By Odluka Ustavnog suda kojom su jednoglasno ukinuti ključni dijelovi Zakona o osobnoj asistenciji nije tek pravna korekcija. Ona je javna i institucionalna potvrda onoga na što su udruge, obitelji i korisnici upozoravali mjesecima, zakon je bio loše napisan, diskriminatoran i socijalno opasan. U tom smislu, presuda nije „udarac“ ministru Marinu Piletiću, ona je presuda njegovoj i vladinoj politici, načinu rada i shvaćanju odgovornosti.
Reakcija Vlade samo dodatno produbljuje problem. Umjesto jasnog priznanja pogreške, umjesto preuzimanja političke odgovornosti, dobili smo birokratsku floskulu o „analizi odluke“ i „razradi daljnjih koraka“. Kao da se ne radi o teškoj povredi prava osoba sa invaliditetom, nego o tehničkoj omašci u nekom pravilniku o uredskom poslovanju. Takav ton nije neutralan, on je ciničan.
Posebno je skandalozna Vladina tvrdnja da pri donošenju zakona treba sagledati „realne mogućnosti i provedivost“. Prevedeno na jezik stvarnosti, to znači sljedeće, prava postoje samo dok se uklapaju u proračunske projekcije Ministarstva. A upravo je taj isti ministar u 2025. godini promašio planiranje sredstava za inkluzivni dodatak za gotovo pola milijarde eura. To nije pitanje „realnih mogućnosti“, nego elementarne nesposobnosti ili svjesnog zanemarivanja obveza države prema najranjivijima.
Posljedice te politike nisu apstraktne. One imaju ime i prezime. Više od 15.000 ljudi nije dočekalo rješenja o inkluzivnom dodatku ili osobnoj asistenciji na koju su imali zakonsko pravo. Neki su čekali mjesecima. Neki su čekali uz potpunu ovisnost o obitelji. Neki, nažalost, nisu dočekali ništa. Sustavna sporost, administrativni kaos i namjerno podcjenjivanje potreba korisnika proizveli su realnu ljudsku tragediju. To se ne može niti smije relativizirati nikakvim statistikama.
Vlada se u svom priopćenju pokušava obraniti brojkama o povećanim izdvajanjima i usporedbama sa 2016. godinom. No povećanje proračuna ne može biti alibi za loš zakon. Više novca u sustavu ne znači automatski više pravde, osobito ako se prava ograničavaju proizvoljnim kriterijima koje je sada srušio Ustavni sud. Sud je jasno rekao, prava se moraju temeljiti na stvarnim potrebama, a ne na administrativnim plafonima, statusima roditelja ili dobi djece koja se „ne uklapaju“ u birokratske obrasce.
Posebnu dimenziju političke bahatosti predstavlja činjenica da je ministar Piletić prosvjednike i udruge nazivao „ulicom“, odbijajući sa njima raspravljati. Danas se pokazalo da je upravo ta „ulica“ bila u pravu, a da je ministar bio u krivu. I ne samo u krivu nego opasno u krivu. Kada izvršna vlast ignorira struku, civilno društvo i korisnike, a zatim se skriva iza fraza o provedivosti, to više nije pogreška. To je obrazac.
Unatoč svemu, Vlada bez zadrške izražava podršku ministru čime jasno poručuje da ne vidi problem ni u sadržaju zakona, ni u njegovim posljedicama, ni u činjenici da je Ustavni sud morao intervenirati kako bi zaštitio temeljna prava osoba s invaliditetom. Takva podrška nije znak stabilnosti, ona je znak političke gluhoće i bezobrazluka bez presedana.
Ostavka ministra Piletića u ovakvim okolnostima bila bi minimum političke odgovornosti. Sve manje od toga poruka je da u Hrvatskoj možete predlagati loše zakone, ignorirati upozorenja, pogriješiti u planiranju stotina milijuna eura i pritom ostati zaštićeni stranačkim štitom. To nije socijalna država. To je sustav bez sankcija za neuspjeh, to je sustav prožet korupcijom i neodgovornošću.
BUZ jasno poručuje, prava osoba sa invaliditetom i socijalno ugroženih nisu proračunska varijabla ni politički PR. Tražimo odgovornost, hitne izmjene zakona u skladu s odlukom Ustavnog suda i sustav koji će služiti korisnicima a ne ministrima koji odbijaju priznati vlastite propuste.
U Zagrebu, 19.12.2025.
Predsjednik BUZ
Milivoj Špika prof.
099 7383 669
