SLOMLJENA KOPLJA….

ŠTO JE SREĆA?

Sreća je kad ima hrane, rakije i da Sava ne poplavi…
Sreće je sve manje, jer je manje hrane, a i Sava češće poplavi. Sreće nam je manje i zbog democida – nestajanja našeg naroda. Istraživanje agencije Promocija plus o motivima paničnog raseljavanja i bijega iz Hrvatske ukazuju na neorganiziranost i loše vođenje države, nesposobnost političara i stranaka, beznađe i besperspektivnost. No, jedini pravi razlog democida hrvatskog naroda je nepravda. Nepravda je u svakom segmentu države, u javnim krađama, u hedonizmu političara, u nejednakosti, ukratko nepravda “iskače iz svake paštete” (Mesićeva izreka)!
Što je sa srećom u Hrvatskoj? Ima li je?
Mnogima od nas pred očima je još uvijek sretno i razdragano lice Oca domovine i njegove visoko podignute šake. Kliknuo je: “Imamo Hrvatsku!” I zaista, imao je Hrvatsku, on i oko 900 opskurnih likova koji se 28 godina, do danas, rotiraju na vlasti i na rukovodećim položajima. Ne i mi, narod Hrvatske zajedno s dragovoljcima Domovinskog rata i braniteljima! Mi nismo imali Hrvatsku, i nemamo je! Mladi još manje imaju Hrvatsku niti je shvaćaju kao svoju domovinu u kojoj će graditi svoju budućnost zbog refleksija djetinjstva; siromaštva i nesigurnosti egzistencije njihovih roditelja.
Istraživanje UNICEF-a iz 2012. godine o siromaštvu i materijalnoj dobrobiti djece predškolske dobi u Hrvatskoj iskazuje podatak da je tada preko 20 posto djece bilo ispod granice siromaštva. Od toga preko polovine nije moglo dobiti dva puta tjedno obrok s mesom.
2018. je stanje znatno lošije. Danas i mladi i stari glođu ogoljele kosti Hrvatske. Mnogi su gladni. Rezultati 28 godina pljačke političke elite dolaze na naplatu. Ispitivanja mladih pokazuju da su im; država, domoljublje i nacija strani pojmovi, važno je što bolje obrazovanje – a zatim odlazak! Trajni odlazak! Inozemstvo ih asocira na osobni osjećaj sreće, stjecanje novih iskustava i izglednu budućnost. Dakako, iz ove pogubne priče treba isključiti bogatu elitu milijunaša i milijardera. Ta banda lopovska obogatila se na krvi svoga naroda, ratnim profiterstvom, zločinačkom pretvorbom i kriminalom svih vrsta. Prije 1990. nisu imali ništa. Samo je 5% ili 6% današnjih tajkuna donijelo svoj pošteno zarađeni novac iz inozemstva u Hrvatsku – svi ostali su pljačkaši i izdajnici svoga naroda.

ŠTO JE SREĆA?

Sve se više u Hrvatskoj govori i piše o sreći ili bolje reći o nesreći, o totalno izgubljenom povjerenju i o razlozima egzodusa naroda s ovog prelijepog prostora. Ali, prije “igre na domaćem terenu”, pogledajmo šture brojke UN-ovog godišnjeg istraživanja. Izvješća o sreći objavljuju se povodom Međunarodmog dana sreće 20. ožujka. Mjere se parametri među kojima su BDP, društvena potpora, očekivano trajanje života u punom zdravlju, društvene slobode, velikodušnost i odsustvo korupcije. 2018. nalazimo se na žalosnom 82. mjestu od 156 zemalja. Ispred nas je kompletno okružje; Italija, Slovenija, Mađarska, Rumunjska, Grčka, Srbija, Crna Gora, pa i Kosovo. Jedina utjeha nam je lošiji rang Bosne i Hercegovine, ali to je slaba utjeha. Od prošle godine pali smo za 5 mjesta, a više je nego sigurno da će trend pada vrlo brzo rapidno eskalirati.
Nema smisla navoditi one najbolje, odnosno najsretnije zemlje, jer smo po svim parametrima – svjetlosnim godinama udaljeni od njih.
Počet ćemo s mladima, s istraživanjem u kojem je sudjelovalo 13.300 učenika, srednjoškolaca. Prije svega treba uzeti u obzir neobjektivni optimizam mladih ispitanika kad je sve ljepše, kao da se gleda kroz ružičaste naočale i kad je pesimizam na najnižem položaju u životu. Još ih nije dohvatila čelična mreža podle hrvatske politike korupcije i kriminala – i iznad svega otvoreni, svakodnevni žrvanj nepravde. Pa ipak, samo 19,9% naivnih dječaka i curica vjeruje da će nam u budućnosti biti bolje, u što nas uvjeravaju političari. Više od polovice učenika smatra da će budućnost Hrvatske biti negativna ili vrlo negativna. Najbolji učenici će otići, ostat će onaj inferiorniji i manje ambiciozni sloj mladih.
Čak i učenici osnovnih škola znaju da su obećanja vlade RH, Plenkovića i Kolinde – priče za sasvim malu djecu, i da su ih oni odavno “provalili”.

SLOMLJENA KOPLJA

75% građana Hrvatske zna da ova vlast Hrvatsku gura u krivom smjeru. Samo 15% onih naivnih vjeruje da će nam biti bolje. 10% se nije izjašnjavalo. Na najvitalnijem, radnom sloju Hrvatske lome se koplja. Taj ljudski stroj pokreće državu, njezine stanovnike, sadašnjost i omogućava egzistenciju cijelog naroda. Omogućava i rub egzistencije kojeg pokušava dohvatiti golemi dio umirovljenika. Žalosno je, ali istinito da taj radni stroj hrani i pregolemu bulumentu neradnika, parazita, uhljeba – i omogućava nevjerojatan hedonizam vlasti i Crkve. Prenapuhani balon vlasti i birokracije bez ikakve empatije za gladni puk, ždere milijarde, zapošljava tisuće uhljeba, gradi nove građevine za nove i nove urede, povjerenstva, odbore, agencije, komore, za svekoliku i nepotrebnu administraciju… Nepotrebni su i prateći pomoćnici, savjetnici, tajnice i pripadajuće, preskupe limuzine s vozačima.
Veliki broj mladih, snažnih i lukavih mladića, koji su otkrili formulu bajkovitog i bogatog života bez rada u Hrvatskoj, upisuju teologiju. Orati, kopati, sijati ili raditi bilo kakav posao, teško je – a župnici malih župa voze skupe mercedese… Dok se u razvijenom svijetu ruše tisuće crkava ili se pretvaraju u trgovačke lance (jer broj vjernika drastično pada), Hrvatska je izgradila enormno skupe, monumentalne dvore Biskupske konferencije, grandioznu kulu Vojnog ordinarijata po uzoru na grčke hramove i mnoštvo novih crkava. Najsiromašnija država u EU baca u trezore Kaptola najmanje milijardu kuna godišnje. Temeljne vrijednosti kršćanstva; skromnost i ljubav prema bližnjemu zamijenila je pohlepa. Sreća u gomili Judinih srebrnjaka otetih gladnom puku – težak je grijeh i ružna imitacija sreće.
Hrvatska doživljava teške godine raseljavanja svog vitalnog sloja. Na 3,8 milijuna stanovnika (vjerojatno i manje!) imamo 1,2 milijuna umirovljenika i drastičan pad spomenutog radnog stroja. Nepovoljan trend se nastavlja slabim natalitetom i ubrzanim umiranjem bolesnika i staraca zbog siromaštva. Po smrtnosti od raka pri vrhu smo, čak je smrtnost u Sjevernoj Koreji manja od naše. Debalans golemog balona vlasti i radnog stroja doseže krajnje granice i bez obzira na sve prateće elemente, politiku i svjetonazore, neminovno prilazimo jedino mogućem kraju.

MENTALNO ZDRAVLJE

Po ovim crticama iz gornjeg teksta pitanje je, može li se uopće razmišljati ili pisati o sreći u Hrvatskoj. Realnije bi bilo početi s druge strane – od nesreće, nepovjerenja, od straha za golu egzistenciju, ili još gore, od pitanja našeg kolektivnog, mentalnog zdravlja. Dovoljno je pogledati u naš vrh, predsjednicu Kolindu koja lebdi na stalnim izletima u inozemstvu i seli svoj ured po Hrvatskoj bez ikakvog razloga, a još manje učinka. Uludo bačeni milijuni! Zatim, tu je naš premijer Plenković, zaražen teško izlječivom bolešću, deluzijom – doživljavanjem iskrivljene stvarnosti. Deluziju je lako opisati; kad u našem susjedu vidimo svemirca ili kad od konja koji pase na livadi, mislimo da je borbeni zrakoplov F-16. Tako i naš premijer od ove naše, nazovi države; opljačkane, osiromašene, prezadužene, iz koje panično bježi stanovništvo – vidi uspjehe, boljitak, napredak, svjetle perspektive. On kaže da ozračje pesimizma stvaraju mediji i da nam je puno bolje nego što se čini. “Ja mislim da su okolnosti u brojnim granama puno bolje nego što se percipiraju”, kazao je jučer (6. lipanj 2018.) u Muenchenu predsjednik vlade Andrej Plenković. Po ozbiljnom izrazu lica, čini se da zaista misli tako.
I mentalno zdravlje kompletne Hrvatske kaska za svojim liderima. Umjesto da razmišljamo o podacima, brojkama i postotcima koji egzaktno ukazuju na brzi kraj, i da pokušamo to izmijeniti, masa “ravnozemljaša” traži rješenje u vrlo problematičnom, zagrobnom životu. Umjesto masovnih prosvjeda protiv opće nepravde na Markovom trgu, skupljaju se tisuće i tisuće hodočasnika na svetištima. Možda netko nađe sreću u poznatoj Isusovoj besjedi na Gori: “Blago siromasima duhom, njihovo je kraljevstvo nebesko” (Mt. 5,13).

Tekst o sreći u Hrvatskoj nemoguće je sročiti ukoliko ne želimo zaobilaziti istinu. A, istina jest; da sreću zaslužujemo upravo takvu, kakvu imamo!

Anno Domini MMXVIII.                         Saša Radović