HEP-ov investicijski „tsunami“

Dana 13.09. 2020. direktor HEP-a Frane Barbarić putem državne dalekovidnice u udarnim terminima, a uz nazočnost gradskih i županijskih prvaka, pustio je u rad u Splitu punionicu električnih automobila i pritom se pohvalio „značajnom“ investicijskom ulaganju u ovu oblast. Još veći spektakl uz nazočnost visokih državnih dužnosnika priređen je prije par dana prilikom puštanja u rad „najveće“ solarne elektrane u Hrvatskoj na otoku Visu ukupne snage „čak“ 3,5 MW.

Ovi investicijski „poduhvati“ hrvatske energetske kompanije koji se smatraju toliko značajnim za nacionalnu ekonomiju da su ih prenosili visokotiražni mediji, kad se stave u kontekst ukupnog investicijskog potencijala i veličine HEP grupe kod stručnih i informiranih ljudi  izazivaju sablazan i podsmjeh.

Naime, HEP kao jedna od najvećih kompanija u državi ima preko 2 milijarde EUR-a godišnji prihod, a instalirani proizvodni kapaciteti prekoračuju 4.000 MW, pa ova „najveća“ sunčana elektrana u Hrvatskoj čini sićušnih 0,087% ukupnog postojećeg siromašnog proizvodnog kapaciteta, koji je nažalost dostatan za proizvodnju svega 60% hrvatske potrošnje.  Električna energija koju će ova solarna elektrana proizvoditi iznosi 5 milijuna kWh, što čini mizernih 0,028% godišnje potrošnje Hrvatske. Naravno da ne treba podcijeniti bilo kakav novi izvor električne energije uzimajući u obzir da se Hrvatska nalazi na duboko najlošijoj energetskoj poziciji na energetskoj karti Europe, ali zar je ova velika kompanija s preko 2.000 elektroinženjera, te preko 200 magistara i doktora znanosti s prosječnim godišnjim investicijskim potencijalom od 5 – 6 milijardi kuna  svedena na investicijski potencijal jednog malog ili srednjeg hrvatskog poduzetnika. Često se za naše solarne kapacitete zna reći da su manji od grada Maribora, a što je nažalost točno.

Kada bi otišli u nama južnu susjednu 5 puta manju državu Crnu goru u kojoj njihova elektroprivreda zajedno s ino partnerima podiže na lokaciji Briska gora solarnu elektranu snage 250 MW, a u pripremi je i sljedeća solarna elektrana snage 150 MW, kao i izgradnja Hidroelektrane Komašnica snage 172 MW, svaka ocjena hrvatskih investicijskih postignuća u energetski sektor je bespredmetna. Inače, ova država je u zadnjih 5 godina povećala svoje proizvodne kapacitete za čak 10%. Zanimljivo je da uspijevaju izgraditi 1 MW solarnog kapaciteta po prosječnoj cijeni od 800 tisuća EUR-a po MW instaliranog kapaciteta, dok je za našu „najveću“ solarnu elektranu MW instaliranog kapaciteta koštao 1,2 milijuna EUR-a ili 50% skuplje.

Bilo kakve usporedbe sa Slovenijom koja je 2014. pokrenula izgradnju čak 10 HE na Savi kapaciteta godišnje proizvodnje 1, o29 TWh od kojih je već 6 izgrađeno u našem neposrednom susjedstvu, je krajnje deplasirano. Oni koji bolje poznaju stanje u ovim elektroprivredama kažu da zbog značaja elektroenergetskog sustava za nacionalne ekonomije ovih država, je nezamislivo da se vodeći ljudi ovih kompanija kadriraju u prljavim političkim trgovinama vodećih stranaka. Ovdje treba posebno istaći da u zadnjih 15 godina u HEP-u se uhljebljuju na najodgovornijim mjestima ljudi koji nisu mogli na normalni način doći niti do diplome osnovne škole, a pojedinci su fakultetsku diplomu stjecali i preko 20 godina, a trenutno na najodgovornijim mjestima se nalaze ljudi koji su do diplome uglavnom prometnog fakulteta (smjer željezničar ili avioprijevoz u Mostaru) došli u poznim četrdesetim godinama.

Postavlja se pitanje kako očekivati od ovakvog management-a investicije u visini 5-6 milijardi godišnje i izgradnju 1.500 do 2.000 MW proizvodnih kapaciteta. Inače ovaj obim investicija je prema jednom studijskom uradku kojeg potpisuju ugledni profesori Ekonomskog fakulteta dovoljan za podizanje BDP-a zemlje za čak 2 postotna poena, a imamo li na umu da se svi ovi projekti mogu realizirati u okviru hrvatskog energetskog proizvodnog klastera, može se pretpostaviti kakav multiplikativni efekt za nacionalno gospodarstvo je ovdje moguć. Menagement  HEP-a je ipak  pokazao kompetenciju za osiguranje sredstava za investicije koje su izostale plasiranjem u dva navrata u vrijednosti od 1,050 milijardi dolara obveznice na američkom tržištu uz trošak od preko 7% na godišnjoj razini, pa su navedena sredstva oročili kod svojih poslovnih banaka uz sramotno nisku kamatu od 0,02%, a o čemu je u javnost izašao ex ministar Goran Marić, naravno bez ikakvog epiloga kod nesposobnog DORH-a.

Zanimljivo je da su se sve političke nomenklatura razbacivale najčešće nerealnim brojevima kada je riječ o izgradnji energetskih kapaciteta, pa je tako još notorni Damir Polančec  davne 2008. godine tvrdio da će hrvatska do 2020. godine izgraditi 3.500 MW, a od 2015. smo po njemu trebali izvoziti viškove el. energije. Slična očekivanja su ugrađena i u Program razvoja energetskog sektora Hrvatske usvojen 16.10.2009. od strane Hrvatskog Sabora gdje se definira da će se do 2020. izgraditi barem 2.400 MW, a do 2012. se trebala donijeti odluka o izgradnji Nuklearne elektrane.

Stupanjem na energetsku scenu Radimira Čačića 2012. godine stigla su i obećanja da će se do 2020. godine investirati 12 milijardi EUR-a u energetiku od čega 9 bi bilo dodijeljeno elektroenergetici, a epilog bi bio energetska samodostatnost istekom investicijskog razdoblja. U vrijeme kada je lansirano u hrvatski javni prostor ovo obećanje, hrvatska je osiguravala oko 70% svojih potreba vlastitom proizvodnjom el. energije, a sada iz HEP-ove proizvodnje se pokriva manje od 60% potrošnje u državi. Jedino što je Čačić u svom kratkom mandatu uspio ostvariti je osnivanje CEI-a (Centar za investicije u energetici) i raspisati natječaj za konzultante za pravne i financijske poslove vrijedne preko 100 milijuna kuna. Čačićev stil je u cijelosti preuzeo njegov nasljednik Ivan Vrdoljak koji je dodatno „obogatio“ hrvatsku energetsku scenu otvarajući širom otvorena vrata infiltraciji PPD-a kao najjačeg energetskog igrača.

Najnovija „Strategija energetskog razvoja RH do 2030 s pogledom na 2050“ usvojena od strane Hrvatskog sabora dana 28.02.2020., poučena prethodnim promašajima predviđa izgradnju prema jednom scenariju 1.522 MW do 2030. god odnosno 2063 MW po drugom scenariju i to isključivo obnovljivih izvora el. energije. Nevolja je u tome što se zakonopisac kao ni zakonodavac ne opterećuje s nedostatnim stručnim kadrovskim resursima nakon zapošljavanja – uhljebljavanja preko 3.000 nestručnih i podkapacitiranih djelatnika kroz stranačke sheme HDZ-a SDP-a i osobito HNS-a koji je apsolutni šampion u kadroviranju i besramnom masakriranju državne elektroenergetske kompanije koja je nakon njihove uprave postala krajnje sterilna za bilo kakav ozbiljniji projekt. Zanimljivo je da se ipak na godišnjoj razini realiziralo prosječno 3 milijarde kuna, a da se ništa od toga nije osjetilo na podizanju kapaciteta i podizanju efikasnosti HEP-a, štoviše sredstva su se trošila u promašene i tehnološki nadživljena rješenja u proizvode koje niti jedna ozbiljna elektroenergetska kompanija u Europi ne bi ni pod koju cijenu kupila (promašena nabavka raznovrsnih beskorisnih brojila miljardske vrijednosti koji ne mogu ni u kojem rješenju biti sastavnica smart grid rješenja koja su aplicirana u gotovo svim europskim elektroprivredama su najočigledniji primjer navedene tvrdnje).

I na kraju kao rezime ove teme stoji činjenica da su raspoloživi kapaciteti HEP-ovog proizvodnog sustava unatoč nabacivanju tisućama megawata novih kapaciteta i milijardama EUR-a investicija od strane neodgovornih političara kao i nestručnih sabornika koji su donosili razne Strategije koje se nisu ni u tragovima realizirale, postojeće stanje je još gore nego je to bilo 2010. godine. Nitko po isteku razdoblja na koje su se navedene strategije odnosile nije postavio pitanje zbog čega je došlo do totalnog fijaska u realizaciji usvojenih državnih dokumenata, a da ne govorimo o krivcima za neuspjeh i njihovoj odgovornosti. Dok god se ne uspostavi takav sustav polaganja računa za neučinjeno i odgovornosti ključnih ljudi, Hrvatska neće biti ozbiljna država, a mladi i stručni ljudi će u stampedu bježati preko granice prema uređenim državama koje im pružaju kakvu takvu perspektivu.

Prilog – linkovi na izvore-dokumente koji su se koristili u tekstu:

 

https://sibenski.slobodnadalmacija.hr/vijesti/hrvatska/ulagacki-potencijal-u-energetiku-do-2020-godine-15-milijardi-eura-cacic-kasni-se-s-realizacijom-plomina-i-omble-172041

https://narodne-novine.nn.hr/clanci/sluzbeni/2009_10_130_3192.html

https://narodne-novine.nn.hr/clanci/sluzbeni/full/2020_03_25_602.html

https://www.poslovni.hr/vijesti/cacic-ulaganja-u-energetiku-do-2020-godine-do-15-milijardi-eura-209048

http://www.energetika-net.com/vijesti/obnovljivi-izvori-energije/jos-10-elektrana-na-savi-18403

http://www.energetika-net.com/vijesti/energetsko-gospodarstvo/10-milijardi-eura-za-energetski-sektor-4989

https://narodne-novine.nn.hr/clanci/sluzbeni/2009_10_130_3192.html

http://www.energetika-net.com/vijesti/obnovljivi-izvori-energije/jos-10-elektrana-na-savi-18403

 

Anđelko Jeličić