Godina u kojoj je Plenković podržao (?!) velikosrpski Memorandum2 SANU..

U ocjenama politike koju je prošle godine vodio premijer Andrej Plenković na čelu koalicijske vlade malo se ili gotovo nikako nije analizirao njegov odnos prema službenoj srbijanskoj politici koja i dalje kad je u pitanju Hrvatska počiva na velikosrpskim pretenzijama prema našoj zemlji. Te pretenzije su sadržane u Memorandumu2 Srpske akademije nauka i umetnosti i što se tiče Hrvatske imaju nekoliko ciljeva. Prije svega treba umanjiti odgovornost Srbije za počinjene zločine i razaranja krivičnim progonom hrvatskih branitelja, pokajničkim akcijama izjednačiti Srbiju sa stradalim i oštećenim državama u okruženju, destabilizirati vlade susjednih država provociranjem nezadovoljstva te slabljenje optužbi protiv Srbije, i konačno ustrajavati na konstitutivnosti Srba u Hrvatskoj, te izvršiti tranziciju srpskih zajednica u državama regiona u unitarnu, svesrpsku zajednicu
Svoj odnos prema agresivnoj politici službene Srbije prema Hrvatskoj premijer Plenković je u 2018. godini inaugurirao na domjenku što ga je povodom pravoslavnog Božića organiziralo Srpsko narodno vijeće na čelu s vođom velikosrpske pete kolone u Hrvatskoj Miloradom Pupovcem. Tom prilikom službeni predstavnik Republike Srbije kao izaslanik predsjednika Aleksandra Vučića Vladimir Božović je poručio srpskoj nacionalnoj manjini u Hrvatskoj koju on jednostavno naziva „Srbima u Hrvatskoj“ da će ih „matična država Srbija“ u svim problemima i iskušenjima „kadgod budu ugroženi braniti svim raspoloživim sredstvima“. Umjesto da nakon ovog istupa srbijanskog dužnosnika demonstrativno napusti domjenak, jer se radilo o grubom mješanju u unutarnje stvari i prijetnji zemlji domaćinu, premijer Plenković je mirno odslušao tu prijetnju. Premijer je čak odbio, iako je to morao, komentirati tu izjavu, što znači da Hrvatska ima premijera koji, iako mu je to dužnost, ne reagira na neprijateljske velikosrpske istupe srbijanskih dužnosnika.
Temelj srbijanske politike na ovim prostorima je, kako se vidi iz Memoranduma2 SANU, izjednačiti krivnju za ratove koje je protiv svojih susjeda počinila Miloševićeva velikosrpska agresija. Što se tiče Hrvatske, to znači da se za službeni i ne samo za službeni, Beograd na teritoriju Hrvatske vodio građanski rat. Deklaracija Hrvatskoga sabora o Domovinskom ratu konstatira da je taj rat bio „pravedan i le¬gitiman, obrambeni i oslobodite¬ljski“, kakva ocjena obvezuje i samog premijera. On je međutim na međunarodnom skupu „Dubrovnik forum“ izjavio da su se na ovim prostorima prije 15, 20 i 25 godine dogodili „neki sukobi“, čime je praktički izišao ususret glavnoj tezi Memoranduma2 SANU o izjednačavanju krivnje i umanjivanju isključive odgovornosti Srbije za agresiju na Hrvatsku. Težina ove njegove izjave leži u činjenici da je izgovorena na međunarodnom skupu, a poznato je da u međunarodnoj zajednici postoji, između ostaloga, i snažna tendencija izjednačavanja krivnje za ratove koje je pokrenula Miloševićeva Srbija, a podržava sadašnja vladajuća četnička garnitura u Beogradu. Andrej Plenković se kao hrvatski premijer (?!) priključuje tim ocjenama.
Novi dokaz izdajničke politike koju svojim postupcima protiv Domovinskog rata praktički vodi premijer Plenković iskazao se povodom proslave obljetnice „Oluje“. Dok se u Kninu slavila veličanstvena pobjeda Hrvatske vojske i branitelja Plenkovićev koalicijski partner Milorad Puipovac kao čelnik velikosrpske pete kolone u Hrvatskoj demonstativno je sudjelovao u Bačkoj Palanci na četničkom skupu na kojemu je predsjednik Republike Srbije Aleksandar Vučić usporedio današnju Hrvatsku s Hitlerovom Njemačkom. Sam Milorad Pupovac je nazočnošću na tom četničkom skupu dodao novi prilog svoje protuhrvatske djelatnosti. Što je još gore u tome premijer Andrej Plenković ne vidi ništa loše, zadržavajući i dalje Pupovca kao partnera u njegovoj zbrdazdola vladajućoj koaliciji. A što se tiče skandalozne izjave Aleksandra Vučića, jedino što je Andrej Plenković izjavio jest da je u toj izjavi Vučić „pretjerao“. I ovo je bio povod da se odmah povuče hrvatski veleposlanik iz Beograda, ali se to nije dogodilo kao ni u sličnim slučajevima grubih nasrtaja službene srbijanske politike na Republiku Hrvatsku.
Novi dokaz Plenkovićevog otvorenog zagovaranja duha Memoranduma2 SANU dogodio se u listopadu kad je gradonačelnik Vukovara Ivan Penava organizirao građanski prosvjed zbog neučinkovitosti pravosuđa u progonu velikosrpskih zločina što su počinjeni za vrijeme Domovinskog rata. Sam Milorad Pupovac kao važan svjedok na svojoj duši ima tragičnu smrt doktora Ivana Šretera, kao što se u tom kontekstu toleriraju opstrukcija istrage i kaznenog progona za Ovčaru, te optužbe za zločin protiv Vojislava Stanimirovića. Sve je to u svrhu izjednačavanja krivnje u Domovinskom ratu. Uoči najavljenog skupa u Vukovaru Andrej Plenković je grubo uzurpirao svoje ovlasti, stavljajući se iznad Hrvatskoga sabora za kojeg je pokojni Šime Đodan izjavio da iznad Sabora stoji samo Bog. U povodu zahtjeva braniteljskih udruga da se na dnevni red Sabora stavi tematska sjednica o problemu nerješavanja ratnih zločina u Vukovaru, te da se zastupnik Milorad Pupovac očituje o Domovinskom ratu premijer je izjavio da se „sigurno ne će održati tematska sjednica“, ta da je po njegovom „dubokom uvjerenju apsolutno nemoguće da se to dogodi“. Premijer je time ne prvi put iskazao svoju diktatorsku ćud, te je pokušao na sve načine spriječiti najavljeni skup u Vukovaru, pa je djelomično u tome uspio, jer je Generalski zbor na čelu s ucijenjenim generalom Pavlom Miljavcem i veći dio braniteljskih udruga na čelu s predsjednikom HVIDRE Josipom Đakićem odbio dati potporu inicijativi vukovarskog gradonačelnika.
Konačno, ali vjerojato ne i posljednje, što će se vidjeti u ovoj godini, premijer Plenković je djelovao u duhu Memoranduma2 SANU nakon izjave dogradonačelnika Vukovara Srđana Milakovića (DSS) da je vojnoredarstvena akcija „Oluja“ predstavljala etničko čišćenje Srba u Hrvatskoj, te reakcije vukovarskoga gradonačenika Ivana Penave (HDZ) da se zbog toga zabrani djelovanje Milakovićevog DSS-a. Plenković nije podržao svojeg stranačkog kolegu Penavu, nego je dapače svojom relativizirajućom izjavom indirektno dao za pravo Srđanu Milakoviću. Kazao je kako „trebamo graditi pomirbu i suživot na temelju istine“ te da „sve drugo što bi danas u 2018. godini podizalo tenzije između Hrvata i srpske manjine u Hrvatskjo nije dobro“. On je istaknuo da je njegova „zadaća kao premijera i predsjednika stranke da takve situacije izbjegavamo i da gradimo suživot svih koji žive u Hrvatskoj“. Plenković se dakle uopće nije osvrnuo na velikosrpsku kvalifikaciju „Oluje“ koju je izrekao Srđan Milaković, a to je s obzirom na značaj „Oluje“ za hrvatsku državu i hrvatski narod bio dužan. Tenziju u ovom slučaju nije podigao Ivan Penava nego pripadnik srpske manjine u Hrvatskoj, pa je najmanje što je Andrej Plenković trebao učiniti da osudi istup Srđana Milakovića. Držeći se duha Memoranduma2 SANU on to međutim nije učinio.

Vjekoslav  Krsnik