‘Vojvodina Vojvođanima’, salzburška izjava (deklaracija) s jeseni 1958., i njene kontroverze….

13 godina od svršetka Drugog svjetskog rata u Salzburgu je sastavljena ‘Salzburška izjava’ ili kako ju neki nazivaju i deklaracijom o Vojvodini.

Autori su joj bili dr. Eugen Jocić, prof. Adalbert-Karl Gaus i prof.dr. Kornel Filipović. Drugi među spomenutima je bio Podunavski Švabo tj. ‘Folksdojčer’ odn. etnički Nijemac. Ova izjava je relativno kratka. Ima šest točaka. Isčitavajući ju stječe se dojam političkoga vizionarstva. No ima i znatnih manjkavosti. Osobito s hrvatskoga aspekta. Ova izjava tj. tekst je donijet u provojvođanskim emigrantskim krugovima. Općenito je bio od svih odbačen osim manjeg dijela ‘vojvođanista’. Nikada nije dobio formalnopravnu verifikaciju. No, ipak neke bitne njegove stavke su i dalje žive akoli ne u političkoj realnosti onda u idejama za budućnost. Pa hajdemo i mi Hrvati pozabaviti se time upoznavši i širu hrvatsku javnost s istim.

“Proročansko” europejstvo…… nagovještaj nove Europe (EU)

U Salzburškoj izjavi se zahtijeva odvajanje Vojvodine od Srbije. Vojvodina bi trebala biti ustanovljena samostalnom federalnom jedinicom. Zapravo republikom! Budućnost Vojvodine se vidi u Podunavskoj Federaciji odn. u budućoj Srednjeeuropskoj Republici. Ili ‘Jadranskoj Republici’. Vojvodina bi s članicama te mega-europske republike bila u korektnim uzajamnim odnosima dok bi s Hrvatskom čak bila u tješnjim odnosima za razliku od ostalih jer joj je Hrvatska (u odnosu na samu Vojvodinu) najbliža i najviše joj imponira. Vojvodina se promatra isključivo srednjeeuropskom i mediteranskom. Potpuno van dosega Balkana. Kulturno, civilizacijski i mentalno potpuno drugačija od uže Srbije. U izjavi se nadalje kritizira komunistička Jugoslavija koja preko vladajućih garnitura prepušta Vojvodinu pljačkanju. Druga Jugoslavija nije adekvatno riješila pitanje Vojvodine. Uvrstila ju je kao autonomnu pokrajinu u okvir Srbije a to je neprihvatljivo. Pitanje granica Vojvodine je otvoreno u smislu isključivo dogovora sa susjednim zemljama odn. republikama. Drugim riječima, prihvaćaju se trenutačne granice Vojvodine prema drugim republikama u Drugoj Jugoslaviji te stranim državama i ne inzistira se na promjeni istih ukoliko se susjedi s time ne slažu. No, ističe se da Vojvodini povijesno-zemljopisno pripada Tamiški Banat (oko 2/3 Banata u sastavu Rumunjske) te dio južne Mađarske. Uz istočnosrijemski i banatski dio koji administrativno pripada Beogradu poput primjerice Zemuna i Palilule. Drugim riječima, ‘neinzistirajuće pretenzije’ ili pretenzije koju su neobvezujuće. No, sporno je da se autori zalažu za objedinjavanje raznih naroda i vjeroispovijesti te jezika i sl. u Vojvodini u jedan “vojvođanski” narod ili naciju. Pa bi time bili obuhvaćeni i tamošnji Hrvati. Jasno, s općehrvatskoga stanovišta je to potpuno za odbaciti!!! Sporno je da se “Bunjevci” i “Šokci” promatraju van konteksta Hrvata. Jednako kao i prethodno izneseno u potpunosti za otkloniti sa hrvatskog stajališta! Još jedna kontroverza je i ta da se u Vojvođane ubrajaju samo ‘starosjedioci’ ali ne i kolonisti od 1945. Samo bi ‘starosjedioci’ mogli činiti tzv. vojvođanski narod dok novodošli s kraja Drugog svjetskog rata ne. I sudjelovati u društveno-političkom životu što već zadire u ozbiljna pitanja. Tvrdi se da ti doseljenici među kojima je bilo uvjerljivo najviše Srba, (bilo je i Hrvata također, op.a.) su tu dovedeni da razbiju nacionalnu šarolikost Vojvodine. Što zapravo i jest bilo ispravno zapažanje. No, recimo pouke iz svega opisanoga.

Što baštiniti a što trajno odbaciti?

Svakako, da ljeta Gospodnjega 1958. paralelno s pisanjem ‘Salzburške izjave’ je i počelo integriranje pojedinih zemalja Zapadne Europe što je dovelo do Europske Ekonomske Zajednice (EEZ) te od 1993. Europske Unije (EU). Svojevrsni ‘proročki’ glas u političkom smislu. Činjenica jest da je potpora ulasku “Zapadnog Balkana” u EU najjača u Autonomnoj Pokrajini Vojvodina u odnosu na srbijansko tlo (uža Srbija). Činjenica je da upravo Autonomna Pokrajina Vojvodina ima svoj ured u Bruxellesu pri tijelima EU. Jedna Timočka ili Vlaška krajina te jedna Šumadija ili pak Mačva (pov. banovina u kojoj se ogleda hrvatski politički pečat) nemaju tu privilegiju za razliku od AP Vojvodine. Činjenica jest da je upravo Hrvatska najviše navezana na Vojvodinu zbog položaja i prava hrvatskoga naroda u APV, zbog očuvanja hrvatskoga jezika koji je među šest službenih jezika AP Vojvodine, rješavanja otvorenih pitanja sa Srbijom jer upravo taj dio Rep. Srb.s kojim Hrvatska u potpunosti graniči na istoku jest baš Autonomna Pokrajina Vojvodina! Osobito se to odnosi na pitanje granica. Ali i pitanja nestalih, ratne odštete, malograničnog prometa i sl. Istini za volju, i Vojvođani kao i tamošnji Hrvati se puno komotnije mogu složiti s susjednom Hrvatskom nego s Mađarskom (jezik, kultura, običaji, bliža povijest i dr.). Zar što autonomnija Vojvodina nije put u dekodiranje agende ‘srpski svet’ te uspostavi trajnog mira i skladnosti na JI Europe i susjednoga Balkana? Naravno da jest! Zar što samostalnija Vojvodina nije na putu što bržeg ekonomskog oporavka i prestanka izrabljivanja od strane Beograda? Jest! Glede “vojvođanske” nacije, ako se i to razmatra opcijom onda može samo s pravoslavnima jer su oni nažalost u najvećoj mjeri poluga velikosrstva tj. agende ‘srpski svet’. Svakako bi srednja ili uravnoteženija opcija bila na formiranju autonomne Pravoslavne Crkve Vojvodine u sklopu SPC. Glede anuliranja ‘svetosavskog velikosrpstva’ i povratka izvornom kršćanstvu u vidu pravoslavlja. To bi jasno doprinijelo i oslobađanju pravoslavnih Hrvata i Crnogoraca od ‘svetosavskog jarma’ SPC. Ali i pravoslavnih Vojvođana, dakako! Makedonska Pravoslavna Crkva je stekla autokefalnost. Puna emancipacija Hrvatske i Crnogorske, faktično postojećih, dapače! U ‘Salzburškoj izjavi’ se zastupa načelo ‘Vojvodina Vojvođanima’. Polazi se od polazišta predratnoga ‘Vojvođanskog Kluba’. Kritizira se odnos spram Podunavskih Švaba. Vlasti Druge Jugoslavije su onemogućile izlazak teksta na svjetlo dana među vlastitim građanima. Jako su ga kritizirale. Njezine obavještajne službe su pratile pobornike te deklaracije. Tekst izjave je dospio ponovno u fokus javnosti krajem 80tih te 90tih. I do dan danas utiče na političku misao i stavove. Ovaj članak je tome dokaz. A nama je da tu ‘Salzburšku izjavu’ učinimo predmetom naših promišljanja i diskusija uz obvezatno prilagođavanje hrvatskim nacionalnim interesima. Uz odbacivanje onoga što nije u skladu s njima, naravno! I da tako rješavamo naše probleme. Vrijedi pokušati!