni kršćanski demokrat s jakom crtom nacionalnog, a i Kovač dobrim dijelom dijeli sličan svjetonazor. Za razliku od ovih dvoje Plenković ima sasvim drugačije poglede, pa zar mu Zoran Milanović nije kazao „ne znam što Plenković radi u HDZ“.
Bolji poznavatelji lika i djela Andreja Plenkovića odavna su kazali da on nije došao u Hrvatsku da ode već s jasnim ciljevima i namjerama. Vidjelo se je to već pri prvim obraćanjima članovima HDZ a i okupljenim građanima Zagreba na Cvjetnom trgu. Plenković je pokazao u tom govoru da je potpuno anacionalan.
Plenković vidi HDZ kao „modernu“ političku stranku desnog centra, oslobođenu mnogih prijepora prošlosti pa i najnovijih kad je Domovinski rat u pitanju, do udaljavanja stranke od kršćanskih korijena kojima stranka i pripada.
Znakovito je kako Andrej Plenković manipulira sa spominjanjem prvog hrvatskog Predsjednika Franje Tuđmana. „Vjerujem da bi i Tuđman bio za…“, sigurno je da ne bi, ali to Plenkoviću nije važno.
Nije prošlo puno vremena u kojem je Andrej Plenković nanio nesagledivu štetu stranci i potrošio vrijeme koje je mogao posvetiti gospodarstvu i rješavanju socijalnih pitanja. Ne, ideološka pitanja u svezi Istanbulske konvencije Plenkoviću su bila značajnija i potrebna, prvenstveno kako bi pokrenuto mehanizam preustroja HDZ i okupio oko sebe poslušnike koje nagrađuje sinekurama stvarajući tako samo privremen kult ličnosti.
Nikada nije bilo dileme da je riječ o briselskom birokratu najvišeg ranga što ponekad korespondira s načinom masonskog utjecaja i upravljanja društvom. Plenković je oslobođen duhovnosti i nacionalnog osjećaja kojem najveći broj građana RH pripadaju. Krug briselskih političara kojima pripada i Andrej Plenković se zalaže za Europu kao jedinstven prostor bez granica pa i onih administrativnih i Europu odmaknutu od nacionalnih utjecaja. Kapital i bezbožništvo postaju nove snage društva, ali i ne i snage europske budućnosti.
Svjestan je Andrej Plenković tokova kojima najmoćnije europske članice kroče. Ovih dana Plenković je pohodio München sudjelujući na sastanku Europskih pučana. Na tom skupu Angela Merkel je jasno potvrdila koji politički pravac u budućnosti Europe je za nju važan (novi Lebensraum na koji računa Njemačka).
Frankfurter Allgemeine Zeitunga prenio je stavove Angele Merkel po pitanjima europske sigurnosti, europske vojske, pozicije predstavnika u EU tijelima i tijelima UN a. Sve što je kazano, a sprovede li se, Europu će „ betonirati“ i centralizirati, ne samo po pitanjima vanjske sigurnosti već i po pitanjima unutarnjih odnosa, rasporeda i ovlasti pojedinih članica u EU.
Utvrđeni pravac Angele Merkel u Hrvatskoj do zadnjeg zareza provodi Andrej Plenković – jedna Europa, jedan centar upravljanja Bruxeles, jedan parlament.
Nedavno je izjavio poznati hrvatski humorista Željko Pervan „ Neke europske države su potrošile svoj nacionalni prostor i osiromašile ga, a sad im treba prostor drugih naroda“. To je skrivena poruka globalizma i europskih težnji. Dominacija!
Kazali bi, već u poviesti viđeno, „Historiaest magistra vitae“ – Povijest je učiteljica života. Za sve osim za Andreja Plenkovića koji očito vjeruje u preobrazbu naroda, ako ne drugačije onda „demokratskom silom“, a ne silom demokracije.
Znakovite su bile riječi Plenkovića na 18. općem saboru HDZ a u Zagrebu, kazavši „ vidite što se tu događa preko mora“, misleći na izbore u Italiji i formiranje/neformiranje nove talijanske Vlade.
Pokazao je tada Andrej Plenković da su najvažniji europski tokovi, daleko važniji od tokova Republike Hrvatske, čime je pokazao da se radi o zagovorniku europskog centralizma i zagovorniku europske centrističke politike, na žalost jako pogubne za RH.
Hrvatska dugo vremena nema svoje politike, pa i one osnovne, gubitak suvereniteta ogleda se u nemogućnosti rješenja i najvitalnijih pitanja (slučaj imunološkog zavoda, jer je presnažan utjecaj stranih farmaceutskih kompanija ).
Plenković nije „Il Principe“, kako bi kazao Machiavelli, već običan briselski birokrat kakvih je tamo najviše. Stoga, radi takvih Europa i nema neku budućnost.
Plenković se je čvrsto oslonio na uži i poslušnički krug najbližih suradnika što otvoreno govori o njegovom paranoidnom strahu od drugih. Još je Machiavelli u 16. St. govorio da sluge i dvorjani nisu dobri i da im je osobno bogaćenje i lagodan život u prvom planu. Preslikamo li te riječi na današnje vrijeme – ništa se nije promijenilo.
Sve se više vidi da je Plenković preuzeo stranku kad je ili nije trebao, ali ne i slučajno. Rejting HDZ pada, stranka nikad nejedinstvenija i pritom ne kazati da u svemu tome Plenković ima „najveću“ zaslugu.
Naslijedio je Plenković arhitekturu i poviest HDZ, a što će ostati od stranke nakon njegova odlaska vidjet će se.
Plenković nije demokrat, a i što je to demokracija ako se odmaknemo od silnih filozofskih rasprava i tumačenja. Kažimo da Plenković u ovom trenutku partijskih smjena i promjena nije na dosegnutom putu, a napose nije na razini hrvatskih nacionalnih težnji i interesa. Stoga Plenkoviću treba uputiti „drugarsku kritiku“.
Korak po korak je način vladanja Plenkovića, opaska, upozorenje, uklanjanje sa stranačkih dužnosti i naposljetku isključenje iz stranke. To jest pravi cilj po narodnoj „tko nije s nama, protiv nas je“. Još su komunisti sanjali o „ukidanju države“, a novi europski birokrati žele jedinstvenu Europu, jednu mega državu lomeći preko koljena neposlušne i „demokratskom silom“šire prostor neslobode.
Ima li tu sličnosti s bivšim totalitarnim režimima?
Lav Trocki ruski revolucionar i osnivač Crvene armije govorio je „Epohe reakcije, kao što je naša, ne samo da dezintegriraju i oslabljuju radničku klasu i slabe njenu avangardu već također snizuju opću ideološku razinu pokreta i unazađuju političko mišljenje natrag na davno napuštene razine. U takvim uvjetima zadatak avangarde je, iznad svega, ne prepustiti se nazadnoj bujici.
Razmotrimo li riječi „epohe reakcije“, „radnička klasa“, „avangarda“, „političko mišljenje“, „zadatak avangarde“, da li spomenute riječi imaju sličnosti s novim europskim poretkom i sličnosti s današnjim vremenom?
Sve zajedno govori kako je čovjek malo evoluirao i radi kore kruha se klanja zlatnom teletu.
To je put koji predvodi Plenković kada su birokratski interesi europskih masona u pitanju.
Smjenom Stiera i Kovača, posegnulo se je za dobro uhodanim modelom, ne računajući pritom da ti potezi razbijaju HDZ i nacionalno jedinstvo.
Nema slučajnosti, procjene najužeg Plenkovićevog stožera govore da novi izbori kad ih već bude, ništa dobroga neće donijeti HDZ.
No, za vraga prognostičari prizivaju koaliciju HDZ i slabašnog SDP. Pretpostavimo da bi se to i sutra moglo dogoditi, ali još za to nema potrebe. SDP se treba riješiti jugofila i ortodoksnih boljševika kakvih začudo i u 21. st. još ima u toj stranci.Takvi ne trebaju Plenkoviću,a sve drugo je poželjno.
Hrvatska politička budućnost je u koalicijama iako se može pretpostaviti da će MOST i Živi zid jačati i skupljati poene „otimajući“s pravom glasove Plenkoviću i Bernardiću.
Ostatak buduće koalicije HDZ i SDP sačinjavale bi i minorne stranke HNS, HSLS, MB 365 i manjinci pod uvjetom da se ne promjeni Izborni zakon ili da u nekim novim promjenama izbornog sustava zabetoniraju pozicije čemu je sklon Peđa Grbin.
Novac i interes sve povezuje pa kako onda ne bi i moguću koaliciju.
Nacionalne manjine i izborni sustav kakav trenutno jest je smijurija po kojoj manjinci imaju pravo i garantirano pravo na predstavnike u Hrvatskom saboru. To i ne bi bio problem da upravo vladajuća koalicija kakva je na snazi u RH nije prožeta raznim partikularnim interesima.
Gotovo bi bilo bolje kad bi srpske predstavnike u Hrvatski sabor biralo SNV između svojih redova. Vjerovati je da bi tada vječni Pupovac izgubio,a ovim Izbornim zakonom stalno dobiva.
Slična je situacija s pripadnicima drugih nacionalnih manjina što zaista predstavlja nakaradnost izbornog sustava. Svima je već vidljivo da glas u Saboru ne vrijedi jednako, neki zastupnici (deputati) došli su do fotelja u tom visokom predstavničkom domu s dvije – tri tisuće glasova, a drugima je trebalo više desetaka tisuća za ista prava.
Zahtjevi Inicijative za izmjenu izbornog zakona ne umanjuju prava nacionalnih manjina, ali idu ka tome da se u RH uvede pravedniji izborni sustav.
Nije to gubitak prava nacionalnih manjina, ali jest gubitak privilegija pojedinaca biranih tim izbornim ključom.
Uspio je Plenković, zasad, konsolidirati redove u svojoj blizini, ali ne i redove HDZ. Ništa nije iz poviesti nepoznato i to da su ljudi skloni prevrtljivosti.
Plenković je odavna počeo padati, Rima kakvog poviestno poznajemo nema, nit onih granica u kojima se je prostirao.
Plenkovićeva doktrina vladanja graniči s ne demokracijom, najbliži poslušnici klanjaju mu se dok baca pred njih bisere.
Pri svemu zaboravlja Plenković da se računi zbrajaju na kraju, a tu optimizma nema.
Zemlja broji manje od četiri milijuna stanovnika, prisutan je pad industrijske proizvodnje, uvoz raste, cijene poljoprivrednih proizvoda veće su no ikad, na vrata mu kuca i novi referendum kojeg svim nedemokratskim sredstvima uz potporu manjinaca Pupovca i Radina želi spriječiti bez obzira na potpise 400.000 građana i zahtjev da se referendum sprovede.
Strah je premijera od vlastita naroda, vjerujemo s razlogom.
Pogubio se premijer u mnogo čemu jer je očito zaboravio na „Imperare sibi maximum imperium est – Vladati sobom najveća je vlast“, a pitanje je tko vlada gospodinom Plenkovićem?
UREDNIŠTVO
