Novi svjetski poredak, komunizam, demokracija, migranti itd. 2. dio…

U prvom dijelu članka naveo sam nekoliko stvari koje su potpuno druga tema iako su dio ove cijele priče, ali o njima ćemo posebno, drugom prilikom jer zaslužuju poseban postupak (tretman, ako tako više volite) iako bi se morale poznavati radi lakšeg shvaćanja svih ovih procesa. To su, naravno, subverzivno djelovanje i specijalno, psihološko ratovanje protiv neke nacije, a tu je i globalizacija, osobito u smislu slobodne i neograničene trgovine između država koje su na različitom razvojnom stupnju i imaju zato različite cijene rada… O tome se može puno pročitati i na drugim mjestima. A o subverziji i psihološkom ratovanju postoji izvrsno predavanje Jurja Bjezmjenova (Yuri Bezmenov) koji je bio relativno visoko pozicionirani KGB-ovac, a prebjegao je na Zapad. Može se naći na YouTubeu.
Vratimo se, dakle, na temu.

Svima je jasno da floskule velikih sila o širenju demokracije i o tome kako su njihovi protivnici zli diktatori koje oni zato moraju rušiti s vlasti nemaju nikakvog smisla. To je čisti spin. Naime, ruše jedne diktatore, a još gori i opasniji su im saveznici. To je oduvijek vrijedilo za sve velike sile, a vrijedi i sada. Dakle, nitko se ne će miješati u poslove druge države iz čovjekoljublja, kako bi skinuo s vlasti nekog diktatora, ili pak kako bi zaštitio dobrog čovjeka na vlasti, nego se isključivo radi o tome da im taj diktator iz nekog razloga ne odgovara jer im čini neku štetu i zato ga žele skinuti. To je, naravno, i gotovo svakom prosječnom čovjeku jasno kao što je velikom dijelu naroda jasno da prijateljstva u politici nema. Postoje samo savezništva koja se raskidaju kad se interesi raziđu. Zato ni mi nemamo prijatelja. Nas podupire poneka od većih sila samo kad im to koristi, naravno, pa se nitko pametan ne zavarava s time da nam je neka velika sila prijateljica na vijeke vijekova.

A bitna je još jedna stvar: obavještajne službe. One znaju biti bitniji čimbenik vanjske politike nego što je izvršna vlast neke zemlje. Obavještajnim se službama vjeruje. One su tu kako bi zaštitile svoju zemlju od vanjskih i unutarnjih neprijatelja. To su ljudi koje su sve jako dobro provjerili prije primanja u svoje redove… Jesu li? Provjeravali ih sigurno jesu i to što su temeljitije mogli, ali jesu li otkrili baš sve bitne stvari o tim osobama koje su novačili? A što ako su tajne službe nekih drugih zemalja sposobnije pa ovima drugima „uvale“ lažne podatke kako bi ih naveli da poduzmu neke korake protiv neke zemlje koja njima smeta? Što ako je obavještajna služba napravila krivu procjenu pa odabrala za saveznika nekog opasnog ekstremista koji će, recimo, nakon što ga oni uvježbaju i naoružaju, a s njime i njegove ljude, izvoditi teroristička djela na njihovom tlu? I to se događalo… A događalo se i da u svojim redovima, dapače, u samom svom vrhu, imaju i dvostruke agente koji su radili za neku drugu, stranu zemlju, a protiv interesa svoje vlastite…

No bilo kako bilo, obavještajne službe su ta sila koja može oblikovati politiku neke države jednostavnim davanjem ili skrivanjem nekih podataka, predstavljanjem nekih svojih zabluda kao čvrsto utvrđenih istina… Na čelo države ne dolazi uvijek obavještajac kao što je slučaj s Putinom. Većinom su to ljudi koji nemaju iskustva s obavještajnim službama, a niti smisla za procjenu što se mora, a što se ne mora ozbiljno shvatiti kad mu oni daju neke podatke. A o tome može ovisiti hoće li se sukobiti s nekom drugom zemljom, bilo preko sankcija ili vojno… A obavještajci, koji nekom vladaru daju podatke mogu imati i skrivene ciljeve, pa ga, recimo, obavijeste da je Bin Laden, na primjer, pogodan za saveznika i da bi ga bilo dobro angažirati, a s druge strane, mogu lagati da neka država priprema terorističke napade na njihovu zemlju… Da ima biološko oružje, atomsko oružje i slično, a možda to i nije tako. I predsjednik odluči napasti na temelju tih podataka…

Sve su to čimbenici bitni za razvoj međudržavnih odnosa i svega ostaloga.
Ovaj je uvod bio nužno potreban da bi se donekle shvatilo zašto je došlo do toga da zapadne sile, na čelu s SAD-om odlučile posvrgavati diktatore u arapskim zemljama.
Koji je bio grijeh tih ljudi?
Bili su diktatori. Istina, ali nimalo gori od zapadnjačkih saveznika Saudijske Arabije i Emirata koji su središte wahhabizma, vjere/ideologije koja je jedna od inačica islama, a zalaže se za uvođenje šarije (bosanski se, po turskom kaže šerijat, ali izvorno arapski je šarija), vjerskog zakona kakav je vrijedio u sedmom stoljeću sa svim svojim krvoločnim kaznama, s odnosom prema ženama kao da vrijede pola muškarca i intelektualno i kao svjedoci i na svaki drugi način, a i njihova obespravljenost u svakom pogledu je značajka wahhabizma. Zabrana javnog djelovanja svih drugih vjera, zabrana gradnje vjerskih objekata drugih vjera, zabrana popravljanja starih vjerskih objekata tih drugih vjera i zabrana javnog izlaganja vjerskih simbola drugih vjera. Smrtne kazne za otpadnike od vjere, ateiste, homoseksualce, a položaj dhimmija (nešto kao kmeta) za „narode od knjige“, to jest kršćane i židove uz stalni pritisak sa prijeđu na islam., a povremeno i masakriranje takvih. Dakle, upravo ono što je zastupao ISIS.
Za razliku od „dobrih“ wahhabista, ovi ostali diktatori su bili čvrste ruke, ali su osiguravali mir u svojim državama , svojim ljudima su osiguravali kakav-takav, za njihove pojmove, dobar život, osobito Gaddafi i Assad. Dapače, u Assadovoj Siriji su normalno živjeli pripadnici svih drugih vjera i nacija i imali su sva prava koja im trebaju pripadati, što u Saudijskoj Arabiji i u Emiratima ne postoji.
Međutim, gledati na diktatore u tim zemljama, u tim kulturama kao na diktatore u Europi je pogrešno. Naime, ta kultura ne priznaje demokraciju. Njima je potreban čvrst vođa, diktator, i samo takvoga će i odabrati ako im se pruži mogućnost za izbore.

S druge su strane, ti diktatori bili zapreka ekstremistima poput ovog IS-a i nisu im dali da se organiziraju jer bi ih maknuli s vlasti i zato su oni koji su potpomagali tim ekstremistima kako bi ih upotrijebili protiv ovih diktatora, dopustili osnivanje ISIS-a u Afganistanu jer u matičnim zemljama bi ih diktatori brzo pohvatali i bio bi mir.
Što je onda bio problem?
Kad se malo prati situacija kakva je bila tamo vidi se da su to sve zemlje bogate naftom. Nafta je potrebna cijelom svijetu, pa i Zapadu. Svi je kupuju. Sredstvo plaćanja je petrodolar. Dakle opet dolar. Svi ti diktatori htjeli su dolar zamijeniti drugim sredstvima plaćanja. Jedna od ideja bila je da se u trgovini naftom počnu prihvaćati sve konvertibilne valute. Gaddafi je htio nagovoriti svoje kolege da se napravi zlatni dinar kojim bi se plaćala nafta…

A sad se prisjetite priče iz prvog dijela ovog teksta: što bi se dogodilo da se u svijetu neki počnu dogovarati da se trgovina obavlja plaćanjem u nekim drugim valutama umjesto dolara? Dakle, stvorio bi se višak dolara koji bi se vraćao natrag u SAD. I to golemi višak. To bi destabiliziralo SAD. To se moralo spriječiti. Destabiliziranjem SAD destabilizirali bi se svi koji su im bliski.
Je li to bio razlog svrgavanja diktatora? Možda, teško je reći. Rekao bih da je to bio barem jedan od nekoliko glavnih razloga jer ništa u životu, a posebno u politici, nije jednostavno i jednoznačno.
No, kad su već odlučili napasti i svrgnuti jednog po jednog diktatora, na temelju izvješća svojih obavještajnih službi su odabrali još gore od njih. Računica je vjerojatno bila da će se lako obračunati s tim odrpancima kad obave svoj posao. No nisu obavili svoj posao jer je, s druge strane Putin htio zaštititi svoje interese u tom dijelu svijeta i stao je na stranu Assada. Istina, sile zapadne koalicije su bombardirale ISIS, ali to je bio smiješno mali broj naleta koji je u usporedbi, na primjer s bombardiranjem Srbije, bio zanemariv, tijekom prvog mjeseca tog rata broj naleta zrakoplovstva je bio manji nego u jednom danu tijekom napada na Srbiju, s time da neke od njih nisu ni dirali jer su ih smatrali saveznicima do kraja: npr. Al Nusra Front koji je zapravo Al Qaeda. Tek kad su Rusi zajedno s Assadom počeli napadati IS, ali ovoga puta za ozbiljno, počeo je rasap te tvorevine.

(Kraj drugog dijela)