By Umirovljenik sa mirovinom od 400 eura postavlja pitanje koje bi u uređenoj državi zvučalo kao loša šala, a u Hrvatskoj zvuči kao racionalna životna strategija: “Koje kazneno djelo moram počiniti da me osude na više godina zatvora?” Ne iz obijesti, ne iz kriminalne ambicije, nego iz puke matematike, one hladne, neumoljive, egzaktne, egzistencijalne.
Računica je jednostavna. Na slobodi teška sirotinja. U zatvoru gotovo „šeik“. Besplatan smještaj, tri obroka dnevno, grijanje, struja, voda, zdravstvena skrb bez liste čekanja i dileme hoće li se prvo platiti lijek ili kruh. Ako je posebno vrijedan, možda i zaradi nešto sitno kroz zatvorski rad. A mirovina? Sjedi netaknuta. Čista dobit. Tko kaže da se u Hrvatskoj ne isplati raditi, samo treba znati gdje.
Ironija je okrutna, ali precizna, ono što država ne može ili ne želi osigurati umirovljeniku koji je cijeli život radio, uredno plaćao doprinose i možda čak branio ovu zemlju, bez problema osigurava svakom osuđeniku. Zatvorska ćelija tako za mnoge postaje jedini preostali oblik socijalne sigurnosti. Dom za starije je većini nedostižan luksuz, dostupan samo onima sa mirovinama koje postoje uglavnom u statističkim priopćenjima, a rijetko u stvarnom životu.
Umirovljenik rezignirano kaže da mu boravak u ćeliji ne bi teško pao. Ionako nigdje ne izlazi jer nema novca. Sjedio doma ili u zatvoru, dođe mu gotovo na isto. Samo što u zatvoru nema brige oko režija, nema odluka tipa “tableta za tlak ili ručak”, nema straha od neplaćenog računa. Sloboda bez dostojanstva zapravo prestaje biti sloboda, postaje kazna.
Koliko ljudi danas u Hrvatskoj ozbiljno razmišlja o toj “opciji”? Možda i puno više nego što smo spremni priznati. A nekoliko neuspjelih pljački koje su počinili umirovljenici u posljednje vrijeme možda nisu izraz kriminala, nego očaja. Možda nisu pokušavali obogatiti se, nego samo preživjeti, ili barem preživjeti dostojanstveno, makar to bilo iza rešetaka.
Kakvo smo to društvo kada čovjek zaključi da mu je zatvor humaniji od slobode? Kakva je to država u kojoj je kazneni sustav funkcionalniji od socijalnog? I kakvu poruku šaljemo budućim umirovljenicima, da štede za starost ili da proučavaju Kazneni zakon?
Humor i sarkazam u ovom tekstu nisu stilistički ukras, nego obrambeni mehanizam. Jer bez njih bi ostala samo gola činjenica koja kaže da imamo sustav koji je potpuno zakazao. Pitanje više nije hoće li se ovakve priče ponavljati, nego koliko još puta prije nego postanu pravilo, a ne iznimka.
Društvo koje umirovljenika, čak i samo u mislima, gura prema zatvoru kao rješenju socijalnih problema potpuno je izgubilo kompas, baš kao i samu ljudskost.
U Zagrebu, 06.02.2026.
Predsjednik BUZ:
Milivoj Špika prof
