„Kontrapunkt“ plus komentar (2) ( 23. kolovoza 1939., ne ponovilo se)…

Evo nas na drugom dijelu komentara i obrazloženja teme koju je u Večernjem listu od 14. kolovoza 2020. u Političkom magazinu „Obzor“ otvorio kolumnist Branimir Pofuk u kolumni „Ako 5.8. bude samo dan za sućut prema svim žrtvama rata, onda to vrijedi i za datum 8.5.“ Zaista dobra kolumna koja je aktualizirala dvije hrvatske goruće teme, a to je (1) odnos prema mrtvima u ratovima i (2) odnos prema datumima 05. kolovoza i 08. svibnja.

Na prvu temu odgovorio sam i obrazložio sve naznačene aspekte odnosa prema poginulima u ratu, a sad idemo na drugu temu, a to su dva datuma u hrvatskoj povijesti, 5.08. i 8.05., ali i jedan novi datum 23. kolovoza.

Dakle, Hrvatska ima mnogo datuma u svojoj povijesti kojih se treba sjećati, a na državi je izbor službenih praznika koji se označavaju kao neradni dani, ili pak samo kao važni dani sjećanja. Ovdje opet ističem da treba razlikovati službene datume od datuma koji ljudi osobno pamte i imaju neki svoj osobni odnos prema njima. Te datume koji su vezani za ičiju osobnost ovdje bi izbacio iz analize, ali bi naglasio mogućnost, a i osobno pravo njihovog postojanja, ali uz napomenu da su osobni i da se ne bi smjeli sukobljavati sa službenim datumima koje država odredi kao važne datume za postojeću državu. Kada kažem „postojeću državu“ onda je jasno i logično da nove države stvaraju druge datume od starih država, jer nove se države stvaraju na drugim temeljima i razvijaju se u drugim pravcima i sa drugim ciljevima nego su bili ciljevi bivše države. Tako je i sa Hrvatskom, pa primjerice, nemamo više proslavu Titovog rođendana 25. svibnja, kada smo sa onom palicom nazvanom „štafeta“ trčkarali kroz Jugu da bi završila ne nekom gimnastičkom sletu na nogometnom igralištu. Nemamo više ni dan sjećanja na 10. travnja, datum vezan za slom Kraljevine Jugoslavije i uspostavu zloglasne NHD. jer naša Hrvatska država jasno je pokazala otklon od fašizma, kao i od svih totalitarizama, dakle od sva tri svjetska zla, nacizma, fašizma i komunizma. Zlo je zlo, a obaveza je države datumima to obilježiti. Svakako, kao članica Europske unije, Hrvatska je konačno, nakon 29 godina od svoje neovisnosti, krajem 2019. usvojila Rezoluciju Europskog parlamenta “Važnost europskog sjećanja za budućnost Europe (2019/2819. – RSP)“. Sukladno navedenoj rezoluciji, datum 23. kolovoza Zakonom o blagdanima, spomendanima i neradnim danima u Republici Hrvatskoj (NN 110/2019) označen je kao spomendan nazvan Europski dan sjećanja na žrtve totalitarnih i autoritarnih režima – nacizma, fašizma i komunizma. Da bi bilo jasnije o čemu se radi, u istom je članku 2. zakona obrazložen 23. kolovoza kao: Europski dan sjećanja na žrtve totalitarnih i autoritarnih režima – nacizma, fašizma i komunizma, kao dan spomena na žrtve totalitarnih i autoritarnih režima – nacizma, fašizma i komunizma, obilježava se dostojanstveno i nepristrano. Dakle, dobra reakcija Hrvatske i važno priključenje kulturnom miljeu građanske uljuđene Europe, kao i dobro rješenje statusa tri teška zla XX stoljeća, ne ponovilo se. Ovdje treba napomenuti da je istim zakonom obilježen i 9. svibnja, Dan Europe i Dan pobjede nad fašizmom, a za koji je u istom članku zakona obrazloženo: Dan Europe i Dan pobjede nad fašizmom primjereno i dostojanstveno obilježava se kao dan europskog zajedništva i identiteta i kao dan pobjede slobodnih naroda i država nad fašizmom.

. Također, kao spomendani tu navodim još nekoliko datuma važnih za Hrvatsku, a koji su državno važna priznanja događanja:

  •   siječnja – Dan sjedinjenja Međimurja s maticom zemljom Hrvatskom
  • siječnja – Dan međunarodnoga priznanja Republike Hrvatske i Dan mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja
  • subota ili nedjelja najbliža 15. svibnju – Dan spomena na hrvatske žrtve u borbi za slobodu i nezavisnost
  • lipnja – Dan neovisnosti
  • kolovoza – Dan sjećanja na nestale osobe u Domovinskom ratu
  • I drugi datumi isto važni ali ne dotiču direktno našu temu pa ih ne navodim.

Dakle, ovo su spomendani koje je država Hrvatska ozakonila, pa je tu ovaj dio priče završen. Ipak, ovome treba pridružiti i neke želje o kojima bi trebalo raspraviti, kako sukladno povijesnom značaju za državu koju stvaramo, tako i sukladno mišljenju javnosti. Evo, primjerice, našao sam na Internetu zahtjev predsjednice Zajednice udruga hrvatskih civilnih stradalnika Domovinskog rata gđe. Juliane Rosandić koja traži da se zakonom odredi spomendan na civilnih žrtava Domovinskog rata, a što bi bilo sukladno obrazloženju koje sam dao u prethodnom članku pod istim naslovom, ali pod (1). Time bi se realizirala i Pofukova težnja koja se vidi kroz pitanja o poginulim civilima i odnosu države prema njima. Kao što sam rekao, poginule civile ne treba dijeliti nego ih kulturno pokopati i njihovo stradanje obilježiti.

E sad, Pofuk otvara pitanje datuma 8. svibnja pa kaže: „Stoga od tih kritičara zahtijevam dosljednost. Ako datum 5.8 hrvatski Dan pobjede i slom velikosrpske politike, agresije i okupacije, bude u prvom redu ili čak isključivo samo komemoracija uz ispriku i sućut prema žrtvama, onda to mora biti 8.05 Dan pobjede nad nacizmom i fašizmom. I taj dan ima biti komemoracija u kojoj će antifašistički pobjednici žaliti i suosjećati sa svima koje je ubila njihova strana, kako krivima, tako i nedužnima. Onda se i tog dana treba čuti za patnje druge strane, osobito još uvijek živih svjedoka, djece iz kolona križnih putova kao i djece i unuka pobijenih očeva i djedova, bilo krivih ili nedužnih.“ Ovdje bi podržao Pofuka u centralnoj misli, a koja teži za istinom i dosljednošću, ali ne vjerujem da je tu mislio za realizacijom svekolikog žaljenja i izjednačavanjem žrtve i agresora, jer to nema smisla. Tu se Pofuk zasigurno malo nespretno izrazio pa nije jasno na što je mislio. Mnogi su važni datumi u povijesti Europe, svijeta pa tako i Hrvatske. Primjerice, 23. 08. odabrala je Europa iz razloga povezivanja nacizma i fašizma sa komunizmom u trojednu zajednicu totalitarizma i svjetskog zla, a što ne smijemo zaboraviti. Toga je dana 1939. potpisan pakt, Hitler-Staljin, nacističke Njemačke i komunističkog SSSR-a (Rusije) o nenapadanju. Komunizam i nacizam zavladali su tada dvama najvećim europskim narodima, Rusima i Nijemcima, koji su  sklopili agresivni savez i dogovor o podjeli šest zemalja Europe, uz nakanu potpune podjele Europe između sebe. Zlo se tada nadvilo nad Europom. Prethodno izmućena Hrvatska vidjela je tada mogućnost svog osamostaljenja, ali prevarila se i upala opet u zamku te je 1945. opet postala žrtvom, jer su je komunizam i srbizam podjarmili i zarobili u totalitarnoj Jugoslaviji. Da bi vidjeli koji je to datum 8. svibnja koji Pofuk predlaže kao spomendan potrebno je proguglati malo na Internetu pa će te naći što znači 8. svibnja 1945. za Zagreb. Obzirom da svi imamo Internet pa možemo vidjeti samo ću navesti par ključnih misli kako bi mogli, radi istine, odgovorno i dosljedno apsolvirati ovu temu. Ali još je jedan važan događaj koji se dogodio 8. svibnja (1980.), a koji je vrijedno zapamtiti, pokopan je u Beogradu drug Tito čime se Jugoslavija počela urušavati.

Dakle, 7. svibnja 1945. predstavnici Wehrmachta potpisali su u Reimsu protokol o bezuvjetnoj kapitulaciji njemačkih oružanih snaga na svim europskim ratištima, čime je završen krvavi Drugi svjetski rat. Pavelić je pobjegao iz Zagreba, NDH je bila mrtva, kolone domobrana, ustaša, ali i uplašenog stanovništva, krenule su na tzv. „križni put“ na kojem su mnogi na Blajburgu izgubili glavu. Da li je u Zagreb prvo ujahao 10. zagrebački korpus ili Posavski odred, ili pak po nekima srpske formacije, sada je malo važno, ali partizani su iz šume ušli u grad Zagreb čije je „oslobođenje“ označeno kao 8. svibnja 1945., a sama proslava održala se 11. svibnja. Važan je to datum za Hrvatsku i slažem se sa Pofukom da ga treba zabilježiti, jer to je datum početka teških i do tada neviđenih stradanja Zagrepčana, kao i stanovnika svih gradova, jer su uslijedile pljačke i ubijanja čitavih porodica. U Hrvatskoj je nastupio komunizam i tzv. „diktatura proletarijata“ i vladavina čovjeka nad čovjekom kao životinjom. Uspostavljeni su politički logori, a mnogi su, ako su bili sretnici, postali politički zatvorenici u Lepoglavi i drugim logorima, a oni sa manje sreće bez suda ubijani su i bacani u jame ili su razbacani po napuštenim otocima kao što je Daksa i drugi otoci. Tisuće ih je završilo u jamama, a zatim je nastupio preodgoj na Golom otoku, a za napredne u Kumrovcu. Tko se ne pokori i prilagodi mogao se „oprostiti od svake nade“, ali u svemu tome dobar dio stanovništva, posebno onih manje obrazovanih, bio je zadovoljan. Dijelili su se stanovi, svi su imali posao, nicale su tvornice, išlo se na izlete pjevajući partizanske pjesme i kao, bilo je lijepo,,,hm,,,. E sad, znajući sve to, jer upravo to i jest bio motiv dragovoljaca u Domovinskom ratu, rušenje Jugoslavije, komunizma i totalitarizma u kojem čovjek neistomišljenika tretira kao nevrijednog dvonošca, kako Pofuk dobro kaže, poradi dosljednosti i čovječnosti, postavljam pitanje: Da li je ljudski, da li je opravdano, da je moralno, da li je dosljedno, da li je humano, da li je europski, da li je vjerski, da li je pošteno, da li je prihvatljivo, da li je…. da li je moguće tražiti da se 8. svibnja 1945. slavi kao neki novi datum, kako Pofuk kaže: Dan pobjede nad nacizmom i fašizmom. Zasigurno je u tisku nastao problem pa u toj kolumni ne piše puni naziv Dan pobjede nad nacizmom, fašizmom i komunizmom, što uzimam kao slučajni feler, jer svi griješimo,,, a papir trpi sve. Dakle, eto, podržao bi Pofuka u svom nastojanju da se ne zaboravi 8. svibnja 1945. ozakoni kao spomendan. Zašto? Dva su razloga:

  1. Spomendan ne znači dan koji se slavi, jer primjerice 23. kolovoza 1939. povijesno je najteži dan za Europu, dan udruženja dva zločinca Hitlera i Staljina, i njihova dva/tri zla, fašizma i nacizma sa komunizmom u trijumvirat europskog zla XX stoljeća.
  2. Ako znamo jednu životnu istinu, a to je da sudbina i proces umiranje čovjeka počinje njegovim rođenjem onda 8. svibnja treba za Zagreb i Hrvatsku biti značajan datum, jer to je ujedno početak kraja komunističkog zla za Hrvatsku.

Zato 8. svibnja 1945. ima dobrog temelja biti spomendan u Hrvatskoj i to baš poradi dosljednosti, istine, pravde, ljubavi i mira.

(Iako ovdje mi nije jasno, jer Pofuk ne navodi godinu, pa ne znam da li predlaže spomendan Titove smrti, što je za Hrvatsku također važno, ili pak misli na neki drugi 8. svibnja koji je u svijetu poznat, primjerice, kao dan kada je Dr. John Pemberton izumio Coca-Colu, ili pak misli na smrt pape Benedikta II 685., ili možda potiče na sjećanje nekoga i nečeg drugog, jer sve su to važni datumi.)

Ali vjerojatno je Pofuk ipak mislio o novijoj hrvatskoj povijesti pa se ovdje ipak poradi MIRA koji je Hrvatskoj toliko potreban mora još ponešto reći. Hrvatska više nije na koljenima. Hrvatska je danas suverena europska država koja se tek mora ustrojiti kao demokratska, građanska i kršćanska, ali također i kao socijalna. Taj proces mora se ubrzano realizirati i tu Plenković ima težak politički zadatak kojem se i svi mi građani Hrvatske moramo pridružiti. Naša građanska i moralna, pa i domoljubna uloga i zadaća je graditi mir i dobro, najprije u nama samima pa onda ga širiti oko nas. Na tom putu mira susrest ćemo se sa onim što nam je Isus naložio, a to je praštanje koje dolazi kao rezultat našeg moralnog sazrijevanja u dobru! Dakle, ako shvatimo da je kulturu mira u Hrvatskoj potrebno graditi „od dole na gore“, kao znanstvenik bi sugerirao da se paralelno gradi i „od gore na dole“, a što mi izgleda da je Plenković svojom politikom već počeo, pa vratimo se na ono prvo, na nas građane. Isus je rekao: „Što učinite jednom od moje najmanje braće, meni učiniste“. Bili mi vjernici ili ne, moramo shvatiti da sve dobro što drugom uradimo, sebi radimo, i obratno, odnosno, što loše drugome uradimo, sebi smo uradili. Ako savladamo tu misao i prihvatimo je, onda možemo pristupiti OPROSTU. Dakle, i mi branitelji, oprostimo četnicima i svima koju su pucali na nas i ubijali nas, svima koji su ugrozili i razorili naše domove i naše obitelji, posezali za našom domovinom, našom ravnicom i našim morem, koji su činili zvjerstva i opačine na hrvatskoj zemlji. Oprostimo im suborci moji, Hrvati moji dragi. Vrijeme je oprosta i izgradnje mira. Znam da će te se u tome ponekad osjetiti kao idioti, ali shvatiti će te da je to dobro. Taj osjećaj biti će vam potvrda da ste na dobrom životnom putu. Evo, pitam se da li čovjek može i treba biti toliko moralno iznad realnosti koja stiže iz loše okoline? Ja mislim da može i treba, jer dobro traži napor, a dobro rezultira dobrim, a zlo zlim. Da bude jasno, rat koji dolazi kao neminovnost stavlja na kušnju ljudsko dostojanstvo, pokreće u čovjeku ionako vrlo snažno zlo. Kvalitetan čovjek mora to u sebi pobijediti i ratnu situaciju i svoju vojničku ulogu mora odraditi moralno i zakonito. A kada sve završi, onda nastupa obaveza graditi kulturu i ozračje mira u čemu oprost ima bitnu ulogu. Ipak, tu ima jedna kvaka koja se tiče i države, naše Hrvatske i njene politike. Odnosno, ako oprost dođe nakon čina kajanja sa druge strane, priđite i zagrlite svoga zlotvora i dajte mu ruku pomirbe, kao i šansu za novi život, život u dobru i miru. Ali ako vaš oprost dolazi kao rezultat samo vašeg izraza dobrote, bez kajanja sa druge strane, onda izrazite oprost, ali se maknite od te druge zle strane i budite oprezni. Bez, s jedne strane kajanja, a s druge oprosta, krug mira ne može se zatvoriti. To se odnosi i na našu hrvatsku politiku. Zato je lijepo i važno osjetiti u Pofukovoj kolumni poziv na razmišljanje o nama samima i izgradnji mira u nama, a zatim u Hrvatskoj. To je dobro.

Ipak, čini me tužnim da i sada živimo u okruženju u kojem ako si Hrvat, pa dragovoljac, a uz to visokoobrazovan, lako postaješ žrtva pa ostaješ i bez posla i građanskih prava. To su uglavnom djela bivših Udbaša koji i nadalje imaju status „nedodirljivih“ u Hrvatskoj, te baš na tome padamo kao uljuđena građanska država. Deviza „proleteri i poštena inteligencija“, kojom se obrazovani odvajaju od društva, i pod lupom su, ne bi trebala živjeti i nadalje, ali eto, još smo tu gdje jesmo. Biti će valjda bolje…..

Zbog svega toga podržavam ZAHTJEV HRVATSKOG SVJETSKOG KONGRESA, koji traži ukidanje komunističkih simbola, oznaka i proslava obljetnica u Republici Hrvatskoj, a razloge iscrpno obrazlaže, što možete vidjeti na linku http://fenix-magazin.de/zahtjev-hrvatskog-svjetskog-kongresa-traze-ukidanje-komunistickih-simbola-oznaka-i-proslava-obljetnica-u-republici-hrvatskojm/

Na kraju tog obrazloženja ima zaključak koji je vrijedno ovdje citirati: Komunizam se ne može sakriti iza „antifašizma“, pa njegove simbole, znakove i obljetnice treba zabraniti jednako potpuno kao one nacističke, fašističke i ustaške. To od Republike Hrvatske jasno traži Europska Unija čiji je Hrvatska član, i hrvatski narod, u čije ime, nažalost, ne govore hrvatski političari, nego to mora činiti europska uljudba, mudrost, znanost, politička zrelost i pravednost.

Bravo za zahtjev Hrvatskog Svjetskog Kongresa!

I na kraju ovog članka naveo bi riječi američke židovske povjesničarke dr. Esther Gitman, koja je istražujući život, misli i djela blaženog Alojzija Stepinca rekla: „Stepinac je osuđivao nacizam, fašizam, komunizam i nečovještvo ustaša“, a ta rečenica svih nas treba inspirirati i motivirati da idemo putem dobra i mira, ali mudro, odgovorno i dosljedno. Samo tako možemo ostvariti ciljeve radi kojih smo čekali i dočekali Domovinski rat, dobar rat, rat koji je skupom cijenom, životima poginulih branitelja, ali i civila, naplatio naše povijesne težnje za državom na kakvu možemo, ako Bog da, biti ponosni. Zato gradimo mir i čuvajmo ovu državu i našu hrvatsku zemlju te ostvarimo sve ono što neće našu djecu tjerati iz domovine.

dr.prof. Tihomir Luković