Nogama nas gazite a zovete na izbore…

Jako dobro osjećam i  znam, želimo mir, želimo živjeti bez stresa, bez stalnih promjena zakona i strahova što će u budućnosti biti s nama i tko smo to doista mi. Kao da igraju nogomet s nama. Našutavaju se s nama kao sa starom pohabanom loptom. Teška vremena, prijatelji moji, jer mnogi naši suborci su zbog takvog tretmana digli ruku na sebe, neki oboljeli ili im se bolest pogoršala i preminuli od svih nepravdi koje su nas kroz ove godine snašle, i nikoga to nije briga. Mene užasno boli odnos prema hrvatskim braniteljima/cama naravno mislim na one istinske, jer gledajući po svijetu i čitajući, svi narodi svoje dragovoljce dižu u nebesa. Naravno to ne očekujemo, ali da li je doista moguće da jedna ovako mlada država koja još liže ratne rane od istinskih Heroja rata pravi i napravila je gubitnike, i onda se svaki dan čudimo čudom opet je netko digao ruku na sebe. Što reći tko je za to kriv?

Možda mi kada se sretnemo pa se vratimo na neke stare priče a poneki ih slušaju i sutra imaju svoj ratni put, moguće ima i toga  jer doista nismo samo preko kumstva i rodbine došli do 500.000 hrvatskih Branitelja, ne.

Ono što mene doista boli kao maloljetnu dragovoljku Domovinskog rata, je ova nesloga, ovaj jal, ove podjele, ovaj lopovluk, laži ,obmane, izdaja jedni drugih, a do jučer smo bili sestre i braća. Mene zanima da li se to negdje plača i koliko košta izdaja onih koji su bili spremni umrijet jedni za druge, sestre i braća rođene iz boli i tuge. Oprostite, slušam toliko nepravde koju sam i sama dobrano iskusila, makar sam sretna jer sa nekim ljudima doista imam odnos na razini sestre i brata, ali me nemoguće boli kolika se podjela napravila među nama na ovim apsolutno nebitnim  izborima, kolike su uvrijede upućene jedni drugima kako je odjednom teškim desničarima postalo nebitno koje si vjere i nacije, jesi sudionik Domovinskog rata ili ne, ljudi zaboravili da su bolesni, zaduženi u kreditima, blokirani itd., da ne nabrajam, zaboravili onaj sramotni lov na generala Gotovinu, na onaj sramotni otpust Mesića, naših generala koje je otjerao u mirovinu, zaboravili našeg Generala Markača, Čermaka, Ademija, sve nekako ali zaboravili su i to totalno na našeg Tomislava Merčepa, jer su mu od života napravili pakao ni manje ni više nego u Hrvatskoj (dok je recimo Stanimirović u saboru Republike Hrvatske), pa ima li tu istine i pravde i to je dio gdje se nitko nije zapitao kako je to mogao bit bilo tko od nas . A da ne kažem kako se na istim onim  izborima vodila polemika treba li na njemu izvršit zakon o oprostu, za koji je rečeno nije ga ni tražio!

Naravno da ga nije tražio jer ne vidim što treba tražit da mu se oprosti ili se mi svi trebamo ispričati što smo Hrvatsku branili , sram nas bilo sve a vas,Gospodo političari najviše. Nije loše niti da spomenem Veljka Marića da li smo i njega zaboravili, mi jesmo ali srbi nisu, ali mi njima nekako brže zaboravljamo bojim se, nama se malo pomutio razum moguće zbog PTSP-a koji danas očito ima više od pola nacije jer ga se dijeli kao bombone. Da ne kažem kako smo totalno zaboravili ono naše jako vrijedno HRVATSKO ISELJENIŠTVO, koje nam je od uvijek bezuvjetno pomagalo, koje to radi i danas a koje pojedinci lažu i iskorištavaju do krajnjih granica, boli to naravno, zatvaramo si vrata vjere, ljubavi i istine prijatelji moji.

Zaboravili smo da smo u svojoj krvi ležali, da smo se po mirisu poznavali, jesmo li doista zaboravili?

Pitam se jesmo li onda zaboravili i one kojih s nama nema a s nama su P.U.M.B, i one koji su nestali i čije majke i žene i djeca i sestre i braća još nemaju gdje svijeću zapaliti.

Oprostite što sam malo ogorčena i što mi je figura političara svih vrsta postala ogavna jer smatram da se nismo borili za  politiku nego za Hrvatsku i dok kao u Vukovaru za ne ćirilici ne izađemo van na ulice sa istom onom slogom kao tada i kao 91. godine, uzalud nam je bilo sve a vi koji više niste s nama, vi nam oprostite.

Nadam se da nije bilo uzalud, samo se nadam zar ne? Jer od nas se danas očekuje da izađemo na izbore. E pa samo očekujte, i mi smo očekivali od Vas, barem poštovanje.

Za portal „Bez cenzure“: književnica i novinarka Jadranka Balatinac