UOČI SVIH SVETIH…

Tko je danas odlučio otići s ovog svijeta i svoju zamisao proveo u djelo sutra će se sigurno pokajati, Prekrasan dan kao kasno proljeće, ni ćuha vjetra…za šetnju do tvrđave sv. Nikole..ali…obveze su obveze.
I tako, kad sam investirala u cvijeće i svijeće ostala sam bušna kao naš državni proračun. Toliko puno imam najmilijih spremljenih na raznim mjestima. Trebala mi je pomoć dok se to sve odnijelo i spremilo u auto. Pa smo napravili program…kako ćemo i kud ćemo.
Nakon vrlo konstruktivne diskusije koja je obilovala i povišenim tonovima usaglasili smo se da najprije krenemo u sv. Nediljicu, naše malo crničko groblje. Kako je i red stavili smo maske ali dok smo mi dolazili izašla je samo jedna žena. Nikoga..samo sunce grije kamene ploče. Mi smo na katu s južne strane a lifta nema pa smo se teretom uspeli i kao obično dočekali su nas dida i baba, mama i tata. Svi su na broju osim ako koje ne fali unutra jer sve mislim kako je baba mogla poći put Jeruzalema. Dida nije bio nešto bogomoljan. Davne 1945. kad se vratio iz partizana otišao je na ispovijed i na mjestu gdje je pred rešetkom govorio o svojim grijesima..mora da ih je imao puno na duši kad ga je ispovjednik prekinuo i šapunuo mu: “Mi se moramo udružiti i boriti protiv njih.””Protiv koga?” pitao je zabezeknuti dida. “Protiv crvenih” prošaptao je pater. “Slušajte, moj se sin nije vratio iz rata,. Ja se više neću protiv nikoga boriti.” “Dobro” odvratio je pop “onda ti ja neću dati odriješenje.” Dida je bio nizak rastom i sav fragilan, sa ušima nasađenim nekako kao ručke na loncu ali je imao lavlje srce. “Nećeš mi dati odriješenje?” “Neću”. Ustao je sa klecala, otresao rukom kapu i rekao: “Dobro. Nisi me ti ni vezao.” Napustio je sakristiju i do prije dva dana nego što će umrijeti nije otišao na ispovijed. Možda se ne bi ispovijedio ni tada ali je moja baka bila praktična žena i bilo joj je jasno da ozdravljenja neće biti pa je uvjerila didu da treba primiti posljednje pomazanje. Gledam njihove slike…moj klempavi dida na jednoj, baba na drugoj..tata i mama su na fotografiji tako mladi. Kad sam uređivala ploču izabrala sam njihovu sliku sa vjenčanja u crkvi Gospe vanka grada.
Ja sam jedna od rijetkih koja je nazočila vjenčanju svojih roditelja. Tom prilikom su i mene, koja sam baš navršila četrnaest mjeseci priveli svetoj materi crkvi. Tog dana, na Stipanju 1948. svećenik je temljito iskomplicirao moj budući život upisavši u maticu rođenih da sam baš toga dana rođena. Njegova dobra volja da ne krenem u život kao vanbračno dijete rezultirala je, po mene nemalim štetnim posljedicama. Zbog njegove nesmotrenosti ili plemenitosti, vrag će ga znati, nisam, kao svaka pristojna Hrvatica mogla dobiti Domovnicu u vrijeme kad nas je usrećila demokracija a matice rođenih iz crkava podebljale civilne u matičnim uredima. Uopće sve to sa mnom išlo je naopako: nema me u knjizi državljana što me baš i ne smeta, imam dva datuma rođenja i da dobijem Domovnicu morala sam potegnuti debele veze kod jedne dobre poznanice koja je u mom gradu, od svih žena, prva skočila na vlak za demokratski poredak.
Na “Kvanju” je već drugačije, vidi se veliko gradsko groblje koje se stalno šiiri, stalno gradi i ako se nisi na vrijeme upisao na listu za kupnju teško ćeš doći do pristojnog vječnog doma. Ondje imam čak dva stana..stari i novi. U starom je bila prevelika gužva pa smo se mi, netom je preminuo moj muž separirali kao Slovenci na XIV kongresu SKJ. Naravno, cvijeće i svijeću su dobili i svekar i svekrva i djever. Onda smo posjetili nevjestu..za nju koja je umrla u svojoj pedesetoj žute kirzanteme ..kao sunce. I žuta svijeća..otišla je u nevrijeme a već je prošlo osam godina. Samuje.
Samuje i moj muž čekajući mene no meni se baš i ne žuri nešto.
Više šacam kako mi raste čempres i hoću li imati dovoljno hlada kad mi dosadi ovdje. Čisto sumnjam da će mi dosaditi. Moja baka umrla je u devedesettrećoj a kad bi imala svijetli trenutak znala sam je pitati:”Bako bi li volila umrit? Je li to dodijalo tako stalno ležati u krevetu?” Prekorno bi me pogledala: “Je li? Ajd ti. Da sam taK od bačve ali oću biti ovdje”. Tako ću vjerovatno i ja. Ako me prije nešto ne drmne ili me obori Korona.
Uglavnom cijelo popodne sa posvetila vizitama pokojnih i vratila se umorna. I neću napisati da sam očajna..da sam žalosna..da plačem..u vrijeme kad iza svakog ugla vreba ova bolešćina postala sam jača jer sam spoznala koliko je život krhak i koliko malo ovisi o meni.
I da, na “Kvanju” je bilo puno ljudi. U tome mnoštvu samo smo nas dvoje nosili maske. Hodaju bake držeći se pod ruku unucima i inatno se izlažu ugrozi. Kao neće njih. A kad vrag dođe po svoje i naprave trošak familiji bit će leleka. A stvar može spasiti obična maska.
Anna Kowalska