Dobra strana zla, ili hoćemo ili…?

Evo dragi moji, morao sam se vratiti pisanju, radi vas, da ne mislite da sam vas zaboravio ili da sam ne daj Bože pobjegao. Tu sam sa vama, ali fizički tamo gdje mislim da je najpotrebnije i sad stand by volontiram, barem onoliko koliko to ovaj sustav dozvoljava, a navečer eto pišem malo za vas da ne mislite kako sam nestao. Jer znate li tko je gori od neprijatelja u ratu, za naše nedavne okolnosti rata, od Četnika i drugih koji su htjeli pokoriti Hrvatsku, ali nisu uspjeli. Gori su oni Hrvati koji su pobjegli ili se pak sakrili. E tako i sad, svi se moramo dignuti na noge i pomoći koliko god možemo. Svakako, sad imamo sustav koji relativno dobro i uspješno funkcionira i moramo ga slušati. Taj se sustav u ovom teškom trenutku temelji na ministru zdravstva gosp. dr. V. B., a uz njega tu je i ministar MUPa gosp. D. B., kao i njihovi najbliži i dalji suradnicima. (Ostajem dosljedan i ne navodim puno ime.) Da, ovaj, prvenstveno zdravstveni problem, leži na dr. V. B., a svi drugi su njegova podrška. To je dobro, jer kostur tog sustava, sukladno problemu, zdravstvenom, treba biti u rukama struke, medicine. Svi drugi su pod-sustavi i podrška centralnom dr. V. B. sustavu. Tako se to radi gospodo moja, i zato je dr. V. B. sada nacionalni heroj, a sve se sastoji od struke. Da, uz struku treba istaknuti i karakter i mentalnu snagu čovjeka, a to traži samo par riječi o tom čovjeku. Dakle, ministar zdravstva izv. prof. dr. sc. V. B., Dalmatinac je po korijenima, otočanin, ali istaknuti znanstvenik u domeni tumora mozga. Po osobnosti je dominantan i samouvjeren, i to mu dobro stoji, jer znanje mu daje pravo na to, a kad govori onda dobro zna što govori i sve što kaže krajnje je odgovorno. Takve ljude stoga ne treba koristiti izvan njihove struke, jer ćemo ih tada izgubiti, i zato je ova zla situacija sa virusom COVID-19 za njega došla kao „kec na desetku“ i pokazala se kao odlična prilika da se iskaže, i iskazao se. Iskazao se dr. V. B. kao domoljub i u Domovinskom ratu, kao liječnik, a inače je brižan otac, a sve što ima stekao je samo svojim radom. Vjerujte mi, ministar zdravstva dr. V. B. skroman je čovjek koji ne sanja postati tajkun, već samo želi živjeti dobro i pošteno sa svojom obitelji sukladno društvenom statusu kojem pripada. Vjerujte mi, on nije u politiku došao kao uhljeb, a svoju struku neće zamijeniti bolesnim političkim težnjama, već samo želi pomoći svojoj domovini. Toliko o našem novom hrvatskom heroju, liječniku. Uz njega tu je ministar MUPa gosp. D. B. čija iskaznica UDBE kruži društvenim mrežama, a zanemaruje se njegova poratna djelatnost za Republiku Hrvatsku. Ali, što god mislili od Udbašima, taj je čovjek primjer kako se dokazuje hrvatsko domoljublje na najbolji mogući način, pa ako hoćete, i kako se iskupljuje djelima za ne baš lijepu predratnu prošlost. To on sad istinski dokazuje djelima i znanjem. Stoga hvala i njemu na svemu što radi za svoju domovinu. Bilo bi nehumano ne istaknuti i njihove najbliže suradnike, gosp. K. C. i gđu. dr. A. M., ali i sve druge,,, hvala vam svima. Posebno hvala vama liječnicima i policajcima koji ste se sad zarazili, kao i vama koji i nadalje izlažete svoje živote radi nas, svoj narod hrvatski.

A ono zašto sam rekao „sustav relativno funkcionira“ odnosi se na nastavak sustava izvan Zagreba. Zagreb, kao naš centar u svemu, pa tako i bolesti, hvala Bogu dobro funkcionira, a izvan Zagreba se tek ustrojava. Stanje, da najkraće kažem, je ovakvo „što je mjesto manje to je stanje lošije“. Poseban je problem što su u mala turistička mjesta na obali došli neki nadobudni turisti, odnosno naši ljudi koji su pobjegli iz drugih država, a to se ne nadzire strogo, barem ne onako kako ozbiljnost ove situacije nalaže pa nam se dešava „situacija Murter“, da ne širim dalje. Obzirom da postoji sustav, pokušaj samoorganiziranja domicilnog stanovništva, u smislu nekakve straže na terenu, nije dopušten. Da li je to dobro ili ne, ne znam, ali ono što se desilo na Murteru ukazuje na manjkavosti izvan-zagrebačkog sustava. Hoće li se to popraviti, ostaje samo za nadati se. Ali ostavimo to, ostaje nam samo strogo slušati naputke Stožera iz Zagreba, vjerujmo u njih, jer su se dokazali, a mi molimo Boga za njih, sebe i cijeli hrvatski narod, Europu i svijet. Uz sve to, shvatimo da je ovo globalni problem i da se tiče svih nas te budimo spremni djelovati kao volonteri ako budemo potrebni. Također moram istaknuti, da je počast dobrom radu dr. V. B. i njegovom B&B sustavu dao i prof. sc. dr. Đikić, zasigurno vrhunski živući hrvatski znanstvenik, ali koji u ovoj našoj znanstvenoj močvari nije podoban te mu nema mjesta u HAZU L…(eto, morao sam ipak spomenuti ime)

Dakle, hvala vam svima gospodo, a hrvatski narod cijeni vaš trud, uz napomenu, da ni vama, a ni ikome dok je živ, domovina nije ništa dužna nego smo mi domovini vječno dužni i moramo raditi za nju.

Ali ono što sam vam htio otvoriti kao temu, dragi čitatelji, je jedno glavno pitanje, kao i niz pitanja, koja nam se kroz ovo svjetsko zdravstveno zlo i grozan potres u Zagrebu, postavlja. Centralno pitanje svih pitanja je „sve će ovo jednom proći, preživjet ćemo, ali da li ćemo nakon svega ovoga postati bolji ljudi?“. Grozno je gledati slike mog i našeg lijepog Zagreba, i ne možeš da ne zaplačeš, ali ipak teže mi pada pomisao da se život jedne zagrebačke curice, Anemarije Carević, ugasio u njenoj 15toj godini (eto, morao sam ipak spomenuti ime). Kada se toga sjetimo zar ne bi rekli ma k´vragu sva šteta, samo da je ta curica preživjela. Nema materijalne vrijednosti koja može zamijeniti jedan ljudski život. Slažete li se? Ako smo humani ljudi, ako smo humano društvo, tako ćemo razmišljati svi skupa, bez izuzetka. Ali, nisam sudac i ne želim nikome suditi nego ostavljam svima nama da preispitamo sebe vezano za naš nivo empatije i humanosti. Ja ću, u nastavku, samo pokušati otvoriti ovo pitanje, a upućujem ga, opet prioritetno, političarima, jer vi gospodo političari svojim djelovanjem bitno oblikujete taj nacionalni nivo humanosti. Stoga ponavljam, ovom sustavu gosp. dr. V. B. (plus ministar MUPa gosp. D. B.), koji možemo nazvati B&B sustav, treba dati svaku pa i političku podršku. E pa, obzirom na to, ljuti me kad nesuvisla oporba i SDP počnu kritizirati gospodarske mjere nudeći totalne nebuloze umjesto da, kao i gospoda B&B, jedan drugome date ruku kako bi svi skupa podržali mjere, kako bi svi skupa što prije izašli iz ovih problema. Sramota. Ako nećete podržati ove ljude koji sada znalački i nesebično rade, barem se maknite doma i šutite, kao što se i kaže „ostanite doma“. Dokle ćete biti stalno svemu protivni, i jedni i drugi, zar ne postoji način da sjednete zajedno i dogovorite se, i da se konačno okrenete uvažavanju struke. Grdo je vidjeti one prazne stolice u novom saborskom mjestu u zgradi INAe. Koji ste sad kafić našli? Ja se i nadalje pitam zašto ekonomske probleme ne rješavaju ekonomisti nego pravnici, fizičari, politolozi, geostratezi, pa i srednjoškolci. Gdje su naši uvaženi ekonomisti? Da li su pobjegli, što bi bilo najgore i ne vjerujem, ili im pak ne dopuštate pristup problemima,,, ili je pak nešto treće?

A sada se vratim na ono osnovno pitanje „hoćemo li nakon ovoga biti bolji ljudi?“, jer sustav B&B riješiti će ovaj problem, ali pitam se da li će to išta promijeniti, najprije u nama, a onda oko nas? Pa idemo malo otvoriti to pitanje, a svi vi promislite o tome što čitate, jer nikada ne čekajte od mene servirane odgovore. To mi nije cilj već mi je cilj potaknuti vas da mislite sami za sebe, svojom glavom, kao i ja. Dakle, štete od potresa u Zagrebu će se popraviti, svoje ćemo stanove i kuće nekako sanirati, ali jedan mladi dječji život nećemo, nažalost, i zato samo mogu reći primi je dragi Bože nježno u svoje okrilje duhovnog mira. I od toga bi počeo. Dakle, svaki ljudski život nema cijenu, a ako je tako onda greške postaju biti gruba cijena, ali i obaveza na promjene da se nikad više to zlo ne desi. Ako se slažemo, naveo bi neke činjenice, kako povijesne, tako i naše svakodnevne, pa počnimo od ovih naših hrvatskih, svakodnevnih.

Izašli smo iz Domovinskog rata, dali mladim braniteljima mirovine i poslali ih na ulicu. I što se dogodilo? Jedan od krajnje groznih rezultata toga je oko 3.000 suicida kao i druge brojne nedaće. Što smo učinili da se to ne desi? Nadalje, svaki mjesec u Hrvatskoj od karcinoma dojke umre oko 90 žena, dakle oko tisuću godišnje. Jesmo li napravili dovoljno da se to spriječi? Iz Hrvatske je nakon Domovinskog rata iselilo nekoliko stotima tisuća obrazovanih mladih ljudi i obitelji. Što smo učinili da se to zaustavi osim što se međusobno politički optužujemo, a struka je lijepo rekla da neće sudjelovati u tome jer krivo radimo? Oko 500 liječnika emigriralo je iz Hrvatske, a sad bi nam bili nasušno potrebni, sad kad naši liječnici i epidemiolozi preuzimaju na sebe koronu i rade herojski. Što smo učinili da ne odlaze iz Hrvatske? U Hrvatskoj se godišnje obavi oko 3.000 pobačaja, a razlozi su najčešće bizarni. Cijena jednog ubojstva nerođene zdrave bebe, a koji nazivamo „zahvat“, kreće se između 860 do 3.000 kuna. Toliko u Hrvatskoj vrijedi život jedne nerođene bebe. Što smo uradili da se to ne dešava i da omogućimo zbrinjavanje takvog djeteta, ako nije voljeno, ali je ipak živa beba? I tako dalje,,, ali nije to samo u Hrvatskoj, jer mi kao mala država prečesto kopiramo nehumane odluke velikih država, kao da nemamo svoj stav temeljen na humanosti. Dakle, živimo u katarzi globalnog svijeta, eroziji temeljnih vrijednosti, živimo u nekim čudnim i suludim vremenima. Ali prije nego pređem na svijet samo da istaknem da smo u mnogim,, lošim statistikama, vodeći u Europi, isto kao što smo na repu onih pozitivnih statistika. Pa eto, sad idemo na svijet.

Dakle, oko 11% svijeta ili oko 800 milijuna ljudi je pothranjeno, a oko 16.500 djece, manje od 5 godina, dnevno umre od gladi. Istodobno, 1,3 milijarde tona hrane godišnje odlazi na otpad i uništava se. Ili pogledajte dalje ovu suludu crnu statistiku: u razdoblju od 01. siječnja 2020. pa do 09. ožujka 2020. od gladi u svijetu umrlo je 18.772 ljudi, samoubojstvo je napravilo 201.561 osoba, u saobraćaju je strada 253.734 osoba, od alkohola je umrlo 470.122 ljudi, od pušenja je umrlo 939.656 pušaća, a pobačajem je ubijeno 7.988.333 beba,,, i tako dalje…. U istom razdoblju, od korona virusa u svijetu je umrlo 3.884 osoba. Samo u Europi, ta je brojka do danas dobrano prešla 1.000. U toj crnoj statistici, u pozitivnom smislu, prednjači Njemačka, prvenstveno poradi pravovremene pripreme, visokog stupnja znanosti, a zatim poradi discipline njemačkog naroda i cijelog nacionalnog sustava. Dakle, ova je crna hrvatska i svjetska statistika veoma gruba, pa ću, obzirom na statistiku, reći malo u odnosu na prethodno navedeno. Ono što bi istaknuo je da razmišljanje o smrtnosti, promatrano kroz brojke, nije mudro. Zašto? Pa ljudski životi se ne smiju hladno mjeriti kroz statistiku, ali brojkama se može mjeriti kvaliteta države, sustava, ali ne ljudi ponaosob. Dakle, svaki komentar, kako se ovih dana širi po društvenim mrežama, da je broj umrlih od korone mali, je naivan i neprihvatljiv. Osim toga korona, barem u Europi, je u uzlaznoj fazi. I što sad? Zašto sve ovo? Kako je do toga došlo? Što uraditi da se to zaustavi? Kako dalje? Kako,,,kako,,,

Ono što karakterizira ovaj naš moderni globalni svijet trećeg milenija je mogućnost brzog informiranja pa i komunikacije. Zahvaljujući tome, informacija se brzo širi što je svakako dobro, iako se i to ponekad zlorabi. Kako se povijesno manipuliralo informacijama najbolje govore povijesne katastrofe koje kao da smo zaboravili. Primjerice, sjetite se kako je gripa španjolica 1918., nakon završetka Prvog svjetskog rata, zarazila svakog trećeg stanovnika i u grob odvela 50-100 milijuna stanovnika svijeta. Ali odakle ta gripa? Gripa se pojavila najprije u zaraćenim državama, Njemačkoj, Italiji, Francuskoj i Engleskoj, ali one su šutjele, te se prva javila Španjolska, koja je ostala izvan rata, pa je stoga ta gripa po njoj nazvana. Tako se nekad manipuliralo informacijama, a danas je to suptilnije. Sjećate li se kako su nas informacije upozorile na kravlje ludilo, ptičju gripu, svinjsku kugu i još puno toga, ali kao da smo to zaboravili, ili nas se to pak ne tiče? Prošlo je pored nas i kao da nismo ni trepnuli. Pitajte se i odgovorite sebi na to pitanje.

Odakle to zlo? Nisam ekolog, ali zdravim razumom i spoznajama zaključujem sljedeće, a vi razmislite koliko u tim mojim razmišljanjima ima istine.

Ako pogledamo što se oko nas dešava, moramo zaključiti da se nalazimo u Trećem svjetskom ratu. Taj se rat vodi, u manjoj mjeri, konvencionalnim oružjem u Aziji i Africi, a vode ga fanatici totalitarnih režima kao i vjerski fanatici. Drugi oblik tog rata je rat nekonvencionalnim oružjem, kao što je terorizam i biološko oružje, ali i ekonomsko oružje kojim upravljaju kapitalni centri moći. Terorizam nam je poznat, i svijet se organizira protiv njega, a posebno Europa, koja je izgleda najranjivija. Biološko oružje je opet produkt druge grupe budala, koji razvijaju biološka oružja u vojne, ali i tko zna kakve svrhe. Primjerice, za COVID-19 ili korona virus, stručnjaci kažu da generalno nije jako opasan, a to dokazuju sa samo 3% koji umru. Njegove grube posljedice mogu se spriječiti izolacijom i odgovornim ponašanjem kad se pojavi. Ali postoje drugi i puno pogubniji vojni otrovi, pa je to ona uznemiravajuća spoznaja i opasnost. U takvim uvjetima ostaje samo pitati se kad će neka budala, bolesnik, pritisnuti gumb i poslati u svijet jedan od tih grozota. Dakle, opet čovjek i bolestan um. Treći oblik rata, ekonomsko oružje, zahtijeva malo dublju analizu, jer se radi o okruženju u kojem živimo i koje je nastalo kao rezultat društveno-ekonomskog razvoja koji je izmakao nadzoru te se dešava da moć kapitala uništava sama sebe i sve nas. Stoga vrijedi malo to objasniti, onako ukratko.

Dakle, živimo u dobu u kojem 1% najbogatijih posjeduje dvostruko više nego 7 milijardi ljudi, koliko nas ima na svijetu. Prema izvješću međunarodne organizacije za pomoć „Oxfam“, broj milijardera u zadnjih deset godina udvostručio se, a njihovo bogatstvo prelazi 800 milijardi dolara. Kako navodi Winnie Byanyima, izvršna direktorica „Oxfam“a, a informacija je iz 2018., kaže sljedeće: „Samo prošle godine (2017.) 82% novostvorenog bogatstva otišlo je u ruke jedan posto stanovništva. Pedeset posto, dakle donja polovica čovječanstva, 3,7 milijarde ljudi nije dobilo ništa, nula posto od tog novog bogatstva. Sve je gore. Bogatstvo milijardera raste šest puta brže od plaća običnih ljudi“. Kad se pitam što se to sa svijetom dešava, sjetim se evanđelja koje s tim u svezi, Matejevo evanđelja 25,29, kaže:Doista, onomu koji ima još će se dati, neka ima u izobilju, a od onoga koji nema oduzet će se i ono što ima.“ Osim toga čuju se često komentari (pogledajte Internet) kako nas na svijetu ima previše, oko 7 milijardi, a zaboravlja se da se 1,3 milijarde tona hrane godišnje baca. Zar ne bi mogli nahraniti gladne, ako hoćemo? Zar ne bi mogli pomoći razvojem školstva u tim jadnim zemljama i omogućiti im da razvijaju svoje države, a ne da nasrću na Europu?

Kad se sve to zna pitam se da li je to ljudska pohlepa, glupost, ili je pak kriva loše ustrojena država? Hm, teško je uprijeti prstom u ikoga, ali možemo to malo razmotriti.

Dakle, možemo li suditi ijednom milijarderu zato što se obogatio? Prema Forbesovoj listi, najbogatiji čovjek na svijetu je vlasnik Amazona gosp. Jeff Bezos s bogatstvom od 112 milijardi dolara, dok je na drugom mjestu suosnivač i šef Microsofta Bill Gates s 90 milijardi dolara. Njih slijede još jedan Amerikanac, pa Francuz i onda niz drugih. Oni, njih 1% najbogatijih, drže bogatstvo svijeta i upravljaju svijetom. Istovremeno, u svijetu se broj siromašnih stalno povećava, te onaj srednji sloj građana, sloj koji je stup potrošnje svakog društva, postaje sve manji i počinje se sve više osipati te dijeliti na bogate i siromašne. Dakle, pitam se, kako se postaviti prema bogatima? Hm, jesu li bogati krivi što su bogati? Što bi bilo kad bogatih ne bi bilo nego kad bi svi imali isto? Naprosto, to je nemoguće i na svaki način čista utopija pa se ne upuštajmo u te gluposti. Jednakosti nema, jer razlike su činitelj razvoja, ali prevelike razlike također su pogubne, jer će potrošači naprosto nestati, a te razlike rezultat su nacionalnih sustava. U svemu tome, poduzetništvo treba svakako poduprijeti kako bi se omogućio uzlet ljudske kreativnosti i sposobnosti, ali ujedno potrebno je osigurati sustav raspodjele koji će svima dati dovoljno za život. Neke države su u tome uspjele, kao primjerice baltičke države, i to ne bi trebao biti veliki problem u sustavu makro-ekonomske politike. Jasno je mnogim milijarderima da sve ovo ni njima ne ide u prilog te i sami pozivaju na promjene u sustavu. Ali očito da oni koji odlučuju, političari, ne mogu odoljeti da ne pogoduju primamljivom osjećaju financijske moći, temeljnog oblika moći koji u konačnici stvara onu groznu moć, moć čovjeka nad čovjekom. Cijeli svijet naprosto se guši u gluposti, što nikome ne ide u prilog, ni bogatima, a ni siromašnima. Svijet, promatrano u ovog ekonomskog egzistencijalnom smislu, naprosto nestaje. Kapitalizam i građansko društvo su sine qua non današnjeg društva i ekonomije, ali kapitalizam se sam zapetljao i mora se otpetljati, a u tome svaka nacija mora naći svoj model koji bi podržao poduzetništvo, ali i osigurao pravedniju i humanu raspodjelu bogatstva. Istodobno, Kina i SAD najveći su zagađivači svijeta, ali nisu spremni pridružiti se svjetskom pokretu za smanjenje zagađivanja, poradi profita. Istodobno, prvo žarište korone je nastalo u Kini, a sad se otvara u SAD, a sve radi profita. Pitam se, da li će ovi „veliki“ shvatiti što rade, jer svi danas zavisimo o „velikima“. U tom bi smislu mogao još dugo nastavit pisati, ali mislim da nam je svima jasno dokle sežu problemi današnjeg svijeta, pa i nas u Hrvatskoj. I sad se pitajmo, kako dalje?

Hvala Bogu, sve to ipak dovodi do niza međunarodnih procesa i inicijativa za smanjenje siromaštva. Nedavno, u siječnju 2020. održan je Svjetski gospodarski forum (WEF) koji, unatoč kritikama, pokušava naći izlaza iz sadašnje situacije. Najviše je zapažena inicijativa Nijemca dr. sc. Klausa Schwaba, utemeljitelja foruma, koji zagovara koncept „dioničkog kapitalizma“, za razliku od „dioničarskog kapitalizma“. Odnosno, koncept „dioničkog kapitalizma“ uzimao bi u obzir interese i potrebe svih djelatnika i subjekata, a ne samo dioničara, za razliku od sadašnjeg „dioničarskog kapitalizma“ koji samo uzima u obzir interese vlasnika dionica i kapitala. Ovo razmišljanje stavlja čovjeka u centar pažnje, a što je koncept koji razvija njemačka ekonomija od kraja Drugog svjetskog rata do danas, a o čemu sam pisao u jednom od prethodnih tekstova. Čovjek jest, i mora biti u centru pažnje svega,,, njegov život, pravo na dostojan život i mir njegove obitelji mora biti temeljni cilj svih odluka, a posebno onih političkih. Da bi se to ostvarilo potrebno je razviti i održavati mir u svijetu, živjeti odgovorno sa prirodom, marljivo učiti i raditi, jer bez rada, i to onog poštenog rada bez korupcije i nepotizma, kao i učenja, nema izgleda da se taj cilj ostvari. Znam da je to lako reći, ali ako znamo istinu o nama, a to je da je u nama, prema istraživanjima psihologa, genetski utkano zlo i negativističko razmišljanje tri puta jače od pozitivnog, onda samo radom na sebi možemo to preokrenuti. Dakle, rad, znanje, dobrota i ponašanje u ljubavi prema bližnjemu i svom okruženju, i to najprije od svakog pojedinca pa nadalje, neophodno je, jer bez zdravog građanina nema ni zdrave nacije.

A što je sa Hrvatskom?

U svom ovom zlom vremenu, kao da izgleda, koncept, ako si jadniji to te svi ovi svjetski problemi i turbulencije manje opterećuju, ali ipak veoma brzo i Hrvatska postaje subjekt globalnog svijeta, mali subjekt, ali subjekt. Ne možemo to izbjeći. Hrvatska je tu, članica je EUa, naša je domovina te traži pažnju i prilagodbu okruženju. Dakle, kako god bila loša svjetska slika, Hrvatska još uvijek nije tako ekstremno loša, ali istina je da je na repu svega pozitivnog u Europi, odnosno u EUu. Primjerice, poduzetništvo, koje je temelj svake nacionalne ekonomije, kod nas je još uvijek nerazvijeno. Korupcija i nepotizam vladaju, znanje i nivo obrazovanja nizak je, a domoljublje u krizi, osim kada se desi nešto zaista loše. Ono što bi nas, kao narod, motiviralo na rad i razvoj, u velikoj je krizi. Kao i u svijetu, tako i u Hrvatskoj, siromaštvo se povećava, te je čak 1/5 stanovništva siromašna. E sad, pitanje je da li mi kao država možemo bolje? Ma svakako da možemo, ali je pitanje da li hoćemo. Evo, ugledajmo se u ovaj B&B sustav koji se uspješno bori sa ovim zdravstvenim zlom, a koje je mnoge zemlje, jače od nas, pogodilo više nego nas. Dakle, ako sve posložimo pametno, onda možemo, ali ovako kao do sad zasigurno ne možemo. S tim u svezi, ponavljam, ni vladajući, a još manje oporba, nisu u stanju samostalno riješiti hrvatske probleme koji onemogućavaju razvoj. Kao što sam rekao, koronu ćemo savladati, ali da li smo iz svega nešto naučili i da li smo spremni pozitivno odgovoriti na pitanje „sve će ovo jednom proći, preživjet ćemo, ali da li ćemo nakon svega ovoga postati bolji i pametniji ljudi?“. Dopustite mi da budem optimist i kažem da hoćemo. Eto, nakon svake katastrofe svaki narod ide naglo uzlaznom linijom, ali ostaje pitanje „da li nas je dovoljno jako udarilo da se opametimo?“,,, nadam se i molim Boga da jest. Političari, gospodo i drugovi, zvali vi sebe lijevi ili desni, postanite odgovorni i pametni pa po uzoru na sustav B&B stanite rame uz rame i koristite struku. Povežite i angažirajte struku, sukladno svakom problemu, i sve će biti dobro. Maknite se od korupcije i osobnog bogaćenja nego razvijajte domoljublje i prionimo svi radu, ali vi političari morate biti uzor i potpora. A vi/mi vjernici sjetimo se Matejevog evanđelja 25,29, odnosno, Lukinog evanđelja 25, 14-30 i Prispodobe o talentima iz Lukina evanđelja, koja u cijelosti kaže: Doista, kao kad ono čovjek, polazeći na put, dozva sluge i dade im svoj imetak. Jednomu dade pet talenata, drugomu dva, a trećemu jedan – svakomu prema njegovoj sposobnosti. I otputova. Onaj koji je primio pet talenata odmah ode, upotrijebi ih i stekne drugih pet. Isto tako i onaj s dva  stekne druga dva. Onaj naprotiv koji je primio jedan ode, otkopa zemlju i sakri novac gospodarov. Nakon dugo vremena dođe gospodar tih slugu i zatraži od njih račun. Pristupi mu onaj koji što je primio pet talenata i donese drugih pet govoreći: «Gospodaru! Pet si mi talenata predao. Evo, drugih pet sam talenata stekao!» Reče mu gospodar: «Valjaš, slugo dobri i vjerni. U malome si bio vjeran, nad mnogim ću te postaviti! Uđi u radost gospodara svoga!» Pristupi i onaj sa dva talenta te reče: «Gospodaru! Dva si mi talenata predao. Evo, druga sam dva talenata stekao!» Reče mu gospodar: «Valjaš, slugo dobri i vjerni. U malome si bio vjeran, nad mnogim ću te postaviti! Uđi u radost gospodara svoga!» A pristupi mu i onaj koji je primio jedan talent te reče: «Gospodaru! Znadoh te: čovjek si strog, žanješ gdje nisi sijao i kupiš gdje nisi vijao. Pobojah se stoga, odoh i sakrih talent tvoj u zemlju. Evo ti tvoje!» A gospodar mu reče: «Slugo zli i lijeni! Znao si da žanjem gdje nisam sijao i kupim gdje nisam vijao! Trebalo je dakle da uložiš moj novac kod novčara i ja bih po povratku izvadio svoje s dobitkom. Uzmite stoga od njega talent i podajte onome koji ima deset. Doista, onomu koji ima još će se dati, neka ima u izobilju, a od onoga koji nema oduzet će se i ono što ima. A beskorisnog slugu izbacite van u tamu. Ondje će biti plač i škrgut zubi»  Pa što nam ta Prispodoba kaže? Da ne duljim, kaže da treba pošteno i marljivo raditi i svojim talentom zaraditi, ali ne samo za sebe nego za sve pa gospodaru, odnosno, državi, treba dati njeno, pa će i tebi biti dobro. A ti nevaljali radniče, kao što znamo kod nas u Hrvatskoj često sresti na ulici kako četiri gledaju i mudruju oko jednoga kako radi, to kao nacionalna ekonomija ne možemo više trpjeti. Dosta je hrvatskog nerada i kuknjave, a kad odemo u Njemačku dobri smo radnici. Zašto? Pitam se, volimo li svoju državu? Spotičemo se o taj odgovor, a uz to je vezano i iseljavanje, jer država, odnosno politika, kao i mnogo što-šta, ne funkcionira. Ali, sad kad vidimo kako rješavamo ovaj problem korone ne mogu se oteti dojmu da možemo kad hoćemo i kad angažiramo struku! Ali hoćemo li? Ima li Hrvatska kritičnu masu dobrote i pozitivizma koja bi mogla prevladati zlo i povesti Hrvatsku u pravcu dobra?

Ako se malo okrenemo oko sebe vidjet ćemo da ipak nije sve posve loše. Meni daju nadu pojedini slučajevi dobra, pa primjerice, moram istaknuti neke liječnike i liječnice u Zagrebu za koje sam čitao da su u svoj dom primili na noćenje pacijente koji su se u Zagrebu našli bez smještaja. Gesta za primjer i bravo svima vama. Nadalje, lijepo je, s jedne strane, a tužno s druge, vidjeti u kakvom derutnom stanju bolnica u Zagrebu vrijedno rade naši liječnici. Za pohvaliti je rad svih koji u ovom teškom trenutku bespogovorno rade da bi svi mi mogli ostati u svojim domovima. Za pohvalu su naši volonteri u cijeloj Hrvatskoj. Meni je ostala spoznaja koja je također za pohvalu, a to je nabavka stroja, izuzetno skupog stroja Gamma Knife u bolnici Rebro gdje se svaki dan spašava 1-2 bolesnika sa tumorom na mozgu, a koji odjel bolnice Rebro kvalitetno radi svoj posao. Ima još dobrih primjera svugdje oko nas, pa i u ekonomiji, ali kad pogledam stanje Hrvatske u cjelini, jer u cjelini je istina, ne mogu ne vidjeti niz otpora potrebnoj dominaciji dobra u našem društvu. To se prije svega odnosi na politiku, kao i njoj pridruženih problema koji se gomilaju, a ne rješavaju. Dakle, opet pitam, „hoćemo li nakon ovoga biti bolji ljudi?“ Hoćemo li se ozbiljno prihvatiti posla, a ne ono „ne možeš ti mene tako malo platiti koliko ja mogu malo raditi“. Hoćemo li ustrojiti sustav koji negira korupciju? Hoćemo li poduprijeti razvoj znanosti i obrazovanja, i na tome graditi ekonomiju, a posebno poduzetništvo? Hoćemo li bolje inkorporirati privatni sektor u nacionalni sustav, kao ekonomski tako i ostalo? Hoćemo li razvijati socijalno osjetljivi ekonomski sustav, slično kao i Njemačka, ali na hrvatski način? Hoćemo li početi rješavati probleme koje već 25 godina guramo pod tepih? Hoćemo li nakon ovog sadašnjeg zla koje nas je pogodilo shvatiti važnost poljoprivrede koja ne može, u svojoj osnovici, biti profitabilna nego strateška? Hoćemo li shvatiti koliko je važno više ulagati u zdravstvo, vojsku i znanost? Hoćemo li,,, hoćemo li??? Ne znam, ali nadam se da hoćemo,,, nadam se i molim Boga za svih nas, kako za našu domovinu Hrvatsku tako i za Europu i cijeli svijet.

A sad na kraju, hajdemo vidjeti ima li u ovom zlu koje nas je zadesilo, korona, potres i snijeg koji sad nije dobrodošao, ima li u svemu tome i nešto dobroga?

Povijest nas ući da zlo i dobro uvijek idu zajedno. Kako? Pravilo bez izuzetka, je da nakon rata ili neke katastrofe svaka nacija kreće u brzi gospodarski razvoj. Taj razvoj bi se trebao temeljiti na nacionalnom strateškom cilju prema kojem se postavi i razvija sustav, a cijeli narod motivirajuće radi na boljitku. Netko je kazao: „nakon ovoga ništa više neće biti kao prije“, a ja se pitam hoće li tako biti sad i kod nas?

Nadalje, moramo shvatiti da razmišljanje i ponašanje „to je daleko, pa se ne tiče mene“ više ne igra, jer svijet je povezan i globalan, a mi u Hrvatskoj zavisimo jedan o drugome. Pogledajte kako je korona virus brzo došao iz Kine do nas. Problemi postaju zajednički i zato jačanje EU zajednice ide u prilog svima, kao i dobri odnosi sa svima, jer kako vidimo Rusija, Kuba, Kina i svi pružaju pomoć gdje god mogu. To je jako važno i pohvalno, ali to povezivanje trebamo shvatiti i usvojiti najprije mentalno. Isto tako, kao što sam rekao, u Trećem smo svjetskom ratu za koji se moramo pripremiti i sve ove mjere oko COVIT-19 u biti su dobar test i upozorenje da puno toga moramo promijeniti, kao i ulagati u preventivu, kako direktnu tako i indirektnu.

Ono što je pak na osobnoj razini, ali je i temelj za veću, društvenu razinu, je da shvatimo da ako pazimo na druge, pazimo i na nas same. Zar je tako teško shvatiti da ako čuvamo druge čuvamo i sebe? Zar je teško shvatiti da ako činimo dobro drugome činimo ga sebi? Zar je teško razumjeti da ako činimo drugome zlo činimo ga sebi? Eto, mi vjernici mislimo da samim time što kad kažemo da vjerujemo u Boga i idemo na misu rješavamo problem i zahtjev dobrote u nama. Razmislimo si dragi vjernici, analizirajmo sami sebe, svatko od nas, i pitajmo se, za svaki svoj postupak, da li je to što radim dobro za mog bližnjega kao i za mene. Radimo li uvijek dobro, ne samo sebi nego i drugome? Idemo na misu, a u životu ne radimo dobra djela. Prijatelji dragi, na dobroti u sebi treba stalno i naporno raditi, jer dobar čovjek se oblikuje djelima, a zlo u nama stalno nam nudi neke lakše i primamljivije opcije te smo stalno na kušnji, ali samo pravi čovjek pobjeđuje tu kušnju zla u sebi i ide putem dobrote. Da, taj je put uvijek teži i bolniji, ali bolji! Da, lako je to reći, lako je pisati o tome, lako je upozoravati druge, lakše je zlo vidjeti kod drugoga, a kod sebe to isto zlo teško vidimo, To nije dobro prijatelji dragi, moramo ići onim težim putem, putem dobra, jer samo tako možemo ostvariti dobre rezultate i ciljeve. Znamo da nije lako učiti dok se drugi šetaju sunčanom rivom ili korzom, ali dugoročno se isplati, i zato učimo, ne samo vi mladi, nego i mi stariji, jer moramo našim mladima biti uzor. Kao roditelji, ne zaboravimo da smo svojoj djeci uvijek uzor i zato radimo pošteno u učimo stalno, živimo u dobru i pozitivizmu i vidjet ćemo kako sve ide na bolje, i to vidljivo i brzo. Radimo svjesno i naporno na izgradnji i ugradnji dobra u svakome od nas i to će nam se vratiti na najbolji način.

I za kraj, naveo bi citat iz zadnje zadaće pok. Anamarije Carević, učenice Nadbiskupske klasične gimnazije u Zagrebu i župljanke Župe Presvetog Srca Isusova u razrušenoj Palmotićevoj ulici. Ona je na temu Navještaj Isusova rođenja (Lk 1, 26-38) napisala sljedeće (objavljeno u portalu „Novine“):

Duše Sveti, molim te da mi daš snage da kroz ovaj Lectio Divina budem bolja osoba i da mi daš ljubav koju si dao Mariji.

Bože, hvala ti što si nam dao svoga Sina da nam pokaže ono dobro u svijetu i što mi svaki dan pružaš ljubav, sreću i brigu za druge. Pročitala sam tekst o navještaju Isusova rođenja. Izabrala sam taj tekst jer je u meni probudio pitanja: “Što bi se dogodilo da je Marija odbila anđela?” i “Koliku je žrtvu ona podnijela za nas?”. Shvatila sam da je ona svoju budućnost na neki način stavila “na kocku” za sve nas,, ona tu nije mislila na sebe i kakvu će korist imati, nego na sve nas i na našu korist. Ona se na početku bojala, ali nije odustala, a to i mene potiče da kada sam u strahu i kada mi je teško ne odustanem i ne pokleknem na tom “ispitu”, nego iz tog “ponora” izađem još jača i snažnija.

Evo, Isuse, hvala ti što se boriš sa svim mojim manama i što si uvijek i bit ćeš moj jedini najbolji prijatelj koji me nikada neće napustiti. Hvala i tebi, Marijo, što si bila jaka i na ovaj svijet donijela nešto najvrjednije.

Poziva nas Amamarija na put dobra, jer ta mala curica shvatila je važnost dobrote, borbe za pozitivu, ljepotu života, važnost praštanja, zagrljaja, ljubavi i svega dobrog, a ja se pitam da li smo mi to shvatili?

Proći će korona virus, izaći ćemo iz naših domova i vratiti se svom svakodnevnom životu i poslu. Popraviti će se naš lijepi Zagreb, doći će proljeće, opet ćemo piti kavu po kafićima i gužvati se po shoping centrima, možda uhvatimo i koji mjesec turističke sezone, ali hoćemo li postat pametniji, bolji ljudi?

Bog nam nudi novu priliku, nudi nam da okrenemo stranicu i da se nikad više ne desi zlo koje nas je zadesilo a koje smo sami proizveli. Hoćemo li prihvatiti tu mogućnost novog, dobrog početka? Hrvatice i Hrvati, hoćemo li svaki od nas ponaosob krenuti putem dobra, poštenja, učenja i vrijednog rada?

Nadam se da hoćemo, tako nam Bog pomogao.

Voli vas svih vaš

Skipper