Ima li svaki zločin svog zločinca ?

U Koprivničko-križevačkoj županiji, baš kao i u nekim drugim, nije bilo rata. Vojnici zločinačke JNA napustili su Koprivnicu 30. rujna 1991., nešto iza dvanaest sati, bez ispaljenog metka. Kad su kolone autobusa odlazile, neki ovdašnji građani nisu mogli suspregnuti suze. Bilo im je žao što četnička banda napušta srce Podravine. Prije odlaska tadašnji čelnici općine i grada popili su “još po jednu” sa zapovjednikom kasarne, zaželjevši mu sretan put i zahvalili što nije, a mogao je, ispaliti koju granatu na već označene važne ciljeve, od Podravke do željezničke postaje. Obitelj tog zapovjednika – zločinca živjela je u Virovitici. Brat zapovjednika kasarne također je doprinio mirnom tijeku odlaska postrojba JNA i to u nekoliko navrata uvjeravajući brata da ukoliko jedna granata padne na Koprivnicu, onda se može zauvijek oprostiti i od svojih najdražih. Zločinac je shvatio poruku. U krugu tadašnje kasarne vojska je ostavila relativno mnogo naoružanja, od teškog do lakog. Dali su obećanje da ga neće uništavati, da će ga ostaviti čitavog, ali barbari ko barbari: obećanje je ispalo – ludom radovanje. Sedam dana nakon što su pripadnici JNA mirno otišli iz grada, 7. listopada oko 15,30 sati, čuli su se zrakoplovi koji su bili označeni partizanskom crvenom zvijezdom-petokrakom. Raketirali su vojarnu u kojoj se tog trenutka nalazili nekoliko stotina hrvatskih branitelja, pripadnika slavne 117. brigade. Bilo je to prvo i jedino raketiranje Koprivnice u hrvatskom Domovinskome ratu. Jednog su ubili, mladog Davida Piskora, a nekoliko ranili. Načinili su popriličnu štetu na objektima, i to je bilo to.

Međutim, tijekom rata za slobodnu, samostalnu i neovisnu hrvatsku državu, iz Koprivničko – križevačke županije ubijeno je oko 15o ljudi, pretežno hrvatskih vitezova. Točan popis, na žalost, ne postoji. Sramotno i tužno, tim prije što je već prošlo toliko godina od početka srpske agresije.

Ono što je još žalosnije je činjenica da nitko “ne zna” tko je pobio sve te ljude, odnosno zbog čega do danas nitko nije odgovarao za sve te silne zločine? Pa, Koprivnica nije bila na prvoj crti obrane, a ima tako veliki broj žrtava! S druge pak strane, svjedoci smo da svako malo netko od hrvatskih branitelja odgovara pred hrvatskih sudovima za navodne zločine u ratu. No, ne progoni naše junake samo Državno odvjetništvo RH, već ih je progonio i Haaški sud. Ali, ako svaki zločin ima svoga zločinca onda po tko zna koji puta postavljamo pitanje: tko je pobio sve te ljude? Oni su branili hrvatsku Domovinu, nisu ratovali u Srbiji ili Crnoj Gori, već su odlazili iz Koprivnice stotine kilometara dalje samo da srpski zlotvori ne dođu do praga njihovih obiteljskih kuća. Ubiti tako veliki broj ljudi, a da za to nitko ne odgovara to je također zločin! A koliki su se sami ubili? Svi znamo da je u vrijeme rata, primjerice, u Zagrebu ubijena obitelj Zec. Žalimo zbog toga. Ali, zna li tko da je u Vukovaru, u jednome danu 15. studenoga 1991. pobijena cijela hrvatska obitelj Aleksander: otac Emil (r. 1959.), supruga Vlasta (r.1966.) i njihov sin Matej (r.1989.), i da za to također nitko nije odgovarao?

Stječe se dojam da se u Hrvatskoj i dalje  proganja i sudi “iz konteksta”. Malo su na meti Srbi, malo Hrvati. Osobito su glasni oni koji nisu sudjelovali u Domovinskome ratu, a igrom slučaja našli su se u vrhu pojedinih političkih stranaka, pa urlaju kako je i u “obrambenom ratu bilo zločina”. Ako ga je i bilo onda se postavlja pitanje: što je uzrok, što su posljedice? Ili, tko je kome prvi došao u dvorište i koje koga prvi počeo klati, ubijati i protjerivati? Žrtva se u svakom ratu ima pravo braniti. Pitajte o tome Amerikance. Kad su njihovi generali i vojnici odgovarali pred sudovima, kad su ih kao hrvatske vojskovođe predavali, poput zločinaca,  stranim sudovima da im sude, zbog toga što su recimo umjesto neprijatelja pobili stotinu sudionika nekakvih svatova, odnosno civila? U Hrvatskoj su srpski zločinci pobili i ranili i veliki broj djece. I što se nakon toga dogodilo? Nikome ništa! Tko je kriv što nije bilo ni istrage o tim krvavim i strašnim zločinima – nitko.

Hrvatski sudovi, da pukneš od smijeha, obično sude “u odsutnosti”. Za teške zločine i ogromnu materijalnu štetu nastalu tijekom rata ti krvnici obični dobivaju od šest do najviše dvadeset godina. Čemu i za koga su onda kazne od 40 godina? Zločinački general JNA Veljko Kadijević, kao i mnogi njemu slični, izbjegli su pravdu. Još ni jedan visoki oficir Srbije i Crne Gore, koji je sudjelovao u agresiji, nije vidio hrvatskog zatvora. Ali, zato su oni  “puni” hrvatskih branitelja.

Međutim, još jednom postavljamo pitanje: tko je ubio oko 150 hrvatskih branitelja iz Koprivničko-križevačke županije, i zbog čega do sada nitko zbog toga nije odgovarao?

A još nema  ni točnog popisa svih stradalih!

Da ga ima vjerojatno bi bio postavljen podno spomenika hrvatskim braniteljima u središtu Koprivnice.

 

Mladen Pavković