By Predsjednički kandidat Miroslav Škoro, kojega njegovi obožavatelji i simpatizeri s pravom tituliraju sa dr. Miroslav Škoro kako bi objektivno dodali još veću vrijednosnu težinu njegovoj predsjedničkoj kandidaturi u prvom je redu pjevač i glazbenik. Primarno kantautorsko zanimanje predsjedničkog kandidata Miroslava Škore, bez ikakve sumnje, obilježilo je njegovu uspješnu estradnu karijeru i jedino je po tome autentično prepoznatljiv, a moglo bi se kazati i planetarno popularan. Današnji potencijalni glasači u Hrvatskoj malo ili nedovoljno poznaju Škorine sporadične izlete u hrvatsku politiku koji su uglavnom završavali marginalno, ili gubitkom izbora u gradu Osijeku od Ante Đapića za titulu gradonačelnika, ili njegovim naprasitim napuštanjem zastupničke pozicije u Hrvatskom državnog saboru nakon što je shvatio i sam priznao da politika nije za njega. Definitivni prekid s političkim aktivizmom Miroslav Škoro je znakovito demonstrirao izlaskom iz HDZ-a nakon Sanaderovog sloma, nakon što je Tomislav Karamarko preuzeo kormilo te detuđmanizirane hrvatske stranke. Poznato je da je Škoro bio miljenik Ive Sanadera i Jadranke Kosor, poznato je da je kao član tog HDZ-a bio plaćen pjevati na njihovim predizbornim skupovima nakon što su na suspektan način iz svoje blizine odstranili „ustašu“ Marka Perkovića Thompsona! Poznato je da je dr. Miroslav Škoro nakon sloma Sanader-Kosor-Šeksovog HDZ-a napustio tu stranku, jer je valjda zaključio da mu članstvo u HDZ-u pod vodstvom Tomislava Karamarka kao domoljubu može silno naštetiti u životu. Osim toga poznato je da je Miroslav Škoro bio miljenik Radmanove televizije na kojoj je u brojnim emisijama praktički iskakao iz paštete i činilo se da je Škorina odluka da se udalji od HDZ-a Tomislava Karamarka potpuno racionalna, činilo se nikada više politiku u Škorinu „butigu“!
Ipak, mora se iskreno priznati da se Miroslav Škoro zapravo cijelo vrijeme svoje vrlo uspješne estradne karijere dobrim dijelom bavio politički angažiranim kantautorskim radom što bi mu navodno trebao biti veliki plus i prednost nad drugim predsjedničkim kadidatima. Neki brojevi Škorinih nezaboravnih pjesama kao što su pjesme „Ne dirajte mi ravnicu, „Mata“ ili „Sude mi“ uistinu su mu priskrbili aureolu nedodirljivog domoljubnog pjevača. Zbog toga je glazbeni naslov ove analize iz poznate kajkavske pjesme „Lepe ti je Zagorje zelene“, bez ikakvog cinizma, čini mi se, potpuno primjeren ovoj kolumni koja će se uglavnom baviti glazbenom kritikom , kako bi kroz objektiv najuspješnijeg segmenta Škorinog životne karijere pažljivo promotrili i njegovo današnje stremljenje da svoju uspješnu glazbenu karijeru okruni titulom predsjednika Rapublike Hrvatske.
Umišljam si da sam doista kompetentan i da sam dobar poznavatelj hrvatske glazbene estrade i da mogu meritorno objasniti tehnologiju stvaranja pjevačkih zvijezda i idola , onih koje to svojim talentom zaslužuju i onih instant pop zvijezda koje su postale zvijezde zahvaljujući agresivnoj medijskoj propagandi iza koje uvijek stoji politika, a da titulu zvijezde nisu nikada objektivno zaslužili svojim pjevačkim kvalitetama. Na pamet mi pada pjevač grandioznih i briljantnih kvaliteta, pokojni Vice Vukov. Nije slučajno da sam se njega sjetio, ne zato da uspoređujem pjevačke kvalitete Vice i Škore, jer to je neusporedivo, već zato što je poznato da je Vice Vukov svoju uspješnu životnu karijeru nesretno okončao na stepenicama Hrvatskog državnog sabora kao saborski zastupnik SDP-a. Dakle i fenomenalni pjevač Vice Vukov svoju bogatu glazbenu karijeru završio je, a možda i počeo u politici. I ništa tu ne bi bilo čudno s obzirom da je Vice Vukov također bio visoko obrazovani ekonomist, kada se ne bi postavilo pitanje kako to da je hrvatski domoljub, nacionalist, desničar, Vice Vukov, koji se cijeli život navodno borio protiv velikosrba i komunista završio u Račanovoj mentalno komunističkoj stranci poklonivši SDP-u kao predizbornu himnu svoju najljepšu pjesmu „To je tvoja zemlja“? Danas je kristalno jasno da ni briljantni baršunasti tenor pjevača Vice Vukova nikada ne bi bio ovjenčan planetarnom slavom da se u to nisu umiješale strukture „duboke države“ koje su mu tu slavu sofisticiranim medijskim metodama i priskrbile. Da nije bilo politike, Vice Vukov bi zauvijek ostao nepoznati super talent!? A kada je došlo vrijeme da Vice Vukov iz pragmatičnih razloga, kao Račanov domoljubni smokvin list vrati dugove partiji , završio je u „visokoj“ hrvatskoj politici kao dokaz da i u SDP-u ima hrvatskih nacionalista i domoljuba. Osobno, kao i mnogi drugi domoljubi u Hrvatskoj, doživio sam veliko razočarenje što se moj nevjerojatno kvalitetni pjevački uzor i vokalni idol odlučio angažirati u stranci koja je demonstrativno napustila Hrvatski državni sabor kod izglasavanja deklaracije o hrvatskoj neovisnosti. Tada sam s dubokom gorčinom i razočarenjem shvatio da nitko u Hrvatskoj ne može postati pjevačka super zvijezda, ako to ne žele gospodari „duboke države“. I tada sam odustao od vlastite glazbene karijere, a glazba mi je bila primarno zanimanje s obzirom da mi mnogi prijatelji tepaju i pričaju priče o mojim glazbenim talentima.
Egzemplarni primjer pjevača Miroslava Škore za kojega se u estradnim krugovima Hrvatske ozbiljno tvrdi da je jedan od dokazanih falš pjevača na hrvatskoj estradi, poglavito kada je riječ o njegovim vokalnim (ne)sposobnostima , dokazuje nam da se u Hrvatskoj planetarno popularan i materijalno uspješan može postati bez ikakve temeljne kompetitivne podloge, ako politika i mediji to od tebe žele napraviti. A kada postaneš planetarno popularan zahvaljujući političko medijskom marketingu tada ti je to dobra polazišna osnova za svaki mogući poslovni, politički ili neki drugi životni probitak. Bezbroj je primjera na hrvatskoj estradi da nas zapljuskuje more umjetno stvorenih instant zvijezde pa onda kojekakve Maje Šuput ili Severine iskaču kao iz paštete na svim naslovnicama, a „turbo folk“ zvijezde nam pune diskoteke odgajajući našu mladost lažnim sjajem pod svjetlima reflektora, kao transmisija za osvajanje hrvatskog estradnog neba srpskim turbofolk proizvodima. S druge strane bezbroj je primjera da na vječnim marginama ostaju briljantni talenti s briljantnim glasovima koju su se dokazali na konkurentnim vokalnim natjecanjima u emisijama kao što je naprimjer emisija „Super talent“!
Nije li zapravo u svekolikoj hrvatskoj društveno političkoj zbilji činjenica da o hrvatskoj prošlosti, budućnosti i sadašnjosti odlučuju falš političari i karijeristi s idejom opasnih namjera i da je ta namjerno stvorena atmosfera potpuno kompatibilna ovoj kakva vlada na hrvatskoj glazbenoj estradi? Nije li onda možda istina da je recentna estradizacija hrvatske političke scene zapravo banalna, ali planski dobro smišljena manipulacija kojom treba dodatno obezvrijediti i onako malo istinskih vrijednosti koje još imamo. Postavlja se opravdano pitanje čiji je Miroslav Škoro politički projekt, čiji je bio i čiji će biti i je li dosita moguće da je on alat u rukama moćnika koji žele Milanovića na Pantovčaku kao zalog za konačno formalno stvaranje velike koalicije? Je li moguće da Miroslav Škoro nekim moćnicima danas vraća dugove onako kako je to vraćao i pokojni Vice Vukov?
Trenutak istine dogodio se zapravo u emisiji Bujica u kojoj je nakon dugih i temeljitih priprema u kontroliranom okružju, konačno gostovao predsjednički kandidat Miroslav Škoro. A kada čovjek kamerama pogleda u oči, kamerama koje ne lažu, koje u emisiji uživo nisu montaža kao one pred kojima se iz tisuću grla jedva punoljetne hrvatske mladosti ori slogan „Škoro predsjednik“, tada bez predrasuda možemo realno ocijeniti što nam to nude dr. Miroslav Škoro i Velimir Bujanac koji se predstavlja kao jedini meritorni autoritet u kreiranju političkih događanja na desnom političkom spektru u Hrvatskoj? O realnoj analizi te dugo očekivane emisije, o količini uvjerljivosti, domoljublja, emocija i iskrenog emocionalnog hrvatstva, o snazi argumenata i iskrenoj prezentaciji Tuđmanovog državništva ovisit će Škorin možebitni ulazak u drugi krug predsjedničkih izbora. Po mom skromnom mišljenju, mora on to malo bolje i uvjerljivije, jer ako ne bude, obistinit će se glazbeni naslov ove moje kolumne.
Kazimir Mikašek-Kazo
