By Već jako prljav politički prostor dodatno je onečišćen potezom jedne zastupnice koja je vlastiti mandat pretvorila u robu za političko preživljavanje vladajućih. Odluka Boške Ban da podrži parlamentarnu većinu i time praktički promijeni politički smjer za koji je u Hrvatski sabor izabrana na SDP-ovoj listi, predstavlja duboko problematičan i nemoralan postupak. Takvo ponašanje je otvorena izdaja političkog povjerenja samih birača.
Birači ne glasaju za osobne karijere, već za programe, vrijednosti i liste. Mandat iako neotuđiv nije privatno vlasništvo zastupnika nego povjerenje koje dolazi od građana. Kada netko to povjerenje pogazi i prikloni se „suprotnom taboru“, u ovom slučaju vladajućima, neovisno o obrazloženjima, šalje poruku da su izbori tek formalnost, a politički integritet zamjenjiva valuta. Upravo takvi potezi političkih „trgovca mandatima“ urušavaju ionako krhko povjerenje građana u demokratski sustav.
Dodatni problem je što ovakve političke prelaske toleriraju, pa čak i potiču same stranke, posebno one kojima to omogućava opstanak na vlasti. Kada vladajući, predvođeni Andrejom Plenkovićem i HDZ-om prihvaćaju političke prebjege kao instrument očuvanja većine, oni sami svjesno sudjeluju u degradaciji političkih standarda. Nije dovoljno pravdati se nekom navodnom voljom samog „prebjega“ ili demokratskim pravom, jer demokracija nije samo puka matematika mandata. Demokracija podrazumijeva i etiku političkog djelovanja.
Posebno zabrinjava što se ovakvi potezi pokušavaju relativizirati tvrdnjama da „trgovine nije bilo“ jer se navodno sve odvija na programskoj razini. Čak i ako formalno nema dokaza o političkoj trgovini, nema dvojbe da je percepcija navedenog ponašanja razorna za ionako krhki demokratski standard. Građani vide rezultat, zastupnica izabrana na jednoj listi završava kao ključni kotačić druge. U očima javnosti to je izdaja, bez obzira na pravne i PR finese.
Upravo zbog takvih primjera mnogima se gadi politika. Građani često zaključuju da su „svi isti“, da su političari vođeni isključivo osobnim interesima i da je politički moral mrtvo slovo na papiru. No to jednostavno nije istina. Nisu svi političari isti, nikada nisu bili i nikada neće biti. Postoje ljudi koji mandat shvaćaju kao odgovornost, a ne kao osobnu imovinu. Problem je što ih ovakvi potezi zasjenjuju i guraju u isti koš sa političkim oportunistima.
Zato je nužno otvoriti ozbiljnu raspravu o zakonskim promjenama koje bi ovakve situacije spriječile. Modeli postoje, od ograničavanja mandata izvan liste na kojoj je osvojen, do jasnijih pravila o političkom prebjegu. Demokracija mora štititi volju birača, a ne fleksibilnost političkih kalkulacija. Jednako tako, političke stranke koje vrbuju takve zastupnike moraju snositi političku cijenu, ako ne pravnu, onda barem moralnu i izbornu.
Na kraju, odgovornost nije samo na institucijama nego i na građanima. Politički prostor neće se sam pročistiti. Uvijek će postojati ljudski i politički talog, ali birači imaju moć prepoznati ga i kazniti. Oni koji izdaju povjerenje moraju znati da takvo ponašanje nosi posljedice, ne samo u političkim analizama, nego na izborima.
Demokracija se ne brani šutnjom. Izdaja biračkog povjerenja mora postati politički najskuplja valuta, tek tada će mandat ponovno značiti odgovornost, a ne priliku za trgovinu.
U Zagrebu, 26.02.2026.
Predsjednik BUZ:
Milivoj Špika prof.
