By Na kraju Vojno-redarstvene operacije Bljesak, 4. svibnja 1995., u Pakracu je hrvatska policija na čelu s Nikolom Ivkanecom, ratnim zapovjednikom Policijske postaje u ovome gradu, uhitila i stavila na ruke lisice i dvojici ratnih zločinaca – Veljku Džakuli, vođi srpske pobune u zapadnoj Slavoniji, (navodno i jednom od krivaca za srpski logor Bučje, u kojem je zvjerski ubijen dr. Ivan Šreter) i Stevanu Harambašiću, zapovjedniku 51. srpske krajiške brigade. Harambašića je vojna policija sprovela u Vojni istražni zatvor u Bjelovaru, dok je Džakula, za kojim je i ranije raspisana tjeralica, odmah predan istražnom sucu u Bjelovaru.
Među stanovništvom ovog junačkog i napaćenog kraja u hrvatskom obrambenom Domovinskome ratu ta vijest ih je iznimno obradovala, jer je riječ o krivcima za njihovo dugogodišnje stradanje.
Međutim, od njihova uhićenja nije prošlo ni 24 sata, a policija je dobila šokantnu i nevjerojatnu zapovijed s više razine – zločinci Harambašić i Džakula moraju se odmah pustiti na slobodu!
I ne samo to: morao im se osigurati smještaj s dostupnim telefonom, a Džakuli i registrirano civilno vozilo. Također im je naređeno da ih trebaju čuvati od bilo kakvih neugodnosti, bolje nego stradale Hrvate. Mogli su se nakon Bljeska slobodno šetati Pakracem, ali i drugdje i to uz zaštitu hrvatske policije.
To je navodno bio – „najveći državni interes!“
Srpski ratni zločinac Harambašić je nekoliko mjeseci nakon „ugodnog“ života, poslije Bljeska, kao slobodan čovjek, odlučio da ne će živjeti među „ustašama“, pa je posredstvom Međunarodnog crvenog križa otputovao u Banja Luku, gdje su ga dočekali kao „narodnog heroja“. A Džakula i dalje živi mirnim, obiteljskim životom u Pakracu (jedne godine bio je i poseban gost (sic!) bivšeg žalosnog predsjednika RH Ive Josipovića u Kninu) i bavi se politikom, pa svako malo i putem medija drži lekcije Hrvatima.
S druge pak strane, ovih dana slušamo kako još nitko nije osuđen za smrt 12 hrvatskih redarstvenika u Borovu Selu, kako još nitko nije odgovarao za 150 dosad otkrivenih masovnih grobnica iz Domovinskog rata, itd. i tako redom, pa se onda s pravom postavlja pitanje – je li je svaki zločinac – zločinac ili je li svaki zločin – zločin?
Srbi su učinili strašne zločine ne samo u Vukovaru, već i u Škabrnji i drugdje, pa umjesto da se bavimo tom temom, odnosno da hvatamo i osuđujemo ratne zločince, mi se opterećujemo pozdravom „Za dom spremni“ – je li on iz vremena NDH ili Domovinskog rata?
Na taj način namjerno se loptica prebacuje.
Pojedinci čak traže i zatvor za one koji nose majice HOS-a, ali ne i za takve kakvi su Harambašić i Džakula!
Ovim ljudima se može suditi i danas, jer ratni zločin ne zastarjeva!
Mladen Pavković,
predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91. (UHBDR91.)
