Andrej Plenković svjesno ili nesvjesno sudjeluje u unutarnjoj agresiji na Hrvatsku…

Glavna politička vijest sa svečanog otvarenja filmskog festivala u Puli s uvodnim filmom „General“ Antona Vrdoljaka koji govori o najvažnijem hrvatskom vojskovođi Anti Gotovini bila je da toj projekciji uz nazočnost predsjednice Republike Kolinde Grabar Kitarović nije nazočio predsjednik Vlade Andrej Plenković. Ta vijest prošla je potpuno nezapaženo u vodećim medijima koji sudjeluju u unutarnjoj agresiji na Hrvatsku, posebice kad se radi o Domovinskom obrambenom ratu.

Tim bojkotom Andrej Plenković je samo potvrdio svoju političku poziciju prema Domovinskom obrambenom ratu odnosno prema velikosrpskoj agresiji koja je upravo vojnoredarstvenom akcijom Oluja pod zapovjedništvom generala Ante Gotovina doživjela vojni i politički poraz. Taj njegov bojkot svečane premijere filma o generalu Anti Gotovini nije nimalo slučajan. To je samo točka na „i“ političkog i nedomoljubnog profila Andreja Plenkovića koji praktički otkad je postao predsjednik Vlade više svjesno nego nesvjesno audjeluje u profinjenoj subverzivnoj aktivnosti protiv države u kojoj on obavlja najvišu izvršnu dužnost. Ta subverzivna aktivnost na više razina kolokvijalno je identificirana kao unutarnja agresija svih onih snaga koje žele potkopati stabilnost hrvatske države kako bi postala lakši plijen raznih inicijativa koje nude nekakvu novu asocijaciju na prostoru bivše Jugoslavije.

Što se tiče Andreja Plenkovića treba podsjetiti da je svoj odnos prema domovini Andrej Plenković pokazao upravo u najtežim trenutcima kad je ona bila ugrožena velikosrpskom agresijom četničkih paravojnih postrojbi i tzv. Jugoslavenske narodne armije. Koristeći položaj svoje majke koju je bivši predsjednik Vlade Zoran Milanović etiketirao kao „vojnog lekara“ Andrej Plenković je ishodovao medicinsku dijagnozu koja ga je oslobodila služenja vojnog roka u obrani napadnute domovine. Kao kadar Mate Granića, poznatog po tome što je poslušno i kapitulanski potpisivao sve sporazume koje mu je međunarodna zajednica stavljala na stol, Andrej Plenković jednostavno je kao nesposoban za vojsku postao sposoban za građenje vlastiute diplomatske karijere. Nije u pitanju samo Mate Granić u novije doba poznat po korupcijskoj formuli „pola tebi, pola meni, pola Bagi“, nego dva važna mentora bivšeg ministra vanjskih poslova. To su zadnji jugoslavenski ministar vanjskih poslova Budimir Lončar, tvorac embarga protiv Hrvatske i njegov KOS-ov operativac sadašnji ministar unutarnjih poslova Davor Božinoivić koji je odmah bio instaliran kao predstojnik Ureda premijera Plenkovića. Na različitim pozicijama u građenju svoje karijere kao kandidat HDZ u koji se ućlanio tek 2011. godine Andrej Plenković prvo je ušao u Europski parlament da bi potom naslijedio Tomislava Karamarka na čelu HDZ-a, a zatim na izborima 2016. postao i predsjednik Vlade.

Zapamčen je po autokratskoj izjavi „mogu što hoću“ i po tom šablonu vodio je politiku suprotnu temeljnim nacionalnim interesima. Prije svega to se očituje u njegovom odnosu prema velikosrpskoj agresiji koju nikad nije spomenuo u svojim istupima, pa je na određen način svjesno išao na ruku onoj politici koja Domovinski obrambeni rat želi prikazati kao građanski. Najizrazitije se to manifestiralo kad je prošle godine nastojao blokirati prosvjedni skup vukovarskog gradonačelnika Ivana Penave zbog neučinkovitosti sudstva u progonu srbijanskih ratnih zločina. U istom kontekstu kao poslušni činovnik Bruxellesa osobito se zalaže za konstrukciju tzv. Zapadnog Balkana, pri čemu na ovom prostoru provodi njemačku politiku Angele Merkel s ciljem olakšavanja uvjeta Srbiji u pristupnim pregovorima s Europskom unijom. Zato je najavio da će za vrijeme hrvatskog predsjedanja Europskom unijom u prvoj polovici iduće godine u Zagrebu sazvati skup Europske unije i zemalja tzv. Zapadnog Balkana kakav je na početku svojega mandata bio sazvao Stjepan Mesić. Time Andrej Plenković praktički izlazi ususret politici Vučićeve Srbije koja ne samo da ne želi rješavati probleme proistekle iz Domovinskog rata, počevši od sudbine nestalih, nego dapače sudjeluje u unutarnjoj agresiji koja sa velikosrpske pozicije ima ishodište u Memorandumu2 SANU. Taj skup unaprijed je osuđen na neuspjeh jer je stanje u Europskoj uniji poslije Brexita i izbora za Europski parlament takvo da o nekom brzom članstvu Srbije, kao što je to uostalom najavio i francuski predsjednik Macron za posjeta u Beogradu, nema ni govora.

Plenkovićevo svjesno sudjelovanje u unutarnjoj agresiji na Hrvatsku najbolje se očituje u njegovoj „vjerodostojnoj“ koaliciji s Pupovčevim SDSS-om. Milorad Pupovac, na određeni način umiješan u svirepo ubojstvo humanitarca dr. Ivana Šretera kao čelnik velikosrpske pete kolone u Hrvatskoj po svojem djelovanju je praktički agent srbijanske obavještajne službe koja subverzivno djeluje na političkoj destabilizaciji Republike Hrvatske. U to je podrivački uključena Srpska pravoslavna crkva za koju Hrvatska kao država uopće ne postoji. Andrej Plenković je svojim nedjelovanjem ili propustom dozvolio da bude lutka na koncu Pupovčevih ucjena koje traju od trenutka kad je njegov SDSS dobio tri zagarantirana mjesta u Hrvatskome saboru, što ne postoji, kad su pitanju manjine, ni u jednoj članici Europske unije. Nažalost takvu podaničku poziciju Andreja Plenkovića dosad je šutke odobravalo čelništvo HDZ-a, ali se čini da je i tome došao kraj. Nakon neuspjeha na europskim parlamentarnim izborima nezadovoljstvo Andrejom Plenkovićem unutar stranke iskazalo se konačno i u Hrvatskome saboru kad je veći dio HDZ-ovih zastupnika ovog mjeseca odbio glasovati za SDSS-ovog kandidata Sašu Miloševića kao novog člana Programskog vijeća HRT-a. Iako je i dosad bilo dosta prilika da se raskrinka Plenkovićevo svjesno i nesvjesno sudjelovanje u unutarnjoj agresiji na Hrvatsku, ovaj je slučaj pokazao da predsjednik HDZ-a ne može više diktatorski upravljati stožernom hrvatskom strankom provodeći politiku suprotnu hrvatskim nacionalnim i državnim interesima.

Vjekoslav  Krsnik