By Dok se nastavlja još uvijek nedovršena priča oko bankrota Todorićevog „Agrokora“, jer cijela istina o famoznoj Grupi Borg koja je tijekom stečajnog postupka samo za konzultacije isisala iz posrnulog koncerna pola milijarde kuna, u jednoj drugoj važnoj državnoj tvrtki priprema se teren za privatizaciju iza koje stoje mnogo veći apetiti, Radi se o kutinskoj Petrokemiji, kojoj je donedavno na čelu bio bivši ministar u Kosoričinoj Vladi Đuro Popijač. Kutinska Petrokemija posljednjih nekoliko godina nagomilala je milijunske gubitke, tako da su dionice tvrtke drastično izgubile na vrijednosti. Ti apetiti odnose se na scenarij po kojemu bi prodajom nekoliko firmi u energetskom sektoru moglo dovesti do slične situacije kakva je bila s privatizacijom Ine. Po svemu sudeći ključna osoba u ovom novom scenariju je Nikola Rukavina koji je kao čelnik HEP Proizvodnje d.o.o. tu firmu doveo na rub propasti. Unatoč tome on je odlukom Vlade nagrađen, jer je postavljen za člana Uprave HEP d.d, pa treba postaviti otvoreno pitanje premijeru Andreju Plenkoviću je li takvu odluku donio svjesno ili nesvjesno.
Kao uvod u širu analizu što se događa u za Hrvatsku strateški važnom energetskom sektoru pogledajmo kakva je situacija s kutinskom „Petrokemijom. Dva najveća vjerovnika kutinske tvrtke su INA u kojoj tvrde da im je Petrokemija dužna 100 milijuna kuna, a drugi je Prvo plinarsko društvo kojemu Petrokemija duguje otprilike isto toliko.
Ovdje počinje priča o meteorskom financijskom usponu „Prvog plinarskog društva“ koje je osnovano prije nekoliko godina. Sve je počelo dok je ministar u Vladi Zorana Milanovića bio Ivan Vrdoljak, sadašnji predsjednik Hrvatske narodne stranke koja je sa svojih četiri saborska zastupnika glavni koalicijski partner Vlade Andreja Plenkovića. Na samom startu PPD je imao prihod od oko 50 milijuna kuna, da bi danas iznosio vrtoglavih 7,5 milijarde kuna. Tu se ponavlja klasična hrvatska gospodarska makinacija, jer je PPD nije povećao prihod vlastitom proizvodnjom, nego je kao mala riba, zahvaljujući Vrdoljakovim jatacima u tvrtki Prirodni plin d.o.o,. progutao tu firmu koja je ostvarivala upravo takav prihod od oko 7,5 milijardi kuna koliko sad ostvaruje PPD. Tu priči međutim nije kraj, jer se nešto slično događa s drugom tvrtkom unutar HEP grupe. To je HEP Proizvodnja, d.o.o. koja je pod upravom Nikole Rukavine dovedena do ruba propasti, ali je unatoč tome spomenuti Nikola Rukavina za „nagradu“ postavljen u Upravu HEP grupe. Postavlja se logično pitanje: je li Nikola Rukavina kao stručnjak za upropaštavanje firmi u energetskom sektoru instaliran u Upravu HEP grupe s određenim scenarijem koji je doveo HEP Proizvodnju d.o.o. na rub propasti. HEP Proizvodnja d.o.o. bi na taj način mogla postati laki plijen PPD-a, jer se radi o proizvođaču električne i toplinske enregije, a PPD je najveći isporučitelj plina u Hrvatskoj, pa tako i HEP Proizvodnji. Kako inače protumačiti da je tvrtka PPD s 15 zaposlenih mogla progutati veliku firmu kakva je u okviru Ine bila Prirodni plin d.o.o. Jednu od ključnih uloga u toj transakciji imali su bivši direktor Ine Tomislav Dragičević i član uprave naftne kompanije Jozo Petrović, koji je bio i predsjednik Nadzornog odbora Prirodni plin d.o.o. i član Nadzornog odbora Konzuma.
HEP grupa je sigurno najveća profitabilna tvrtka u vlasništvu države s prihodom u prvih šest mjeseci ove godine od 7,8 milijardi kuna, što je za 9,4 posto više nego u prvom polugodištu prošle godine, dok je neto dobit u prvih šest mjeseci iznosila 1,35 milijardi kuna. Kao jedna od najvećih tvrtki u vlasništvu države, a osim toga u strateški važnoj energetskoj proizvodnji HEP d.d. je sa svojih 10.000 radnika suočen s opasnošću da se ignorira njegova strateška važnost za nacionalno gospodarstvo. Kako se kaže u narodu „treba puhati na hladno“, odnosno mora postojati ozbiljna mjera opreza od trenda koji je najavljen u mogućoj propasti tvrtke HEP Proizvodnja. Ono što cijeloj priči daje širu političku dimenziju jest činjenica da je PPD najveći hrvatski uvoznik plina preko ruskog „Gazproma“ u kojoj najveći udio ima Putinova Vlada. PPD sa sjedištem u Vukovaru vodi Pavao Vujnovac, a njegovom šarenom društvu pripadaju drugi čovjek HDZ-a Milijan Brkić, rukometni dužnosnik Zoran Gobac, zatim koalicijski partner Andreja Plenkovića Ivan Vrdoljak, te bivši pomoćnik ravnatelja SOA-e Josip Jurčević. Svi su oni u nekim segmentima javne nabave povezani s Vujnovcem. Da to nije samo puko prijateljstvo dokazuje činjenica da je PPD na molbu Milijana Brkića preko jedne od svojih firmi svojevremeno kreditirao HDZ s pozajmicom od nekoliko milijuna kuna.
Važno je pripomenuti da je prije nekoliko godina Hrvatska većinu plina proizvodila sa svojih izvora, ali kako se nije ulagalo u istraživanje a u međuvremenu je tržište plina liberalizirano sad većinu plina za domaće potrebe osigurava PPD uvozom iz Rusije. PPD je prošle godine potpisao dugoročni ugovor kojim se Gazprom do 2027. godine obvezuje na isporuku jedne milijarde prostornih metara plina godišnje. Ruski list Kommersant pod naslovom “Hrvatska se vratila Gazpromu” naglasio je kako taj ugovor gotovo u potpunosti pokriva hrvatske potrebe za uvoznim plinom, što pod upitnik stavlja realizaciju projekta LNG terminala na Krku. Sve ukazuje na plan da Rusija preko krovne tvrtke Energia Naturalis, u čijem sustavu posluju PPD i 20-ak povezanih tvrtki želi zauzeti poziciju glavnog plinskog snabdjevača u Hrvatskoj. Zato su u svoj projekt uključili Luku Ploče u kojoj imaju 25 posto udjela, a u njoj grade terminal za naftne derivate. Sljedeća akvizicija trebala bi biti prezadužena Petrokemija.
Kao što su dvije banke u većinskom vlasništvu ruske Vlade namirene na temelju svojih potraživanja prema propalom „Agrokoru“ poljopriuvrednim tvrtkama i njihovim zemljištem u Baranji i Slavoniji, tako sadašnju agresivnu poslovnu aktivnost PPD-a kao uvoznika ruskog plina treba promatrati u širem kontekstu. Radi se o energetskoj budućnosti Hrvatske koja uključuje izgradnju LNG terminala na Krku a taj projekt podržavaju Sjedinjene Države. U svakoj državi koja štiti nacionalne interese energetika spada u strateški gospodarski sektor, ali to, kako pokazuje slučaj s prodajom INE u Hrvatskoj nije bio slučaj. Treba podsjetiti da je mađarski MOL u kojemu vlasnički udio ima i Rusija kupio kontrolni paket hrvatske naftne kompanije u vrijeme kad je na čelu koalicijske vlade bio SDP s premijerom Račanom. Tadašnji ministar financija Slavko Linić prodavao je sve što je vrijedilo u hrvatskom gospodarstvu, a bio je spreman prodati i HPB kao posljednju banku pod hrvatskim nadzorom. Tada je kontrolni paket Ine od 25 plus jednu dionicu Vlada prodala mađarskoj tvrtki za smiješnih 505 milijuna dolara, iako je taj paket u to doba po stručnim procjenama vrijedio najmanje pet milijardi dolara. Sve Vlade poslije toga omogućile su MOL-u da praktički upravlja Inom, a hrvatski članovi uprave, među kojima je i Niko Dalić, suprug bivše ministrice Martine Dalić, predstavljaju samo dekor. Po sadašnjem stanju stvari INA je za hrvatsku državu praktički izgubljena, pa zato i te kako treba upozoravati na druge pokušaje u strateški važnom energetskom sektoru, odnosno na situaciju oko HEP grupe. Posebice je to važno, jer se već bila pojavila ideja o privatizaciji HEP grupe, a nju nije zagovarala samo Vrdoljakova klijentelistička stranka HNS, nego i donedavna potpredsjednica Vlade i ministrica gospodarstva Martina Dalić. To je međutim odbacio HDZ, ali nikad ne treba smetnuti s uma da i u samom HDZ-u ima, doduše ne prevladavajućih, zagovornika privatizacije HEP grupe. U tom kontekstu neobično je da je za novog predsjednika Uprave HEP d.d. imenovan pravnik Frane Barbarića, a ne neki energetski stručnjak kakvi su se u tvrtki već poslovno potvrdili. Zato na kraju treba postaviti hipotetsko pitanje: priprema li premijer Andrej Plenković „lex HEP d.d.“?
Vjekoslav Krsnik
