Država ne gradi dovoljno domova , onih sa socijalnom cijenom…

Opet se zapalio dom za smještaj starijih ljudi.
Dvoje korisnika doma je poginulo, a ima ih još u težem stanju.
Dom se nalazi u okolici Omiša, imao je već problema s dozvolama, više puta.
Sustavna nebriga za stare ljude opet je uzela žrtve.
Ništa nismo naučili od zadnje buktinje i dalje nikog nije briga.
Malo je daleko da se političari odu slikati, da pokažu tek na zgarištu brigu, da ih kamere zabilježe zabrinute, a imaju i prečeg posla.
Umjesto da su inspektori pročešljali svaki dom, pregledali svaku dozvolu, pustili su da Andraševac padne u zaborav.
Pored opasnosti od vlasnika koji ne poštuju osnovne uvjete o prostoru, stari ljudi postali su laka meta corone, u zatvorenom prostoru u malom prostoru, najlakše se širi, najveća je smrtnost.
No sve ide dalje, država ne mijenja odnos prema starim ljudima, mirovine nedostojne čovjeka ne osigurava pristojan život u starosti ni kod kuće ali niti u domu.
Država ne gradi dovoljno domova, onih sa socijalnom cijenom, a od umirovljenika je napravila socijalnu kategoriju ljudi.
Prosječna mirovina ne pokriva cijenu socijalnog doma i ako stari čovjek nema podršku u familiji mora državi prilikom odlaska u starački dom prepisati svu imovinu.
Tako se ono za što je radio i zaradio cijeli život opet vrača državi a za uzvrat se dobije krevet i prostor za spustiti noge pored kreveta.
Dobar dom ima i dobru cijenu, malo je umirovljenika koji i s imovinom to mogu pokriti, ostaje teret familiji i familija se onda, kad osoba premine,
sjeća pokojnika po broju uplatnica.
Opasna je to diskriminacija starih ljudi, izaziva jako lošu klimu, mladima se sugerira da su starci krivi za njihove novčane nevolje, pa eto vijesti iz crne kronike i jučer je neki mladić ubio staricu od 89 godina.
Država koja nije u stanju zbrinuti svoje starce, u smislu da cijena smještaja u državnom domu bude u iznosu prosječne mirovine, ako im 800 000 umirovljenika ima mirovinu ispod linije siromaštva, niti u jednom kontekstu ne smije se nazivati socijalnom državom.
U takvoj situaciji obećavati 10% povišice mirovine kroz četiri godine, loša je satira, a za mnoge starce i smrtna presuda.
Protagoniste takvih odluka iz redova umirovljenika, treba hitno maknuti sa svih funkcija da neće biti u prilici u ime umirovljenika, pregovarati i odlučivati o tome, pristati na minimalno povećanje cenzusa za dopunsko zdravstveno osiguranje, ostavilo je usred pandemije mnoge umirovljenike bez zdravstvene zaštite, bez potrebne terapije, umirovljenik mora birati hoće li kupiti 10 jaja ili platiti participaciju za doktora.
Uzimati novce iz mirovinskog fonda po kamati od 0,7%, uzimati novce za spas Agrokora koja su nepovratno izgubljena, također se slobodno može nazvati potkradanjem minulog rada, dopustiti rad domovima koji nemaju osnovne uvjete za rad, a s druge strane troši se ogromna energija u dokazivanju tko je u pravu kako i kada se treba sprovesti kazneni postupak protiv onoga tko nosi i tko prima mito.
Inspektori su pronašli čovjeka na traktoru na njivi i propisno su ga kaznili, jer je navodno bio ugroza za ostale ljude, a nisu na vrijeme pronašli dva staračka doma koji su kršeći propise, postale lomače za starce.
Hoćemo li dozvoliti i treći put ili ćemo dozvoliti da to postane uobičajeno,da bude i četvrti i peti put.
Nitko se neće pobrinuti za nas, ako danas kažemo : “Ma samo su dva umrla” ,
drugi put, treći i četvrti put u isto takvoj situaciji mogao bi biti netko od nas.
Nitko baš nitko ne smije ostati ravnodušan, svi aktivisti koji se bore za umirovljenička prava moraju se okupiti oko zajedničkog cilja. Cijena državnog doma za starije osobe mora se izjednačiti s prosječnom mirovinom, ne želimo više nikada vidjeti slike iz Andraševca, a da kriv bude čovjek.
Protiv prirodnih katastrofa se ne možemo boriti ali ne smijemo odustati,
da čovjek čovjeku bude čovjek!
Dragica Trumbetaš