„Ma ‘ko nas bre zavadi“? Na to pitanje morao bi nam odgovoriti Milorad Pupovac !

U kontekstu obilježavanja 25. obljetnice Oluje najvećeg blagdana u povijesti Hrvatske, više se govorilo i pisalo o Miloradu Pupovcu, Borisu Miloševiću i nekakvom novom pomirenju Hrvata i Srba u Republici Hrvatskoj, nego o meritumu stvari, o karakteru rata, o uzrocima i posljedicama, o zločinu i kazni, ili o istini kao paradigmi na kojoj se jedino može graditi suživot i bolja budućnost. Nitko nije odgovorio na ključno pitanje, o kakvoj se svađi ili netrpeljivosti i sukobu zapravo radi kada je u pitanju nacionalna većina u Hrvatskoj i srpska nacionalna manjina? U principu nema nikakvih dokaza da su većina i manjina u Hrvatskoj posvađane, da se nalaze u  nekakvom stanju rata kojega treba dovršiti. Naprotiv ima bezbroj dokaza o normalnom suživotu, o poštivanju demokratskih i ustavnih prava nacionalnih manjina u Republici Hrvatskoj na temelju kojih  manjine, a osobito srpska nacionalna manjina u Hrvatskoj, ima prava kakva nema ni jedna manjina na Svijetu što je osobito izraženo u zagarantiranim mjestima u Hrvatskom saboru. Prava srpske nacionalne manjine u Republici Hrvatskoj su toliko široka da su Srbi u Hrvatskoj gotovo  u pravilu oni koji nakon svakih izbora odlučuju o vladajućoj većini i stabilnosti svake vlasti. Mogu li se uopće bilo kojoj zajednici dati veća privilegirana prava nego što ih imaju Srbi u Hrvatskoj i mogu li se uopće dati veće garancije nego što to Srbima garantira Ustav Republike Hrvatske? Republika Hrvatska je odavno kroz svoj Ustav iskreno pružila najčvršću ruku pomirenja Srbima u Hrvatskoj, osobito njenom istaknutom predstavniku Miloradu Pupovcu i upravo je na tom Ustavu izgrađen suživot koji ne mora nužno za svakoga biti idealan, ali je zato snažan institucionalni okvir za solidan mir koji vlada od mirne reintegracije do danas.

Demokracija i ustavna prava omogućila su Miloradu Pupovcu da o Republici Hrvatskoj govori najpogrdnijim jezikom optužujući Hrvatsku da je sljednica Hitlerovog režima, da rehabilitira ustaštvo i NDH. Kao najdugovječnijem saborskom zastupniku demokratske slobode omogućile su Pupovcu čak razinu takve slobode da je u Hrvatskom saboru stavio na rukav žutu traku šaljući urbi et orbi sliku koja govori da su Srbi u Hrvatskoj ugroženiji nego što su to bili Židovi u NDH, čime je Vladu Andreja Plenkovića neizravno optužio za ustašku diktaturu i to iz pozicije vladajuće većine kojoj je pripadao, a kojoj i danas pripada.

Svaki politički udarac koji Pupovac dobije u demokratskoj raspravi od onih koji se s njim ne slažu, on teatralno s puno patetike prikazuje kao nasrtaj na cijelu srpsku nacionalnu manjinu tumačeći da su svi Srbi u Hrvatskoj ugroženi. Tezu o ugroženosti Srba u Hrvatskoj, tezu o latentnom sukobu većine i manjine gurao je i gura svim dozvoljenim sredstvima pa onda proizvodi „ustaše“, proizvodi  biltene i sastavlja ideološke liste novinara i portala za odstrjel kao u najmračnija vremena Titove i Rankovićeve diktature.

„Naime, Srpsko narodno vijeće (SNV) objavilo je tradicionalnu publikaciju „Historijski revizionizam, govor mržnje i nasilje prema Srbima u 2018.“, gdje su među ostalim pobrojili sve Hrvate koji im i putem medija navodno čine zlo.

Obrazloženja koja su pri tom napisana i više su nego smiješna, (zapravo duhovita), a sve se svodi na to da svatko tko je na javnoj sceni, a na bilo koji način kritizira Srbe, oglašen je kao „mrzitelj“ i „nasilnik“ i – „nema mu spasa“!

Sva je sreća da ne živimo u komunističkoj Jugoslaviji jer takvi su manje-više završavali u Staroj Gradiški ili Lepoglavi.

Pa da vidimo, tko su iz medija oni koje bi trebalo „diskvalificirati“ ili bolje rečeno „odstrijeliti“.

Dakle, od portala to su: Direktno.hr, Narod.hr, Maxportal, Hop.com.hr, Dnevno.hr, Braniteljski portal, Dragovoljac.hr. Priznajem. Hr, Hrvatsko nebo, HU-benedikt, Kamenjar, Tjedno.hr, Nacija.hr…

Popis nepodobnih hrvatskih novinara je tek malo duži, a ide ovako: Velimir Bujanac, Marko Jurič, Marko Ljubić, Domagoj Pintarić, Dražen Stjepandić, Zvonimir Hodak, Silvana Oruč, Hrvoje Hitrec, Mladen Pavković, Davor Dijanović, Ivica Šola, Tihomir Dujmović, Milan Ivkošić, Nino Raspudić, Mate Mijić, Karolina Vidović-Krišto, Nenad Piskač, Kazimir Mikašek, Tvrtko Dolić, Boštaj Turk, Marcelj Holjevac, pok. Zdravko Tomac…

Od političara, prema Srpskom narodnom vijeću, na „lošem“ su glasu: Dražen Keleminec, Miro Bulj, Stevo Culej, Josip Đakić, Ivan Penava, dok su im od predsjednika braniteljskih udruga poseban „trn u oku“ Miljenko Kolobarić, Marko Skejo i Zoran Marić.

Srbi imaju velike primjedbe i na rad redatelja Jakova Sedlara, ali i Nade Prkačin, dok od povjesničara ne mogu smisliti Igora Vukića, a još manje Romana Leljaka“. O tome je svojevremeno pisao Mladen Pavković!

Dok se „umjetnička djela“ Frljića u kojima se iz vagine vadi hrvatska zastava i u kojima je Isus Krist prikazan kao silovatelj trebaju smatrati izričajem umjetničke slobode, dok se „crvena zvezda“ na neboderima smatra umjetničkim performansom, dok se veličanje diktatora Tita smatra povijesnim blagom, umjetnička sloboda za Marka Perkovića Thompsona i njegove Čavoglave ne vrijedi i Milorad Pupovac to poistovjećuje s nožem u srce svakom Srbinu u Hrvatskoj i na „vascelom“ svijetu što je krunski dokaz o ugroženosti Srba u Hrvatskoj. Sve umjetničke slobode treba demokratski dozvoliti, osim onih koje remete miran san Milorada Pupovca, jer govore istinu o Domovinskom ratu, istinu o zločinu i zločincima, istinu o okupatorima i braniteljima!?  Svaki kritički osvrt na rad i djelovanje Milorada Pupovca ovaj to poistovjećuje s napadima na srpsku nacionalnu manjinu i to mu je ključni dokaz da između hrvatske većine i srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj traje neviđeni sukob. Naravno, ako sukoba nema, a nema ga, treba ga umjetno proizvesti, ako ustaša nema treba ih izmisliti, ako ultra desnih organizacija i političkih stranaka u Hrvatskoj nema treba ih izmisliti, a kada se sve to izmisli onda se izmisli potreba za nekakvim kvazi pomirenjem na čelu kojega će kao korifej pomirenja biti mirotvorac Milorad Pupovac koji sam sebi gradi politički spomenik Pribićevićanskom mirotvorstvu.

U Republici Hrvatskoj jednostavno nema nikakvog sukoba između hrvatske većine i srpske nacionalne manjine i nikada se nije dogodilo da se na jednom mjestu okupilo barem 100 pripadnika srpske nacionalne manjine koji bi prosvjedovali zbog ugroženosti svojih ustavnih ili drugih ljudskih prava. Na kraju, se sve svodi na to da neka „srpska sela“ u Hrvatskoj nemaj struju i vodu. „Srpska sela“ u Hrvatskoj zapravo uopće ne postoje, jer to su sve hrvatska sela s većinskim ili već bilo kakvim omjerom življa, što implicite znači da neka hrvatska sela nemaju vodu i struju, a mnogi Hrvati žive na rubu egzistencije u daleko većem broju nego Srbi. Ugroženi su podjednako svi koji nemaju, tako da ni na toj razini ne postoji baš nikakav sukob!

 

Ako Pupovac doista na kraju svoje političke i profesorske karijere želi postati upamćen kao mirotvorac, mora početi govoriti jezikom „da ga ceo svet razume“, a ako to ne zna neka to marljivo uči od svojih istaknutih sunarodnjaka u Srbiji, jer oni daju odgovore na pitanje „Ma ‘ko nas to bre zavadi“?

“Ne priznajemo da smo agresori već prodajemo patriotizam” (Danica Drašković, supruga Vuka Draškovića, autora romana „Nož“!)

“Ratovali smo dosta. Išli smo u Sloveniju, Hrvatsku, Bosnu, pa najzad na Kosovo. I šta smo uradili? Poraženi svuda, istjerani smo iz Slovenije, Hrvatske, iz Bosne i naravno i sa Kosova. Ostavili smo krvave zločinačke tragove za sobom koji se sada otkrivaju po Haškom tribunalu, na suđenjima našim političkim i vojnim komandantima.

I šta sad? Već dvanaest godina razvlačimo poraze, ne priznajemo da smo krivi, da smo zločinci, agresori, da smo u tuđe zemlje slali vojsku i kriminalce, ubijali, pljačkali, palili, rušili, silovali.

Hoćemo to svijetu prodati kao patriotizam, obranu naroda i teritorija, ali ne ide. Surova istina groblja na tom putu od Knina, Vukovara, Srebrenice, Sarajeva do Kosova, to su tragovi naše sramote koji govore na svim jezicima sveta i jasno opisuju udruženi zločinački poduhvat, baš kako su rekli haški tužitelji“.

Vesna Pešić je srpska političarka i bivša zastupnica Liberalno-demokratske partije u Skupštini Srbije.

Povodom obilježavanja 25. godišnjice VRO Oluja, Pešić je u jednom osvrtu otkrila sudbinu izbjegličkog konvoja Srba koji su napuštajući Hrvatsku, stupili na srpsko tlo:

“Hapsili su ih kao divljač”

“Posebno me iritira zatrpavanje nehumanog tretmana Srba prognanih iz Hrvatske od strane vlasti u Srbiji. Kad je dramatična traktorska kolona stigla na granicu Srbije, ona nije puštena u Beograd da se ne bi vidjelo da je Milošević Srbe iz Hrvatske pustio niz vodu, što se i očekivalo od početka rata. Izbjeglice iz Hrvatske su usmjeravane prema Kosovu i drugim zabitima. Dok su gladni i žedni skapavali na granici, pomagali su im antiratni aktivisti (sa reputacijom izdajnika do dana današnjeg) donošenjem hrane i vode i zbrinjavanjem obitelji), da bi zatim ti ljudi doživjeli još jednu golgotu kada ih je vlast u Srbiji hapsila kao divljač i vraćala na ratišta; prethodno su bili ‘trenirani’ na poligonima Arkanove garde u Erdutu”, kaže Vesna Pešić.

 

Prisilno mobilizirano 20 000 izbjeglica

Prema procjenama Helsinškog komiteta Srbije, kroz Arkanov kamp u Erdutu prošlo je oko 20 000 izbjeglica iz Krajine. Sve njih privodio je MUP Srbije, pronalazeći ih na adresama koje im je, prema svjedočenjima odvedenih, velikodušno ustupao Crveni križ Srbije i Jugoslavije. Članovi Helsinškog komiteta Beograda zahtijevali su od Vlade Srbije da spriječi nasilnu mobilizaciju, od tužiteljstava Srbije i Jugoslavije da protiv aktera ove akcije pokrenu kazneni postupak, a od predsjednika Srbije Slobodana Miloševića da “obuzda akcije progona i zvjerstava Arkanovih jedinica”. Od svega toga, međutim, iz Ministarstva za informacije Srbije stigao je odgovor “da nisu upoznati s činjenicom o mobilizaciji Krajišnika”.

Dakle, Beograd je prvo etnički očistio „Krajine“ od Hrvata, zatim je te iste „Krajine“ etnički očistio od svojih Srba s namjerom da Hrvatsku optuži za etničko čišćenje, a zatim je te etnički očišćene Srbe masovno mobilizirao u Arkanove postrojbe s ciljem da Baranja zauvijek bude srpska!

Eto, jedino na ovakvim se činjenicama i priznanjima može graditi pomirenje između Hrvatske i Srbije kao dvije suverene države, a tom pomirenju može najviše pridonijeti i cijela srpska nacionalna manjina u Hrvatskoj, ako delegira svog lidera Pupovca kao mirotvorca koji će konačno odgovoriti istinu na pitanje „Ma ‘ko nas to bre zavadi“?

 

Kazimir Mikašek-Kazo