By Na posljetku tko brani iznositi stav, što prijatelji iz Sarajeva dobronamjerno?!? “kvalificirano” sugeriraju. Ipak smo prije njih branili BiH od JNA, domaćih i uvoznih srpskih dragovoljaca, ali i muslimana (danas Bošnjaka), onih na vojnim funkcijama i običnih pripadnika agresorske Armije.
Kad spominjemo prošli rat priča treba krenuti od početka obrane područja Hrvatske i Bosne i Hercegovine, bez podmetanja političkih smicalica što se nastoje prodavati nama, tadašnjim malobrojnim braniteljima, većinom Hrvatima iz oba dvije bivše republike.
Nikad u to vrijeme nije nam bila vodilja, kasnije promovirana ali nepostojeća ideja tobože Franje Tuđmana o nekoj velikoj banovini Hrvatskoj (prije smo strepili od one oko Sljemena)… To je s vremenom podmetnuto zavaranoj javnosti, kao i tisuća ustaša, što su tobože napadale Boku i branile Grad Dubrovnik isključivo radom tajnih službi UDBE, KOS-a, i njihovih sljednika, koje vazda rovare dubinski stručno. Bilo ih je i u stavu i na ”djelu” Alije Izetbegovića o Ravnom, selu koje je prepustio JNA zločincima. Po Izetbegoviću tužno je reći ali muslimani su valjda ”oslobađali” Jugoslaviju na području sela Ravno počinivši kukavna nedjela ubijanjem nezaštićenih civile, njih 58, 11 ih je ranjeno, a 18 zarobljeno. “Jebalo vam se” onda za jedinstvenu, unitarnu i građansku BiH, je l’ tako!!!
Što je i kako u to i takvo vrijeme počinjenog zločina i otvorene mogućnosti za daljnje ubijanje dogovarao Franjo Tuđman… pretpostaviti je sve kako bi nas, što smo stali u obranu Domovine osokolio, sačuvao kao suho zlato, zaštitio i dao vremena da ne budemo pregaženi snagama JNA.
U najteže vrijeme, odlučno za opstanak… napadnuti smo ne samo iz Crne Gore s juga nego i iz Bosne i Hercegovine na cijelom sjeveru graničnog područja iz svih pravaca.
Da smo graničili sa Srbijom i iz nje bi bili napadnuti, ovako smo „posredno” šikani i rokani od pripadnika njihovog Užičkog Korpusa.
Priče o tome da prvi hrvatski Predsjednik ili tadašnji, odnosno sadašnji predstavnici Vlasti u Hrvatskoj, pa i oni Hrvatskog Naroda u BiH predstavljaju problem, odnosno ne izražavaju volju hrvatskih građana, pretežito Hrvata, ali ne samo njih, su šuplja podmetanja.
Slave se izjave i svjedočenja Ante Markovića, koji je bio najveći Jugoslaven, njegove priče i jednostrane žalopojke za Jugoslavom, tako da i on nekako, kao Hrvat, dođe biti ”Naš”, poput Komšića. Stvar onih koji njih dvojicu, kao takve prihvaćaju su teorije vojnih i strategijskih igara, stvarnost je bila drugačija. Mi s prvih crta bojišnice politiku koju je vodio Tuđman osjećali smo na našim leđima, dabome teško, ali da je bila manje mudra oćutili bi i kamu pod vratom ili metak u potiljak.
HOS je u sveobuhvatnoj priči glorificiran nakon onoga što smo svi mi skupa uspjeli napraviti, a dio onih izuzetnih časnih, koji su iz njegovih redova pomogli Dubrovniku poslužili su u svrhu slave HSP-ovog političkog ”vodstva” ambicioznih i samovoljnih, u apetitu neumjerenih, huškača.
Ipak, da budem iskren i otvoren u tim prvim vremenima uz nas Zenge, policajce i dragovoljce na granici s BiH, odakle smo konstantno napadani, ih nije bilo, ali i ne samo njih.
Nakon prvih napada i odlučnog otpora u listopada 91. iz područja BiH javili su se HSP-ovci… Paraga i ostali… ne s prve crte bojišnice nego u gradu Metkoviću pozivajući na rušenje legalno izabrane legitimne Vlasti u Hrvatskoj i preuzimanje demokracije u svoje ruke silom oružja. Ipak o budućnosti ipak su mudro odlučili građani Hrvatske.
One koji su do tad radili na povezivanju Hrvatske i BiH “zamijenili”su drugi poput Kraljevića, proglašenog generalom HOS-a, što je bilo izraženije podjelama među hrvatskim bojovnicima, nego njihovom borbom s četnicima. Neki od mojih s Čepikuća su mu prilazili privučeni novim junačkim pričama za koje ne znam da su bile u praksi usmjerene prema stvarnom neprijatelju, ali podjele su postale činjenica.
Igre su zaigrale a neke grupacije u Hercegovini, izgleda, pravile plan napada za oslobađanje Zemuna, dok smo mi neki iz 1991. trebali za njih proljeća 1992. u akciju otvaranja koridora prema Sarajevu. Malo je bilo sumnjivo zbog čega su predlagači, u vrijeme dok je Dubrovnik još bio u okruženju, išli nedorečenim motivima u i onako neizvjesnost… ne igrajući na ono što me pokretalo a to su emocije i humanost, nego nuđenjem visokog čina kojeg ni dan danas nemam. Hebalo mi se za čin… Znali su da nešto nije dobro i nisu išli u dublje pojašnjavanje jer je bilo biti ili ne biti, a ja po običaju smiren i „hladan”, kad je opasno. I tako… Vjerojatno bi mjesto moje pogibije bilo na Igmanu ili negdje oko Hadžića, budući zadaće, koje bi prihvatio, nisam nikad uzimao neozbiljno.
Postoji svjedočenje Generala Armije BiH Armina Pohare, koji o tome govori, i zbog čega i koga (Alija Izetbegović) nije došlo do njene realizacije. Ako krenemo od nekih legendi u vrijeme kad su se pojavile, a ne od početka i tijeka događanja, svašta se može tvrditi. Dakako sve što pišem dovodi, ako se krene tim redoslijedom od početka, i do iskrenih suza predsjednika Turske Sulejmana Demirela kad je tražio, ne Paragu (HSP) i HOS, nego tad već priznatu Državu Hrvatsku (i HV ) da pomogne u oslobađanju BiH. Jugoslavenima i Srbofilima to je još uvijek bio napad Hrvatske na njih u BiH, nepoželjno kao i oslobodilačka operacija Oluja.
Sjetimo se i plana izlaska Armije BiH, njihovog generala Sefera Halilovića probojem na more.
BiH po meni jednako kao Švicarska ili krivo nasađena EU može se riješiti jedino s federalnim ili konfederalnim organiziranjem funkcioniranja kroz zajednicu ravnopravnih Naroda i njihovih predstavnika. Naravno svatko ima pravo sanjati građanski unitarizam, ali pravo na snove imamo svi, a oni na žalost znaju postati i krvavi.
Što se tiče regularnog napada na Trebinje mi i sad imamo problema, iako smo mogli ali ga ipak nismo realizirali, a kamo li da su ono što je već bilo pripremljeno neki (npr. Blaž Kraljević) krenuli nastaviti uraditi pa time vezivati Hrvatskoj omču oko vrata. Možda su namjeravali i na Banja Luku ali za to ne znam… jer dok su oni bili u Ljubuškom neki drugi su bili duboko u BiH (Višegrad).
Daidža ih nije zvao HOS-ovcima, ali prvi je napravio Hrvatsko-Muslimanske postrojbe i postrojio ih početkom 1992. u Metkoviću. E a onda je došao Paraga (HSP) i jebeni govor održao kontra od Naroda izabrane vlasti.
Danas poštujem predsjednika Republike Hrvatske, Vlade i Vladu RH, a branio sam i branit ću Hrvatski Narod i sve one koji su uz nas a za svoje na svome. Da bude jasno Hrvatsku su iz Dubrovnika u to prvo vrijeme branili Muslimani Hrvati, kao Hamdija Kovač, Sandžaklije, a Gradu, pa i mojoj postrojbi nisu se nazivali Bošnjacima. Danas ne znam kako je to definirano, ali još uvijek poznam one koji sebe nazivaju Hrvatima muslimanske vjeroispovijesti, ali i Bošnjacima. U ono vrijeme su svi branili zajedničku nam Domovinu. Vjerujem da je tako u BiH, i trebalo bi biti na razini ravnopravnosti tamošnja tri konstitutivna Naroda. Hrvatska vojska je ratovala za BiH, za zajedničku a ne unitarnu Bosnu. Što se tiče boraca s područja BiH u mojoj postrojbi bilo ih je oko 50 % otamo i to većinom Hrvata iz Hercegovine, koji su skupa sa mnom bili napadnuti na Hrvatskoj zemlji iz Bosne i Hercegovine dokazano od Srba, Crnogoraca i pripadnika, kasnije Armije BiH.
Ne znam što je to inkriminirajuće rekao Šarinić, a što Sloba Milošević i baš me “zaboli”. Naime nitko nije išao u BiH tko nije to dragovoljno htio i to znam iz osobnog i drugih meni poznatih primjera, s tim da sam trebao ići oslobađati Sarajevo iz okruženja a ne zamijeniti srpske okupatore, ali sve je stvar percepcije kako netko nekoga doživljava. Možda je Hrvatska trebala prepustiti Hrvate u Hercegovini sudbini Velike Kladuše a i potencijalno Bihaća.
Nešto bi s juga Hrvatske bilo i napadnuto u BiH, kasnije, samo u slučaju ljute potrebe, ali hvala Bogu nije trebalo izuzev dijela prema Popovu kako bi se osigurala sigurnost Gradu i spriječilo ubijanje djece na kupanju ikad više.
Gdje su se vodile borbe s Armijom BiH kojoj je cilj bio pregaziti Hercegovinu, izbiti na more i pobiti sve na tom putu vojno sposobne Hrvate 1993. O presudama u Tribunalu igrom slučaja znam dosta i tome tko je i kako uspio osloboditi koga a tko je na usmenom svjedočenju po usmenoj predaji “pokopan”. Sam Blaž Kraljević od početka je upitan kao hrvatski iskreni domoljub… “sudjeluje” u operaciji Feniks, nakon čega se morao preseliti živjeti u drugi grad, kao veliki HOS-ovac je pristupio Armiji BiH. Nadam se da sve ovo ne treba obrazlagati ali tu sam… Bilo je mojih prvih, i učenika, u Tutinoj kažnjeničkoj i Čuljak je prošao moju obuku i izgubio život s Blažom. Veliki su bili interesni i kriminalni apetiti i sukobljenost frakcija “ekstremista” što je plaćeno na žalost životima mladih zavedenih lovačkim pričama i maštarijama.
Politički vrh je izabran od Naroda a kad su u pitanju Hrvati u BiH tome nije tako jer Komšić je podla strategija. Borac muslimanske armije za islamsku BiH, koji se hvali da mu je najlakše pričati “o vojsci i onome što se dešavalo od 1992. do 1995., nego s pozicije politike” i kako bi djeca Hrvata i Srba “morala učiti o Alagiću” muslimanskom zločincu i teroristi, koje se dokazao rušenjem crkava u Dolcu, Putićevu, Gučoj Gori, i ubijanjem katoličke djece u Vitezu, Novom Travniku, selu Čukle u općini Travnik .
Nisu daleko od toga bili oni koji su 1991. napadali Hrvatsku poput komandanata, generala i agenta KOS-a Sefera Halilovića, generala Atifa Dudakovića Mladićevog oficira istaknutog u uništavanju Zadra, Izeta Nanića, koji je na strani “JNA” napadao na Vukovar, Mehmeda Alagića, koji je napadao Dubrovnik…. i mnogih drugih.
Mi u Hrvatskoj uvijek ćemo biti zahvalni našem narodu iz BiH, pogotovo iz Hercegovine na pomoći u zaustavljanju tenkova tzv. “JNA” koji su htjeli dolinom Neretve odsjeći i napast južni dio RH-a. Isto tako,bitno je naglasiti da je 1991 god. bilo jako puno najhrabrijih Hercegovačkih sinova u redovima HV-a!!! Neću zanijekati ni bitnu činjenicu, da je bilo među nama isto tako veliki broj Muslimana i Srba u početku 90-ih, a mnogi su ostali do kraja Domovinskog rata.
Da zaključimo Narodi imaju pravo odlučivati a ne EYu-ropska slobodnozidarska globalistički nametati i Daytonski sporazum jednostrano kršiti. Osobno ne određeni način ne prihvaćam tzv. Republiku srpsku, ali neki prepametni kombinatori svojim “naivnim” ustrajavanjem na bosanskom unitarizmu hrane njezino odcjepljenje. Istovremenim minoriziranjem Hrvata ne rade za dobro BiH. Dvoje se “svađaju” da bi treći izvukao deblji kraj je prozirno da bi prošlo jer uz Hrvate u BiH je Hrvatska.
Dragi moji s ove i one strane budimo realni, objektivni i govorimo istinu. Sve skupa vas blagoslovio dragi Bog i živimo u miru.
Marko Mišo Mujan
