U našoj zemlji imamo dvojaka mjerila za sve , pa eto i za…

Sasvim neprimijetno, u priči o Coroni, prošla je vijest, da je u Hrvatskoj ove godine umrlo 1000 ljudi manje nego lani.
Gotovo nevjerojatna vijest, s obzirom na situaciju, nekome izgleda više odgovara svakodnevno zastrašivanje, nabrajanje novozaraženih, umrlih, teške rehabilitacije ozdravljenih.
Stvara se psihoza stalnog straha, tek na jaki pritisak javnosti, popušten je strogi režim u domovima za smještaj starijih ljudi.
Sada mogu izaći kod frizera u kraću šetnju i otići kod svojih, uz strogu evidenciju.
Vodi se računa o svakom koraku starih koji skupo plaćaju svoj smještaj, par mjeseci “Dom” im je bio strogi zatvor, za izlazak do doktora specijalista  morali su na dva tjedna izolacije u samicu.
Zdravi i vitalni su protestirali, stvorila se psihoza stalnog straha i konačno se popustilo sa strogim mjerama.
S druge strane imamo četiri smrti mladih ljudi u jednom automobilu u isto vrijeme na istom mjestu.
Za cijelo vrijeme trajanje Corone, od nje, nije umrlo toliko mladih ljudi u našoj zemlji a niti u širem susjedstvu.
Prejak automobil u rukama premladih ljudi, odnio je u smrt četiri mlada života.
Zanimljivo je da je ukinut zakon koji je branio da osobe prije 24 godine života upravljanu automobilima velike snage, ukinut je radi, kako je zakonodavac tumačio, diskriminacije mladih ljudi.
Mnogo je mladih ljudi poginulo, mnogo ih je skrivilo nesreću drugih, nimalo krivih, a poginulih.
U našoj zemlji imamo dvojaka mjerila za sve, pa eto i za diskriminaciju, moćnici donose zakone koji diskriminatore oslobađaju krivnje, a nemoćne stare ljude zatvaraju u depresivno stanje svijesti, namećući im nemoć kao jedinu opciju.
Na početku cijele priče o pandemiji, bake i djedovi nisu smjeli u kontakt s unucima, ukinuta je rutina koja je prisilila mnoge zaposlene roditelje na rad od kuće, u dnevnoj sobi imovinski prosječne obitelji, odvijao se rad od kuće i škola za dvoje ili troje djece.
O posljedicama za školarce ali i za posao nitko ne priča, a izravno je u vezi s diskriminacijom starih ljudi, koji nisu potvrđeni ni kao nosioci ni kao širitelji virusa.
Interesantno je i svakodnevno izvještavanje o novim žarištima širenja virusa. Da bi se virus na svadbi proširio, netko ga morati donijeti, čak što više njih, jer teško je povjerovati da je samo jedan čovjek izljubio sve prisutne.
I na svadbama stariji nisu poželjni, vjerojatno se misli da su vragolani, koji nastoje ugrabiti što više nedozvoljenih bliskih kontakata.
U svemu tome pao je prvi prijedlog za dodjelu Nobelove nagrade za uspješnu borbu protiv Corone.
Dojučerašnji veliki prijatelj našeg premijera Plenkovića, Ivan Penava gradonačelnik Vukovara, upravo je njega spomenuo kao izglednog kandidata, u istom danu kada je zabilježen najveći dug od postojanja Hrvatske, a kao posljedica Covida 19,ali i domovinskog rata koji je odavno završio.
Ako naznačiš pravilne uzroke možeš što hoćeš, pravilo je koji prakticira Plenković
U istom danu saborska zastupnica osvojila je rekord u brzom savladavanju stepenica, kako bi umjesto tačke stavila točku, na protekla zbivanja i navijestila nova u kolovozu, za one koji žive u zemljama EU u kojima danas počinje mjesec August.
Kolovoz je mjesec u kojem se odvozi ljetina s polja, kako smo mi svoja polja prodali ljudima koji taj mjesec zovu drugačije, uz svesrdnu podršku Ivana Penave, red je da daju i ime mjesecu.
Zaključak rada Sabora bi bio, nisu riješili niti jedno pitanje, stavili su točku i bezbrižno otišli na odmor.
Sve u svemu, ništa efikasno ništa novo, čeka se  jesen s novim izazovima s istim zadrtim ljudima koji stalno vuku unazad, slave nova zaduženja, vrte davno reciklirane teme, dive se bogatstvu bogatih, ne vide bijedu siromašnih.
Noćas je prohujala oluja, na zlo smo navikli, pa nema razloga da vam ne poželim.
Dragica Trumbetaš