By Nakon inauguracije za koju postoji lijepa hrvatske riječ “ustoličenje” Zorana Milanovića kao petog predsjednika Republike Hrvatske i svih najblaže rečeno neobičnih okolnosti tog svečanog čina postavlja se pitanje što se može očekivati od njega na najvišoj državničkoj dužnosti. Budući da javnost ne zaboravlja kakav je Zoran Milanović na čelu Kukuriku koalicije bio neuspješan premijer sama organizacija inauguracije pod njegovom kontrolom samo je potvrdila da se Zoran Milanović nije promijenio, odnosno da je promijenio malo dlaku, ali ćud mu je ostala ista.
Prije svega njegova odluka da se odustane od narodske svečanosti na Trgu Sv. Marka na kojemu su predsjedničku prisegu polagala dosadašnji predsjednici države, te da se to obavi pred uskim krugom u Predsjedničkim dvorima pokazala je jednu bitnu činjenicu koja raskrinkava samog Zorana Milanovića. On je totalno ignorirao narodsku volju kojom je izabran za predsjednika države i odlučio da u uskom krugu političke kaste i rodbine položi prisegu. Uočljivo je da među uzvanicima nije bilo predstavnika vjerskih zajednica, ali ni vođe saborske oporbe Davora Bernardića kao predsjednika stranke koja je podržala Zorana Milanovića kao svog kandidata. To se nikako ne može shvatiti kao poštivanje demokratske procedure, nego prije svega kao hir novog predsjednika kojemu je politička elita, bolje rečeno kasta važnija od biračkog tijela. Drugim riječima on se tu predstavio kao oligarh koji će odgovarati postojećoj političkoj kasti a ne narodu. Kad je odlučio da se inauguracija održi u uskom krugu uzvanika, onda nije nimalo čudno da su u tom kontekstu bile i njegove druge odluke kojima je praktički prekršio Ustav. Takva je bila njegova odluka da ne prihvati predsjedničku lentu, pa i način same prisege koju je trebao voditi predsjednik Ustavnog suda Miroslav Šeparović, a ne on sam. Nije zato slučajno što je izabrao Josipu Lisac za izvođenje “Lijepe naše” dajući njoj mogućnost da svojom izvedbom degradira službenu himnu zaštićenu zakonom. Sve u svemu ustoličenje Zorana Milanovića samo je početna naznaka kako on zamišlja ulogu predsjednika Republike koja je po Ustavu relativno sužena, ali po dosad izraženom karakteru Zorana Milanovića očito se mogu očekivati neočekivani potezi u njegovom obnašanju visoke dužnosti.
Njegov pristupni govor koji je uglavnom ocijenjen kao umjeren krije međutim elemente koji se mogu ocijeniti diskutabilnim, s obzirom na ograničene predsjedničke ovlasti. Zoran Milanović je iskreno priznao neke svoje mane, pa je zamolio za “zrno razumijevanja” za greške kojih će biti “jer one nikada ne će biti namjerne, s namjerom da nekoga povrijede ili ponize. Nikada nisu niti bile, bar ja tako mislim”. Tu novog predsjednika države treba podsjetiti na brojne gafove što ih je počinio kao premijer, počevši od izjave da je Hrvatska slučajna država, da se u njoj vodio građanski rat i da je s “lex Perković” bio žestoki zaštitnik dva bivša jugoslavenska agenta koje je tražila Njemačka. Za te se greške nikad nije ispričao uvrijeđenoj hrvatskoj javnosti.
U unutarnjoj politici najavljujući da će biti konstruktivni a ne korektivni faktor ukazao je da su zaštita i promicanje neovisnosti sudstva, medija i znanosti “najvažniji sadržaj načelne ustavne formulacije o odgovornosti predsjednika Republike za stabilnost državne vlasti”. Upravo su ti sektori unutarnje politike, posebice sudstvo i mediji, teška rak rana hrvatskog društva, pa je ključno pitanje kakve će poteze u okviru njegove odgovornosti kao predsjednika države Zoran Milanović poduzeti u kohabitaciji s vladajućom HDZ-ovom koalicijom, koja je najodgovornija za takvo stanje. On kaže da je puna i aktivna podrška neovisnosti sudstva i medija najčvršća brana tiraniji svake vrste, ali nije kazao kako će on tu podršku sa predsjedničke funkcije pružati. I u vanjskoj politici koja je i te kako važna za Hrvatsku u doba kad je Europska unija uzdrmana izlaskom Ujedinjenog kraljevstva i novim inicijativama među novim članicama Europske unije Zoran Milanović nije ništa rekao. No, koji dan prije inauguracije on je izjavio da milijarda dolara koje Sjedinjene države daju za tu inicijativu nije dovoljno ni za kavu. Po njemu su ratovi na ovim prostorima “gotovi”, pa je ostalo otvoreno pitanje je li Domovinski rat kojega je on svojedobno nazvao “građanskim” gotov i u tom smislu da Hrvatska odustane od zahtjeva prema Srbiji da se riješe neriješena pitanja proistekla iz tog rata, a prije svega pitanje nestalih branitelja i civila. On najavljuje da će se fokusirati na one točke na kojima se može graditi suradnja i prosperitet za razliku od onih koji nas udaljavaju od susjeda i svijeta “čak i kada su posrijedi države s kojima imamo najviše neriješenih problema”. Znači li ova uvijena izjava da će, kao što je to bilo s njegovom prethodnicom, Zoran Milanović popustiti pred zahtjevom srbijanskog predsjednika Aleksandra Vučića pa više ne će upotrebljavati odrednicu o “velikosrpskoj agresiji”.
Kad se retorika njegovog kratkog pristupnog govora usporedi s retorikom takvog govora što su ih na Markovom trgu izgovorili Kolinda Grabar Kitarović i Ivo Josipović, onda je očito da su glavne odrednice govora Zorana Milanovića slične onima što ih je izrekao Jvo Josipović. Za Zorana Milanovića dakle u njegovom rječniku ne postoje “Hrvatice i Hrvati”, nego “građanke i građani”, a čak je i imenica Hrvatska osim na kraju izostala iz njegovog govora. Po tome ideološki Zoran Milanović ostaje vjeran svojoj političkoj poziciji, dakle Socijaldemokratskoj partiji koja još i 30 godina nakon osamostaljenja pati na ovaj ili onaj način od jugonostalgije. Imajući to u vidu, ali i izjavu njegovog nekadašnjeg bliskog suradnika ministra financija Slavka Linića da je Zoran Milanović “bahat, neradnik, nesposoban i konfliktan, te da će ako on bude izabran za predsjednika to biti sramota za Hrvatsku”, veoma brzo će se pokazati hoće li Zoran Milanović pokušati ne samo ponešto izmijeniti dlaku, nego hoće li, što je važnije, promijeniti svoju neobuzdanu ćud.
Vjekoslav Krsnik
