By Ove godine je iznimno skromno obilježena obljetnica Bleiburške tragedije.
Više se govori i piše o pozdravu „Za dom spremni“ nego o jednoj od najvećih klaonica Hrvata nakon II. svjetskog rata.
Olako se prelazi i preko činjenice da su oni koje su partizani od Bleiburga, Slovenije, Srbije, pa sve do Makedonije na tzv. Križnim putovima ili bolje rečeno Putovima smrti likvidirali bez identifikacije. Nisu ni utvrđivali krivnju, a ni jadne ljude slali na suđenja.
Po Đilasu u to vrijeme likvidirano je između 20 i 30.000 Hrvata. Franjo Tuđman procijenio je da je bilo od 35 do 40.000 žrtava, dok britanski povjesničar, grofNikolaiTolstoy, prihvaća brojku od oko 60.000 stradalih – od Bleiburga do „križnih putova“.Nu, neki procjenjuju da je ipak riječ o više stotina tisuća žrtava, što bi najvjerojatnije bilo i najtočnije.
Sve do pada komunizma, odnosno do demokratskih promjena 1990. o Blaiburškoj tragediji nije su u javnosti govorilo, niti su se smjele održavati komemoracije, koje su se od početka proglašavale protujugoslavenskom i ustaškom propagandom.
Uz to, neprestano se tvrdilo da Josip Broz Tito uopće nije znao za Bleiburg (!?), a da sve bude još komičnije i danas te i druge zločine (najveće poslije 1945. u Europi) malo tko, poglavito u svijetu, i spominje. I hrvatska veleposlanstva o tome šute. (S time se uglavnom bave „amaterski“ povjesničari, koje malo tko uzima za ozbiljno).
A da su „svi“ i te kako dobro znali za Bleiburg govori i podatak da je prema zapisima Milana Baste, jednog od partizanskih krvnika, kolona koja se iz Bleiburških polja vraćala natrag, bila duga gotovo 60 kilometara, od Dravograda do Maribora!
Po naređenju Josipa Broza Tita i njegovih suradnika, u to nema sumnje, kolone iznemoglih ljudi tukli su topovima, avionima i svime čime su stigli, a koji nisu mogli dalje likvidirali su – metkom u potiljak.
Već kod Maribora (Tezno) sve „raspoložive“ grabe su bile pune strijeljanih ili iznemoglih.
O tome je snimio i odličan igrani film Jakov Sedlar (scenarioIvan Aralica) „Četverored“, ali neki su kasnije rekli da je to ipak „kamilica“ prema onom što se na Križnim putovima stvarno događalo.
Nu, dok ovih dana čitamo i slušamo o Bleiburgu, ništa se opet ne čuje o Maceljskoj šumi.
Naime, štošta još do danas ne bi znali o tamošnjim strašnim partizanskim zločinima da ne postoji Udruga Macelj 1945. i njezin najzaslužniji član, agilni hrvatski domoljub Damir Borovčak, koji je svojedobno, povodom 70. obljetnice komunističkih zločina, objavio i luksuznu monografiju – Macelj 1945. Knjiga je prepuna dokumenata,fotografija faksimila i drugog, ali ni jedan primjerak tog iznimno vrijednog djela dosad nije otkupa ni jedna državna institucija.(Sic!). Sramota je blaga riječ. O zločinima u ovoj šumi snimljen je i dokumentarni film „Macelj-Titovo stratište“ autorice Nade Prkačin.
U ovoj šumi, strave i užasa, gdje još danas nailazite na ljudske kosti, pored tisuća i tisuća ubijenih Hrvata, među kojima je bio i veliki broj žena, djece i staraca, partizani su mučki i svirepo ubili i 21 svećenika, franjevca i bogoslova (Lijepa bukva 4/5. lipnja 1945.).
Na komunističkom montiranom suđenju u Zagrebu 3. listopada 1946., zagrebački nadbiskup dr. Alojzije Stepinac, a danas Blaženi, uz ostalo je rekao: „Vi ste učinili fatalnu pogrješku, što ste pobili svećenike. Narod vam to nikada neće zaboraviti.“.
Krivci za ovaj strašan zločin kojeg je također naredio Josip Broz Tito, a koji imaju svoja imena i prezimena, ostali su nažalost bez ikakvih kazni, jer u vrijeme Tita i partija vladalo je samo jedno pravilo: Oni koji su pobijedili ne odgovaraju, a oni koji su izgubili moraju nestati s lica zemlje!
Jedan od onih kojeg optužuju za masakr nevinih Hrvata u Maceljskoj šumi bio je i tadašnji komandant vojne OZNA-e Stjepan Hršak. Ni njemu se ništa nije dogodilo, a bivši žalosni predsjednik RH Stjepan Mesić čak mu je javno dao potporu posjetivši ga u njegovu domu u Zagrebu 17. srpnja 2009. Nečuveno, ali je tako.
U Maceljskoj šumi ima još mnogo masovnih grobnica. U njima su kosti Hrvata koje su partizani poput životinja dotjerali „na klanje“ iz Bleiburga. Oko 1100 dosad je sahranjeno. A kad će kosti ostalih mučenika – ne zna se.
Nu, u međuvremenu razni pupovci, krausi, goldsteini, klasići, teršeličke, pusići, josipovići, mesići i slični obilaze ili govore i pišu o ustaškim žrtvama.
Hrvatski mučenici ih ne zanimaju, jer su oniza njih nažalost građani drugog reda!
Spomenimo još riječi zagrebačkog nadbiskupa kardinala Josipa Bozanića koje je napisao u Spomen knjizi žrtava Macelja:
- Ovi se naši pokojnici više neće vratiti, neće nam moći progovoriti i prenijeti koliku su bol i patnju morali pretrpjeti i u kakvim su mukama umirali, ali zaslužuju da se njihova žrtva poštuje, njihov grob uredi i obilježi te se konačno sazna istina o njihovom stradanju kako im se ne bi nanosile nove nepravde manipuliranjem njihove žrtve.
Mladen Pavković
