JE LI VJERONAUKU MJESTO U ŠKOLI ?!

Vjeronauk u školama vječna je inspiracija za uzaludne govorancije svakog osrednjeg ili propalog političara.
Ova tema je posebno aktualna zadnjih dana kada naši medijski prvaci konstantno huškaju neupućenu “raju” kako bi taj predmet što prije udaljili iz obrazovnog sustava.
Navodno su nečija djeca primorana stajati na nastavi “drilanja” vjerom u koju ne vjeruju oni, kao niti njihovi roditelji ili im jednostavno roditelji ne žele da tu nastavu pohađaju.
Priča se tako da su djeca koja ne pohađaju katolički vjeronauk u školama “osuđena” na tumaranje hodnicima ili pak 45 minuta igre u školskom dvorištu dok njihove kolege trpe “ispiranje mozga” od strane “crkvenih huljeba”, inače modernog naziva za vjeroučitelje.
Za početak valja razjasniti neke stvari neupućenoj agnostičko-ateističkoj “raji”.
Vjeronauk nije obvezan predmet, svake godine sam donosila kući papir kojeg su moji roditelji potpisivali ukoliko žele da njihovo dijete pohađa taj predmet.
Naravno da sam svaku godinu mogla odustati i da nitko iz crkve mojim roditeljima nije ispirao mozak.
Vjeronauk sam pohađala do kraja srednje škole i o tom predmetu u školi ne mogu reći ništa negativno.
Od svojih malih nogu, prvog razreda i zabavnog vjeroučitelja koji nas je, pazite sada ovo, prvi sat vjeronauka učio kako složiti svoje knjige, pomoći majci u kućanskim poslovima, ostatak naše nastave učio kako trebamo poštovati svakog čovjeka bez obzira na naciju, izgled, boju kože, vjersko ili političko opredjeljenje.
Učio nas je vjeroučitelj kako ne smijemo bacati hranu koju imamo i kako moramo poštivati trudi i rad svojim roditelja koji nam sve omogućavaju.
Nakon vjeroučitelja dobila sam vjeroučiteljicu, lijepu plavu ženu, još ljepše osobnosti.
Tada smo već bili malo “odrasliji”, a s nama na satu je sjedio dječak pravoslavac.
Nikada mu nitko nije rekao da on tu MORA biti, kao ni da MORA slušati ono što nama vjeroučiteljica govori.
Njeni satovi su bili jako zanimljivi, toliko da je i naš “pravoslavac” u njima uživao i često aktivno sudjelovao približavajući nam svoje obrede koji se pomalo razlikuju od naših.
Nastavni dan ispunjen jednim zabavnim satom “vjeronauka” nije nikome bio na odmet, a svakako smo svi od njega imali koristi, ako ništa onda nam je barem dizao prosjek.
Nakon osnovne zakoračili smo u srednju školu, sati vjeronauka postali su zabavne debate o kojima bi se nerijetko znalo raspravljati čitav nastavni dan.
Svi smo jedva čekali taj vjeronauk da se zezamo i opustimo nakon nastavnog dana, jer nam je petkom to bio ZADNJI, a srijedom PRVI sat.
Ekipa koja nije pohađala vjeronauk bila je u kafiću, nije bila u knjižnici, niti je za njih iša drugo škola organizirala. Etiku su imali petkom osmi sat i negodovali su zbog toga.
Vjeronauk u srednjoj je bio super jer smo raspravljali o nejednakostima, razlici između bogataša i siromaha, licemjerju političara, pa i crkve. Razgovarali smo o diskriminaciji i moralu, a kada je do ekipe koja nije pohađala nastavu došlo da je nama na tom satu zabavno, da neki čak i spavaju, jedu ili se zezaju, tada se i “ateistička” ekipa uključila na nastavu kako bi izbjegli taj grozni osmi sat.
Često nam je naš vjeroučitelj dozvoljavao da učimo druge predmete, pišemo zadaće ili bi nam upalio neki film da se opustimo.
Na tim satovima nije bilo vjerskog drilanja, to vam govorim iz prve ruke, ja, koja sam bila revni kršćanin, pa sve do faze kada sam se odmaknula od vjere.
Vjeronauk sam pohađala 12 godina i s te nastave nisam izašla kao zatupljeni klaun, već kao bolji čovjek, stoga zaključujuem da je vjeronauku, predmetu kakvog sam ja pohađala, s vjeroučiteljima kakve sam ja imala, zaista mjesto u školi, kao IZBORNOM predmetu.
Sva ta diskiriminacija, prisiljavanje i ruganje koje propagiraju naši medijski prvaci prvenstveno je usmjereno prema djeci koja pohađaju tu nastavu, a često u školama nad njima i vjeroučiteljima teror vrše oni čija djeca ne pohađaju tu nastavu.
Živimo u RH, državi gdje je stanovništvo većinski katoličko, stoga molim političare i ostale klaune da se odmaknu ove banalne teme i pozabave nečim ozbiljnijim.
Teme su neiscrpne.
Umjesto da Fuchsa pitate o vjeronauku i Isusu, pitajte ga o Dijani Budisavljević koja je u nastavnom kurikulumu, a veća je bajka od Biblije, Kurana i Talmuda, stoga se vi fino pobrinite da sva djeca u školi imaju “maredu” i da svačiji roditelj ima posao pomoću kojeg će svojem djetetu osigurat normalan život, a sve drugo prepustite na izbor onima koje se to tiče.
Iva Svaguša