MOJ PRIJATELJ CRVENI HRVAT KRSTO PAPIĆ…

U razgovoru na Podcastu Velebit admiral Davor Domazet Lošo daje objašnjenje zašto su crnogorski domoljubi, suočeni s pobjedom velikosrpske koalicije na nedavnim izborima u Crnoj Gori, pjevali Thompsonovu „Bojnu Čavoglave“: Crnogorci su Crveni Hrvati i zato pjevaju Thompsona

https://projektvelebit.com/podcast-velebit-davor-domazet-loso-crnogorci-su-crveni-hrvati-i-zato-pjevaju-thompsona/

(Podsjetimo da je na izborima pobjedio Mitropolit Amfilohije koji je tijekom 90-tih godina prošlog stoljeća bio jedan od najvećih ratnih huškača u Crnoj Gori, a u cilju obrane srpstva, pa je tako u svojoj rezidenciji u manastiru na Cetinju dočekivao i ratnog zločinca Željka Ražnatovića Arkana. Poznat je i po svojim kletvama, a u jednoj od najcitiranijih, uoči ulaska Crne Gore u NATO, rekao je: “Tko ne bio vjeran jednojezičnoj, jednokrvnoj Rusiji, dabogda živo meso od njega otpadalo, bio proklet tri puta i 3000 puta od mene“.

https://kamenjar.com/mitropolit-spc-u-crnoj-gori-amfilohije-u-bolnici/ )

Bio sam uvjeren da sam spomenuo crvene Hrvate u svom tekstu ODGOVOR TOMISLAVU DRŽIĆ. Ali nisam. A htio sam u dijelu:

Upoznao sam ga na osnivanju Društva Crnogoraca i prijatelja Crne Gore “Montenegro” kada sam kao Hrvat iz Boke kotorske i izabran za potpredsjednika. Brat mi je pričao o njemu i njegovim tekstovima u VUS-u, pa je bilo prirodno da se od prvog trenutka razvilo veliko prijateljstvo među nama. U mojoj knjizi  U Boki kotorskoj svaki kamen govori hrvatski / Borba za Boku kotorsku 2, Zagreb, 2004. Na str. 183-187 imaš dva teksta koja sam objavio u Vjesniku, 3. siječnja 1997. i 24. siječnja 1997. u kojima sam ga branio od napada „njegovih“ Crnogoraca kako sam u tim tekstovima tvrdio „napad na g. Kastratovića je zbog njegova hrvatskoga usmjerenja“.

Zapravo brat mi je ispričao i kako je jednom u društvu Crnogoraca Drago, koji je bio jedini Crnogorac koji je završio u zatvoru zbog Hrvatskog proljeća,  srdačno pozdravljen. Međutim, kad je otišao brat je čuo kako govore podrugljivo o njemu kao Crvenom Hrvatu, iako je Drago uvijek isticao da je Crnogorac.

Ali u pismu g. Držiću spomenuo sam i jednog pravog Crvenog Hrvata velikog hrvatskog redatelja Krstu Papića (godinama smo bili smo zajedno svako nedjeljno prijepodne, najčešće sa Slavicom Maras, njenim suprugom Markom Mikulandrom i drugima iz njihove branše):

Tada sam se družio s velikim hrvatskim redateljem i dragim prijateljem Krstom Papićem koji je komentirao moje tekstove rekavši kako oni koji napadaju Draga Kastratovića njega – najpoštenijeg čovjeka u Hrvatskoj – prikazuju kao lopova. Zanimljivo je spomenuti da sam vjerojatno ja bio razlog zašto su i Hrvat Krsto Papić i Crnogorac Drago Kastratović postali članovi Hrvatske bratovštine Bokeljska mornarica – 809.

Pravili smo Krsto i ja mojim Bokeljima i probleme jer smo na tradicionalnim Bokeljskim većerima u Zagrebu  dolazili sa svojim prijateljima i tražili da budemo za istim stolom. Morali su pripremati veći stol samo za nas. Koliko je tek uspomena s njegovih godišnjica braka. Ili njegov duhoviti komentar sa krštenja njegovih kćeri:

Ja sam jedini čovjek u Hrvatskoj koji može organizirati okupljanje na kojemu će biti ljudi od Vinko Breaana do Josipa Pečarića.

O njegovim bokeljskim korjenima doznao sam kada je na televiziji ispričao svoju priču kako su njegovi predci Bokelji bježeći pred Turcima zakasnili na brod i onda pobjegli u brda. Kasnije mu je jedan crnogorski akademik spomenuo da je iz kraja odakle je papa Siksto V. pa je sam počeo istraživati svoje porijeklo.

Kada smo se sreli na Jelačić placu upitao me: Zašto me vi iz Bokeljske mornarice ne zovete?

I samo učlanjenje bilo je neobično. Kada smo išli na sastanak s kardinalom Kuharićem pozvao sam i njega i učlanili smo ga ispred Katedrale I s Predsjednikom prof. dr. sc. Zvonimirom Janovićem, podpredsjednikom dr. sc. Deajanom Škanatom otišli smo kod našeg kardinala. Kardinalu je bilo drago što je I Krsto s nama, ali meni je bilo simpatično kada je Krsto odgovorio kako se formalno tek tada učlanio u Bratovštinu.

Uvijek je isticao da je rođen na tromeđi Hrvatske, BiH i Crne Gore. Zato je kao gost urednik Vjesnika pozvao mene da u jednom od intervjua bude riječi i o Boki i o Crvenoj Hrvatskoj. Taj intervju dajem u Prilogu.

Zapravo nadam se da je Kastratović shvatio da sam se u tom intervjuu našalio kada sam govoreći o podjelama Crnogoraca spomenuo i kako na sjeveru Crne Gore imamo Crnogorce koji ne znaju da su Srbi. Poruga je bila zbog toga što sam ja djetinstvo proživio u uvjerenju da su pravoslavci u Crnoj Gori – Crnogorci. Tek su s Miloševićem neki od njih postali Srbi. Vidimo i danas da takvih ima svuda po Crnoj Gori. Znamo i da su Sandžak u Jugoslaviji podijelili na dio koji je pripao Srbiji i dio u Crnoj Gori. A Srbi su u toj državi (zapravo Srboslaviji) radili da se eliminira kontakt muslimana u Sandžaku s onima u BiH pa su posrbljavali zapadni dio Sandžaka. Jasno je da nisam mislio da su svi na sjeveru Crne Gore Srbi. Itekako sam smatrao Draga za izuzetnog Crnogorca i bio ponosan na naše prijateljstvo.

A Crvena Hrvatska je nešto što se spominje u naslovu moje knjige PROPADE IM CRVENA HRVATSKA iz 2015. Neki moji prijatelji su pomislili da se doista odnosi na Crvenu Hrvatsku. Šime Đodan nije bio živ jer bi možda pomislio da sam napokon napisao prikaz njegove knjige CRVENA HRVATSKA – DUBROVNIK I BOKA OD KOTORA iz 2003. Nedugo nakon što me je zamolio umro je pa prikaz nisam napisao.

Intervju koji je 15. ožujka 2015. povodom izlaska te moje knjige objavio Portal HKV-a počeo s pričom o kakvoj je Crvenoj Hrvatskoj zapravo riječ (Akademik Pečarić: Ništa ne može na bolje bez vlasti koja voli hrvatski narod i državu):   

Poštovani gosp. Pečariću, 25. ožujka u dvorani Udruge specijalne policije bit će predstavljena Vaša nova publicistička knjiga “Propade im crvena Hrvatska”. O čemu možemo čitati u Vašem novom djelu?

Naslov može zavarati one koji znaju da sam ja Hrvat iz Boke kotorske. Tako mi je dragi prijatelj hrvatski književnik Stijepo Mijović Kočan napisao: KAD SE VEĆ BAVIŠ Crvenom Hrvatskom, pročitaj moj poetsko-oglednički tekst (pjesmu) Svjedoci su… o zajedničkom jeziku nekada u Crvenoj Hrvatskoj (Duklji, Zeti, Crnoj Gori) koji je jednak u Dubrovačkom Primorju i Konavlima i u današnjoj Crnoj Gori kao i u nekim selima u Albaniji, u ostacima starinskih riječi (tzv. arhaizama). U CG ih je Nikčević ozakonio u njihovu jeziku. Ali, ti fonemi su dokaz o jedinstvu narodnoga govora nekadašnje Crvene Hrvatske, od Neretve do Bojane. Osim toga, jezično crmno (Crmnica) je isto što i crveno, isto što i crljenica” (crvena boja brda gdje ima boksita (?!). Lako je moguće da se crmno” prometnulo u crno”, a izgubilo značenje crveno” pa JE GORA POSTALA CRNA, NE VIŠE CRMNA (CRVENA!)?! Tebi poezija ZNAM DA NE LEŽI BAŠ, ALI PROČITAJ KAO ČINJENICU, TO TI LEŽI! Šaljem cio ciklus, a ti pročitaj samo ono “Svjedoci…”! (Kočanove pjesme dao je portal Glas Brotnja).

Njegovo reagiranje podsjetilo me je na jednog drugog dragog prijatelja, pokojnog hrvatskog redatelja Krsta Papića, koji je također bio s područja Crvene Hrvatsko koju spominje Kočan. U onim vremenima kada se stvarala Hrvatska znao je reći da je Crveni Hrvat, a ljudi su mislili da kaže da je komunist. Da, moja knjiga govori o takvoj Hrvatskoj na koju su mislili ti o kojima mi je pričao Krsto. Knjiga zapravo predstavlja svojevrsni nastavak na dvije moje knjige: ‘Ako voliš Hrvatsku svoju’ i Hajka na Thompsona.

http://mail.hakave.org/razgovori/19872-akademik-j-pecaric-nista-ne-moze-na-bolje-bez-na-vlast-ne-dodu-oni-koji-vole-hrvatski-narod.html

(Zapravo sam se svog prijatelja Krsta Papića sjetio i u knjizi JE LI POLITIČARIMA KRIVA MATEMATIKA? Zagreb, 2019. pišući o Thompsonu:

Jednom mi je Thompson objasnio i zašto mnogi od vas volite moje tekstove: „Vi njima uđete u glavu.“ Zapravo je na svoj pjesnički način ponovio ono što mi je još devedesetih godina govorio veliki hrvatski redatelj Krsto Papić: „Ljudi Tebi vjeruju!“)

Ovih dana izašla je iz tiska moja nova knjiga STIJEPO MIJOVIĆ KOČAN, Zagreb, 2020.. U njoj je dan i ovaj intervju. Ali i u Dubrovniku sam travnja 1995. ispričao jednu Krstovu priču s tih naših druženjima. U stvari, 27. 12. 1994. g. na poticaj i uz potporu Vlade Republike Hrvatske održano je savjetovanje “Interesi Hrvata Boke kotorske”. Koordinatori Savjetovanja bili smo dr. Juraj Njavro, ministar u Vladi Republike Hrvatske i ja. Tom prigodom sam nastupio i u emisiji HTV-a “Slikom na sliku”. Mislim da je Krsto nagovorio urednika emisije da me pozovu, a bio je i oduševljen mojim nastupom Kako sam tada bio član suradnik HAZU, akademik Vladimir Paar, na moje čuđenje jer sam ja bio u HAZU kao matematičar, zamolio me je da pripremim odgovarajući tekst za Vjesnik HAZU, čiji je on bio glavni i odgovorni urednik: Nije važno što si matematičar. Ljude će više zanimati ono što si govorio na HTV-u.  I tiskano je to moje uvodno izlaganje sa Savjetovanja: Hrvatska i Zaljev hrvatskih svetaca, Vjesnik HAZU 1 – 3 / 1995, 75 – 87. Taj tekst je poslužio kao osnova za spomenuto predavanje u Dubrovniku, kao i za izlaganje na znanstvenom skupu u Zadru. Dakle pod naslovom BOKA I HRVATI (Dubrovnik, časopis za književnost i znanost, 4, 1995., str. 255 – 262) možete naći i dio u kome spominjem Krsta:

Znajući s kakvim smo neprijateljem suočeni, moramo na tome raditi mnogo više. Moramo znati da je hrvatska kulturna baština strašno oružje, koje nismo u dovoljnoj mjeri iskoristili u ovom ratu. A koliko je ono ubojito, vidjeli smo upravo u reakciji svijeta kad je napadnut Dubrovnik. Ili, da ispričam jednu zgodnu priču koju sam čuo od našega velikog redatelja Krste Papića. Govoreći o ratu u Hrvatskoj, neki njegov američki kolega je govorio o ratu između balkanskih plemena. Krsto ga je upitao: ”Razmislite malo, kolega, zar možete o narodu koji je stvorio jedan Dubrovnik govoriti kao o balkanskom plemenu.” Čovjek je malo razmislio i sve mu je postalo jasno. Zato upravo Dubrovnik i treba biti ona naša sredina koja će permanentno ukazivati svijetu što je Boka kotorska, koja će svijet upoznati s hrvatstvom Boke kotorske, s velikom hrvatskom kulturnom baštinom Boke. Jer kad Dubrovnik upozorava svijet na veličinu gubitka hrvatskog naroda kroz gubitak Boke kotorske, onda to zaista ima posebnu težinu. Osnivanje pobočne bratovštine Hrvatske bratovštine “Bokeljska Mornarica 809” u Dubrovniku jest nešto što u meni budi nadu da će to zaista tako i biti. Po meni ona ima biti glavna uzdanica u budućem radu bokeljskih Hrvata u Hrvatskoj jer, kao što znate, ne postoji nikakva organizacija bokeljskih Hrvata u samoj Boki kotorskoj. I na kraju neka mi bude dopušteno da u ovome veličanstvenom gradu kažem o mojoj Boki ovo: Ako se itko igdje u svijetu utrkivao s Bogom u stvaranju ljepote, onda su to Hrvati Boke kotorske. Ne znaš čije je djelo veličanstvenije!

To je itekako dobro znao i župan Dubrovačko-neretvanske županije Jure dr. Burić koji je predložio, a to je i usvojeno, da danas dan te županije bude po hrvatskom svetcu iz Boke kotorske sv. Leopoldu Bogdanu Mandiću. Radi se o još jednom mom prijatelju kome sam također posvetio jednu knjigu (DR. JURE BURIĆ, Zagreb, 2020).

Tijekom naših druženja Krsto me je stalno nagovarao da me odvede kod predsjednika Tuđmana. Nisam mislio da trebam smetati Predsjedniku pa nisam prihvatio, ali sam zabilježio dvije zgode iz naših druženja u kojima se spominju Tuđman i on.

Prva je (DNEVNIK U ZNAKU ‘ZA DOM SPREMNI’, Zagreb, 2017.) na str. 217.-218. za 26. 09. 2016.:

Kao što sam nedavno u društvu nekih poznatih državotvornih Hrvata reagirao na tvrdnju da je već dosta priča o ustašama i partizanima rekao da meni nije dosta priča o ustašama jer su Srbi i srpske skuge u Hrvatskoj branitelje nazivali ustašama i RH ustaškom državom. A ja se ponosim i s braniteljima i s činjenicom da imamo svoju državu. Dakle Domovinski rat je samo proširio ono što sam tvrdio 1987 , a što je „Krugoval“ nazvao mojim poučkom. A ako baš hoćete i o napadima i o pričama o zločinima u NDH poučak bi trebao biti i to: Kada imamo tolikih i takvih priča o ustašama u Domovinskom ratu i o Ustaškoj Tuđmanovoj Hrvatskoj zar nije prirodno upitati se, a koliko su nas tek lagali o NDH. Lažu nam o Domovinskom ratu u kome smo pobijedili i u nezavisnoj RH. A koliko su nam onda lagali u ratu u kojem su pobijedili Jugoslaveni i u njihovoj državi za koju su se borili (a bore se i danas)? Političari koji žele biti hrvatski državnici trebaju biti svjesni da to nije lako. Akademik Franjo Tuđman je pokazao da mu je doista Hrvatska bila iznad svega, tj. pokazali su to svjetski moćnici tako što mu nisu došli na sprovod.Jednom sam u šali mom dragom prijatelju redatelju sada pokojnom Krsti Papiću to prokomentirao:Da ih je Franjo htio slušati i sprovoditi njihove, a ne hrvatske interese, Ti bi već u Hollywoodu snimio film o Franji i za njega bi dobio oskara!

U tekstu TKO JE IZBORNI POBJEDNIK PUPOVAC ILI PLENKOVIĆ?:

Očito je kako već skoro trideset godina upozoravam i pišem isto. Izbori su pokazali da danas imamo puno Hrvata koji su ravnodušni prema Hrvatskoj. Koji vjerojatno nisu ZDS. Da je Tuđman imao takvu Hrvatsku nikada ne bi uspio u stvaranju države. Ravnodušna Hrvatska bi shvatila da mnogi nebi poginuli za domovinu da su spremni slušati i služiti balkanskom krvniku, da je za to Tuđman bio spreman, kao što to danas čini Plenković. S druge strane imamo dvadesetak posto istinskih Tuđmanista. I nije bio u pravu moj dragi prijatelj pokojni Krsto Papić kada mi je prorekao da ću ja biti posljednji Tuđmanist.

Ima nas! IMA!

http://bezcenzure.hr/izbori/tko-je-izborni-pobjednik-pupovac-ili-plenkovic/

http://glasbrotnja.net/akademik-pecaric-tko-izborni-pobjednik-pupovac-plenkovic/

http://dragovoljac.com/index.php/razno/22217-tko-je-izborni-pobjednik-pupovac-ili-plenkovic

 

Josip Pečarić

 

 

PRILOG

 

GOST UREDNIK KRSTO PAPIĆ: PROF. DR. JOSIP PEČARIĆ

 

BOKA JE ZALJEV HRVATSKIH SVETACA

 

Vjesnik, 9. svibnja 1993.

Vukašin Vuk ĐURIČIĆ

Josip Pečarić je (…) Član je i Upravnog odbora “Bokeljske mornarice 809” iz Zagreba, najstarije hrvatske bratovštine, i potpredsjednik Društva Crnogoraca i prijatelja Crne Gore “Montenegro” iz Zagreba, te velik borac za nezavisnost Crne Gore.

Boka će biti “čista”!

Boka danas?

Jako puno ljudi seli, napušta stoljetna ognjišta i dolazi u Hrvatsku. Opasno je i skoro nemoguće danas biti Hrvatom u Boki. Danas u Bo-ki najviše Hrvata živi u Tivtu, pa su tamo i načešći i najjači pritisci i šikaniranja. Ako se to nastavi, Boka će biti “čista”. No, ja ipak vjeru-jem da će se to zaustaviti.

Koliko Hrvata sada živi u Boki?

Prema  zadnjem popisu oko sedam posto. No, i u Boki ima dosta ljudi koji su se pisali kao Jugoslaveni. Većina njih su Hrvati koji se boje kazati što su! A nekada je, pogotovo u priobalnom dijelu Boke, Hrvata bilo oko 80 posto. Pravoslavci su uglavnom bili ruralno pučanstvo, dok su Hrvati bili pretežno u gradovima. No, kada se uzme sveukupno, prema popisu iz 1910. Hrvata je bilo oko 50 posto. Inte-resantno je analizirati popis pučanstva iz 1910. i onaj iz 1991. godine. Broj Hrvata u Boki smanjio se za više od tri puta, dok se ukupan broj pučanstva Boke dva puta povećao. To znači da je u Boki već odavno na djelu etničko čišćenje.

Etničko čišćenje u miru?

Da. U Kotoru je prema popisu iz 1910. živjelo oko 70 posto Hrvata, a prema zadnjem popisu oko sedam posto. U Tivtu je bilo više od 90 posto Hrvata, a danas ih je oko 23 posto, dok je u Herceg Novom od 70 posto danas ostalo oko dva posto Hrvata.

Kada je počela politika etničkog čišćenja?

Ovo novije počelo je stvaranjem Jugoslavije. Zapravo, počelo je prije osam stoljeća, naravno s Nemanjićima! Oni su napravili prvi genocid i otada ga provode nad svim narodima koji ih odvajaju od mora. To je poznati kompleks Srba zvan-more. Taj prvi genocid oni su proveli nad stanovništvom katoličke države Duklje. Radili su sve ono što i danas rade. Tada su uspjeli samo na Prevlaci preko puta Tivta nametnuti svoju episkopiju. Kako kaže crnogorski akademik i predsjednik crnogorskog PEN-a gospodin Pavle Mijović “ta episkopija je u moru katoličke Boke”, postojala je samo u periodu dok je postojala vlast Nemanjića.

Tu se svakako mora spomenuti etnikum Crvena Hrvatska, jer je poznato da su Hrvati doselili na te prostore. Mnogi misle da su Srbi dolazili na te prostore bježeći pred Turcima. To u stvari i nijesu bili Srbi nego Vlasi i pripadnici drugih pravoslavnih naroda. Oni su “pratili” turska osvajanja i naseljavali osvojene krajeve. Tako su se u Boki pojavili Srbi samo u onim mjestima koje su osvojili Turci.

 

Katolički korijeni Crnogoraca

Može li se reći da su Crnogorci narod s katoličkim korijenom?

Da, za to postoji bezbroj nepobitnih dokaza. Crnogorcima je pravoslavlje silom nametnuto. Mnogo su duže bili katolici nego pravoslavci. Dominantan utjecaj pravoslavlja u Crnoj Gori je prisutan u posljednjih nekoliko stoljeća, za neka plemena i kraće. Silom im je nametnuta ta velikodržavna religija isključivo sa ciljem osvajanja tuđih teritorija i tuđih kultura.

Jesu li Crnogorci svjesni svoje katoličke prošlosti?     

Čini se da jesu sve više. Pogotovo crnogorska opozicija i mnogi crnogorski intelektualci. O tome se danas govori, piše u opozicijskim novinama, a izdaju se i mnoge knjige. Pamćenje moraju “vratiti” sami Crnogorci! Da se ne bi krivo shvatilo da ja namećem Crnogorcima hrvatske korijene danas, ne, ja govorim o onome što je bilo prije tisuću godina. Na prostoru današnje Crne Gore postojala je Crvena Hrvatska u kojoj su živjeli Hrvati, no, s vremenom je došlo do podjele toga teritorija i toga nacionalnog bića. Dio tog etnikuma je otrgnut i silom mu je nametnuto nešto što nije njegovo, dok se drugi dio etnikuma uspio održati i sačuvati svoje korijene. Taj povijesni hod je formirao Crnogorce kao poseban narod i danas su to dva posebna etnikuma, iako su po mome mišljenju to dijelovi jednog naroda.

Boka je prava riznica hrvatske kulture. Jednom ste mi rekli da je “u Boki svaki kamen hrvatski”. Značajnu ulogu u očuvanju toga igra najstarija hrvatska bratovština “Bokeljska mornarica 809”?

Pazite, 809. godine je osnovana Bokeljska mornarica i to je najstarija hrvatska bratovština. Vrijeme osnivanja te bratovštine je vrijeme Crvene Hrvatske. To je godina kada su kotorski mornari prenijeli kosti Sv. Tripuna u Kotor. U crkvi sv. Tripuna, iz 9. stoljeća, čiji su ostaci sačuvani u današnjoj katedrali, ima jako puno hrvatskih pletera. Na jednom kamenu postoje dva Višeslavova križa, a na tim ostacima crkve ima više pletera nego što se može nači u cijeloj Hrvatskoj.

Hrvati – karika s Europom

Mnogima nije poznato da se Boka kotorska još zove i “Zaljevom hrvatskih svetaca”?

S obzirom na memoricid koji je izveden nad hrvatskim narodom i ne čudi nedostatak spoznaje o velikoj hrvatskoj kulturi u Boki. Zašto zaljev hrvatskih svetaca? Pa od dva hrvatska sveca, jedan je, sv. Leopold Mandić, iz Boke. Od četiri blaženika dva su iz Boke, blažena Ozana Kotorka i blaženi Gracija iz Mula. Posebno svakako treba istaći papu Siksta V., po mnogo čemu najznačajnijeg Papu u povijesti, koji je isto tako porijeklom Hrvat iz Boke.

Koliko hrvatska država pokazuje interesa za Hrvate i hrvatsku kulturu u Boki kotorskoj?

Pokazuje sve više. Hrvatska država mora voditi brigu o Hrvatima i hrvatskoj kulturi u Boki. Bez obzira što se sve desilo i što je Boka danas etnički očišćena, ona je nezaobilazni dio hrvatske kulturne baštine. Nažalost, Srbi su u svojim nakanama, uz pomoć dijela Crnogoraca, skoro u potpunosti uspjeli. To što se desilo nije u interesu niti Crnogoraca niti crnogorske države. Interes crnogorske države je da u Boki bude Hrvata jer je to karika, onaj spoj koji ih povezuje s Europom. Crnogorci su nesretan narod, koji je po svemu pripadao zapadnoj civilizaciji. Nasilno su otrgnuti iz sredine kojoj po svemu pripa-daju i uvaljeni u nešto gdje nikada nisu pripadali. To je velika tragedija.

Dio velikosrpske politike je bio da se Crnogorce uvuče u zločinačku agresiju na Hrvatsku. Srbi su, nažalost, u tome uspjeli. Cilj im je bio da se potpuno pokidaju niti koje spajaju hrvatski i crnogorski narod?

Da, to je velika nesreća za Crnogorce. To što je dio sudjelovao u ag-resiji na Hrvatsku, to je rezultat velikosrpske politike u Crnoj Gori i njezine okupacije od strane Srbije. No, ipak u Crnogorcima postoji gen koji se odupire. Crnogorska opozicija po svemu pokazuje da pripada Europi i to je velika nada da se ta svijest o pripadnosti Zapa-du može opet vratiti tom narodu.

“Meki trbuh” velikosrpske politike je Crna Gora. Ako bi se Crna Go-ra uspjela istrgnuti Srbiji onda velikosrpska politika pada kao kula od karata. Što su Crnogorci dobili od Srbije? Stavljeni su na stup srama, a to je i Srbima bio cilj. Crnogorski kvislinzi su najobičnije srpske sluge koji su zaduženi za najprljavije poslove, a jedan od tih poslova je bio i rušenje Dubrovnika. No, na svu sreću to je ipak manji dio Crnogoraca, koji i nisu Crnogorci, to su Crno-Srbi.

Sudbonosna uloga opozicije

Uspostavom nezavisne Crne Gore, Boka bi opet dobila svoj sjaj?

Da, u svakom slučaju. Ne samo da bi tada bilo riješeno pitanje Boke, nego bi uspostavom samostalne Crne Gore bilo riješeno i pitanje Balkana. Izbijanjem Crne Gore iz kandži Srbije, ruši se i velikosrpska politika.

Nije li za uspostavu nezavisne Crne Gore potrebno još dosta “lomova” u glavama mnogih Crnogoraca?

U svakom slučaju. To se već i počelo dešavati, a ovaj rat je i sam pridonio tome. Onoga trenutka kada budu svjesni svega što se desilo, svih zločina koji su počinjeni, doći će do potpunog loma u mnogim glavama. Lom u crnogorskim glavama nije istovjetan lomu koji će se morati desiti i u srpskim glavama. U Crnoj Gori postoji čitavo vrijeme opozicija koja je osudila agresiju na Hrvatsku, koja je protiv rata na prostoru bivše Jugoslavije. U Srbiji toga nema, nema bitne razlike između pozicije i opozicije.

Za nezavisnu Crnu Goru zalažete se ekstremnije od mnogih Crnogoraca?

Interes i crnogorskog i hrvatskog naroda je da budu dio Europe. Tako je i izražen interes Hrvata Boke jer je u tom slučaju i Boka u Europi. Crna Gora se mora osloboditi Srbije i Srpske pravoslavne crkve. Rezultat posrbljavanja Crnogoraca je i “slavna” izjava Momira Bulatovića da je “Crnogorcima ime crnogorsko a prezime srpsko”. Crnogorci imaju i svoje ime i svoje prezime, no, morat će to braniti od srpskih osvajača.

Mnogi tvrde da nezavisne Crne Gore nema bez velikog krvoprolića.

Situacija je zaista teška i teško je povjerovati da će proći mirno. Kad se uzme ukupan broj Crnogoraca i tragična podjela nacionalnog bića, zaista neće biti lako. Crnogorce dijelim na tri dijela: one koji su svjesni svoga nacionalnog bića, one koji su Crnogorci a još nisu svjesni toga i one na sjeveru Crne Gore koji misle da su Crnogorci a nisu svjesni da su Srbi. Ti na sjeveru nipočemu i nisu Crnogorci, i oni su uglavnom i učinili najviše zločina. Tu tragičnu podijeljenost crnogorskog nacionalnog bića Srbi dobro koriste za ostvarenje svojih prljavih ciljeva. Crnogorci se moraju izboriti za svoje. To je teško izvesti i traži dosta umijeća. Crnogorska opozicija se zaista nalazi u teškoj, povijesno-sudbonosnoj poziciji. No, ja sam ipak optimist i vjerujem da ću uskoro ići u Slobodnu Boku, odnosno nezavisnu Crnu Goru, jedino tako ću i ići, a volim svoju Boku.