Kada bi se vratile službene kartice , kada bi svatko u Hrvatskoj plačao svoj račun…

Dok u Hrvatskoj, vrije, afera, aferu stiže, Plenković nam iz BiH pozdrave šalje. Položio je kamen temeljac za pogon” Podravke”.

Sezona je polaganja “kamenih temeljca” . Uobičajena je to igra, pred svake izbore. Kad bi se sve izgradilo, za što su se polagali temeljci, ne bi nitko bio nezaposlen.

Sada je druga stvar, ovo malo što se proizvodi nema tko kupiti. Ne pomažu relaksacijske mjere, ne relaksiramo se dovoljno. Ništa od prepunog grada, ostao je sablasno prazan.

Uopće nije ni trebalo, donositi epidemiološke mjere u kafićima, između gostiju deset je praznih stolova a ne dva, koliko je po propisima.

Ministar Marić, jako ljut, šalje u kafiće inspektore, da broje goste, ne može vjerovati da nitko ne ispija kave na terasama, a ljudi su na Burzi i imaju vremena. Možda, nešto love prikupi kaznama, ako ne može na potrošnji.

Sva njegova projekcija zasnovana na normalizaciji potrošnje, pada u vodu.

Nikako da mu padne na pamet, da su čarape odavno prazne, da nema nikakve rezerve, da su građani siromašni i da ih ne izolacija naučila, bez čega se može.

Morati će posegnuti tamo, gdje se zaklinjao da neće, morat će uzeti onima koji imaju, za početak, bi mogao ukinuti onaj zakon 6+6,nije to puno novaca, ali je puno nepoštenja u tom novcu.

Dijeliti sudbinu građana, morali bi i oni koji obnašaju vlast, no to kod nas, ne ide, pa ne ide.

Kada bi se vratile službene kartice, kada bi svatko u Hrvatskoj plaćao svoj račun, već bi se Zagreb bio obnovio.

Ovako Marić, radi račun bez krčmara, Plenković časti susjede, a građani Hrvatske plačaju  račune.

Umirovljenici u smrtnom strahu, hoće li ostati bez te male mirovine.

Ne vjeruju više nikome, još pod dojmom straha od korone, sada novi strah, od smrti od gladi.jer čemu svaki dan ponavljati da su mirovine sigurne, jer one moraju biti sigurne, bile su sigurne u svim iskušenjima do sada, a bilo ih je.

Bilo je i rata i potresa i bolesti i poplava, pomagali smo drugima u nevoljama, a mirovine, nikad niže nego sada, nikad nesigurnije, nego sada.

Da kojim slučajem nema, stranih mirovina, smrtnost od gladi, nadmašila bi smrtnost od korone, za deseterostruki postotak,ovako se u porodici nađe netko, tko malo popravi, tešku situaciju.

Sada se sa svih strana, dijele predizborna obećanja, mnogi se sada kunu, u veliku brigu za umirovljenike, no ne zaboravite, da su stare poslovice, nastale na iskustvu prošlih generacija.

:”Da sit gladnom ne vjeruje!”, vrijedi od pamtivijeka, vrijedit će puno poslije nas. Dok nam obnašaju vlast ljudi koji za sebe, za svoj dobar izgled, potroše vašu godišnju, mirovinu, za odjevnu kombinaciju u jednom danu, ne vjerujte im.

Ne gledajte samo žene, ima i muškaraca, jako oholih, muškaraca.

“Ina” nam je otišla u tuđe ruke, radi skupih satova, umjetnina i pokretnina.

Struju smo trebali skupo plaćati 25 godina, radi skupih torbica, pa sad netko neka kaže, da moda nije važna.

Sve je važno, sat na ruci, onog koji vam priča, da  je vaša mirovina u sigurnim rukama, također je važan. jer svi su se oni školovali u istoj školi, imali su iste idole, zaneseno su pljeskali istim lažima.

Vjerujte onome, tko kaže, da će i dalje biti teško, onaj tko je s vama spreman, dijeliti i loše trenutke, vjerujte onome, tko je s vama drhtao na cesti, kad je bio potres, tko je brinuo o vašem zdravlju, tko je skupljao potpise za besplatnu policu za zdravstveno osiguranje,za siromašne umirovljenike, tko vam nikada nije rekao

“To se mene ne tiče!

Samo taj će i dalje biti tamo, za vas, jer nikada se ne zna, što nam donosi sutra, možda još teža iskušenja, a za dobro, ćemo lako.

Svatko može uz dobro vino zapjevati, ključno je pitanje, hoće li ga s nama dijeliti?

Moja Milena, meni i bez vina pjeva!

Dragica Trumbetaš