A naši su mirovinski fondovi već sada u najvećoj nevolji…

Vratila se djeca u škole, jako je dobra vijest, no uzalud se ministrica veseli, nisu njoj, roditelji počeli vjerovati. Roditelji vjeruju, da su usprkos svemu, zaslužili normalno živjeti. I dalje se boje potresa i virusa, ali boje se i ljudi, koji u tako kriznim situacijama, odlučuju.
No ipak, u školama ima dovoljno pametnih i empatičnih ljudi, koji će se snaći u svakoj krizi, treba vjerovati učiteljima, koji žive s djecom i za djecu.
U kriznim se situacijama, najprije pomogne, naši vladajući, idu drugim redom.
Najprije smišljaju zakone, u zakone nastoje ugraditi korist za sebe, pa onda na kraju možda se i dotaknu stradalnika.
 Tako je sa svim ostalim stvarima.
Kad lokalni političar kupi šikaru, to je znak da će tu država graditi tunel ili cestu.
I veli jučer onaj splitski :”Neće nama partija smjenjivati ravnatelje!” Izgleda da neće, ni preminuli, pored toliko tih Domova, samo u Koprivnici i u Splitu, velika smrtnost. No to ništa ne znači onima koji odlučuju, nisu uspjeli sačuvati starce u krevetu, koji se ne miču iz kreveta.
No vrlo su ažurni u kampanji, Plenković jučer na Pelješkom mostu. Hvali se, veliki projekt pred završetkom. Za taj su most, sve Vlade do sada, postavljale kamene temeljce, svi su pričali o velikom projektu, a most financira EU, a grade ga Kinezi.
Od kamenja za temeljce, mogli smo napraviti jedan potporni zid, no sada, se dobro slikati, pred izbore, pred završetak gradnje, bar nešto, kad se usput, nije mogla napraviti nikakva vikendica u kakvoj zabitoj uvali.
EU kontrolira novce, vrlo strogo, pa je nemoguće od “viška materijala” , napraviti nešto sa strane a vjerojatno bi i Kineze, bilo teško nagovoriti na takve ekshibicije, a to je kod nas, do sada, bila je uobičajena praksa.
“Most” se sprema, vratiti nam u politiku u svoje redove, bivšeg Premijera Oreškovića, on je osim po “građevinama”, ostao zapamćen po tome kako je na telefonskoj sjednici uvalio “Končar” mirovinskim fondovima.
Državi je usfalilo novaca, pa su prodali dionice Končara, koje su bile u vlasništvu države. Tada su isto rekli, da je to genijalan potez vrsnog gospodarstvenika, špekuliralo se da će mirovinski fondovi, brzo povratiti uložena sredstva isplatom dividende. Danas 3,5 god, kasnije, s dionicom se skoro i ne trguje na Burzi. Tu i tamo izdavatelj, otkupi od kojeg svojeg direktora, neki manji broj dionica, za trezor, kako to službeno nazivaju, a u stvari svoje dionice, otkupljuju svojim parama da bi novčano zbrinuli kakvog odsluženog menadžerčića, a isplaćena dividenda je bila 14 i 15 kuna za protekle dvije godine. Ove godine ne dijele dividendu, iako su kako vele, dobro poslovali, dobit zadržavaju za “ne daj bože, veću nevolju”.
A naši su mirovinski fondovi već sada u najvećoj nevolji, a ako tako nastave, novce koje su dali za “Končar”, vratit će za 50 godina, ako će uopće, “Končar” postojati, tada.
No epitet uspješnog poduzetnika Orešković i dalje po “Mostu” i  ima, jer imao je prste u uspješnoj prodaji” Plive”. Baš nekako u to vrijeme, vratio se iz Kanade i postao direktor u” Plivi. “
Nakon izgubljenog posla, kod nas, kada ga je stranka koja ga je dovela do mjesta Premijera, smijenila, čovjek se vratio na stari posao,u inozemstvo, s našim službenim autom, šoferom i zaštitarima. Tek nakon reakcije u javnosti, kod nas, poslao je dečke doma,  no ni njegova sreća s novim poslom, nije dugo trajala,  uskoro su i njega vratili doma, bez posla, je već dugo vremena, pa eto ne bi bilo loše, da si nešto pronađe na platformi domoljublja, ipak je on došao iz Kanade, a tamo su se kalili, mnogi veliki Hrvatski domoljubi.
I tako dragi umirovljenici,kad budete išli na glasanje, razmislite dobro, o velikim gospodarstvenicima, koji se hvale velikim projektima, a pelješe nam mirovinski fond. Em iz njega tobož posuđuju, em šopingiraju s našim novcima, spašavaju, tobož, propale firme, nas ništa ne pitaju. Svaki je dan sve manje, onih koji u njega uplaćuju a svaki dan je više, onih koji iz njega muzu. Svaka krava muzara, ima svoj vijek trajanja, pomognite da nađemo ljude, koju će kravu i hraniti, ne samo musti, u našem vremenu, to je zadnja prilika.
Dragica Trumbetaš