Gledali smo jučer prosvjednike , očajne ljude koji su izgubili sve što su imali…

Svako malo, iscuri neka nova priča, o tome kako se su se našoj državi, cijelo vrijeme, stvarali nejednaki uvjeti za život, koji su stvorili i velike razlike u društvu. Najnovija priča o stanu generala Krstičevića, a kako se saznaje i nekih drugih, još javnosti, nepoznati.
U ratu su svi sudjelovali,svatko sa svojim znanjem, poslom,  neki na ratištu, neki u tvornicama, neki na njivi. Nema pobjede u ratu bez dobre podrške sveukupnog stanovništva. Poznato je odavno, kada se zbroje, sve žrtve rata, na jednog stradalog vojnika, stradaju četiri civila.
Kod nas je potpuno druga percepcija, rat je privatiziran u korist stranke na vlasti, zasluga svih drugih potpuno je minimalizirana.
Generali, istinski borci i ratnici, koji nisu u vladajućoj stranci uopće se ne spominju. Niti su išta dodatno tražili niti su išta dobili, dodatno nisu svoj junački doprinos naplatili, niti pobjedu unovčili, no njihov se glas ne čuje.
Jučer smo imali priliku, pročitati poruku, Generala Veselka Gabričevića, poručuje da je vrijeme, da se pokaže, kako je i tko dobio i kako platio, ono što je dobio. General je trebao dobiti svu pozornost naše javnosti, podršku svih branitelja.
 Nema veće plaće, niti većeg junaka, do imati čist obraz, dijeliti sudbinu svih onih koji su u ratu sudjelovali ovako ili onako.
Izašlo je iz rata i puno boraca koji su dali sve od sebe, a nisu ništa tražili i ništa dobili, potražili su posao i nastavili raditi, trebalo je državu obnoviti, trebalo je mine povaditi.
Stradalo je puno boraca, koji nisu mogli zaboraviti strahote koje su prošli, no bilo je i onih drugih.
Priča o stanovima, jako se loše uklapa u priču o junaštvu. Nisu junaci i ne mogu biti, oni koji nisu odoljeli, koji su prihvatili i cijenu i puste nepotrebne kvadrate, koji su uzeli sve za što se ukazala prilika.
Za stan kakav je kupio general Krstičević, po cijeni koja je važila za sve druge, potreban je jedan cijeli život, potrebno je puno odricanja, izbjeći puno životnih opasnosti,i nitko ne može znati je li rat, bio najgora stvar, na tom životnom putu.
Gledali smo jučer prosvjednike, očajne ljude koji su izgubili sve što su imali, čak više nego su imali, dugovi su ostali, a posao su izgubili. Puno će njihovih domova, otići na bubanj, jer za njih je ovo gore od rata, nisu mogli aktivno sudjelovati, nisu mogli uzeti pušku i pucati u opasnog a nevidljivog neprijatelja.
Nisu imali nikakve šanse da obrane svoj dom, budućnost svoje djece, njihova djeca neće imati iste šanse, neće moći naučiti pet stranih jezika, treba naći snage, za neki novi početak.
Mnogi će reći, da je tako u kapitalizmu, da za stvoriti kapital, postoji rizik, da treba preuzeti odgovornost za jedno i drugo, i to je istina.
No stvarati kapitaliste na temelju rata, nije nešto za što se čistog srca, išlo u rat.
 Ljudi su išli u rat, da bi obranili domove koji su bili napadnuti, da bi obranili svoje, ono što su im ostavili ponosni djedovi, koji su branili svoje, u nekim drugim ratovima,nekom drugom vremenu.
Rat je veliko zlo, ostavlja trajne nesagledive posljedice, izaći iz rata kao General čistog srca, neokaljane časti, najveće je životno postignuće.
Izuzetna čast je biti svjedok, pa premda i virtualni prijatelj, čovjeka, koji je u svakom trenutku spreman na reviziju, svoje ratne i poslijeratne prošlosti.
Generale Gabričeviću ponos naše male stranke, ponos, Hrvatske stranke umirovljenika, u sve buduće ratove idemo zajedno, ratove za dostojanstvo svih ratnika, i onih za tvorničkim strojem, i onim na njivi i onim nad crtačkom daskom, i noćnim pekarom, i inženjerom, koji je stvorio vlak, i ženom koja je šila kišobrane.
Svi smo ratovali zajedno, da bi u miru dostojanstveno živjeli, hvala Generale, da to nisi zaboravio.
Dragica Trumbetaš