By U suočenju s činjenicom da Ustav Republike Hrvatske – tko ne vjeruje, neka u ovom članku i u samom Ustavu to provjeri! – ne navodi nijedan od pet pravnih akata temeljnih za hrvatsku državnu samostalnost, za raskid s kontinuitetom Socijalističke Republike Hrvatske i za razdruživanje od ostalih republika i pokrajina s kojima je SRH tvorila SFRJ, pitamo se kako je takvo što uopće moguće. I što sada učiniti. Svakako bi se moralo po hitnom postupku izvršiti izmjenu Ustava tako da se tih pet temeljnih akata (dva referenduma te tri saborske odluke o suverenosti, samostalnosti i razdruženju) unesu u Izvorišne osnove Ustava RH. Hoće li Vlada odnosno vladajuća koalicija takav postupak promjene Ustava pokrenuti? Hoće li ga inicirati neka od stranaka? Ili Predsjednik Republike? To još ne znamo, to ćemo tek vidjeti. Onako kao što bi bilo opravdano uravnotežiti zakonom ili eventualno samim Ustavom odnos prema simbolima ili veličanju svih totalitarnim ili zločinačkim značajkama opečaćenih sustava ili aktera, te prema ostalim simbolima pod kojima je Hrvatskoj ili hrvatskom narodu nanošeno zlo, još bi prječe bilo u državnopravnom smislu u Ustav ugraditi referendume i saborske odluke bez kojih ne bi ni bilo ove naše samostalne države.
Ustav Republike Hrvatske, donesen prvo u Hrvatskom saboru pred Božić, 22. prosinca 1990. (po čemu je dobio i nadimak „božićni Ustav“), dakle dok je Republika Hrvatska još bila dio Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, poslije toga više je puta u pojedinim dijelovima mijenjan i dopunjavan. Ponešto su, minimalno, naknadno dopunjene i njegove Izvorišne osnove. Tako je primjerice dodano ono što se nikako nije moglo unijeti g. 1990.: „pobjedom u Domovinskom ratu (1991-1995.)…“
’Antifašizma’ u Ustavu nema, to je već dokazano
O „antifašističkoj“ odrednici kao „temeljnoj vrjednoti“ koja bi se tobože nalazila u Izvorišnim osnovama, o kojoj papagajski talambasaju mnogi današnji takozvani ’antifašisti’, ne može biti ni govora, jer nje kao vrijednosno-ideološke osnovice u Ustavu nema. To je na Hrvatskom nebu već pokazano, dokazano i elaborirano u ovoj kolumni:
https://hrvatskonebo.org/2025/12/09/zdravko-gavran-antifasisti-buncaju-o-antifasizmu-kao-temeljnoj-ustavnoj-vrjednoti-a-nje-u-ustavu-nema/
pa nema potrebe ponavljati što je u njoj već napisano. Pitanje ’antifašizma’ u Ustavu time je zaključeno: njega u Ustavu kao ideološke podloge ili kao vrijednosti ili mjerila ili standarda jednostavno nema!
Nema ni glavnih pravnih i demokratsko-političkih temelja osamostaljenja hrvatske države
No u Izvorišnim osnovama nema ni nečega drugoga, što je neusporedivo krupniji propust njezinih susljednih redaktora i dopunitelja: Nigdje se ne navode glavni pravni i demokratsko-politički temelji osamostaljenja hrvatske države koju od 1991. formalnopravno, a poslije i međunarodnopravno i faktično odnosno cjelovito imamo u ovim granicama u kojima ju imamo!
Pogledajmo što u Izvorišnim osnovama piše pri kraju dugog niza nabrajanja državnopravnih čina i akata tijekom ukupne znane nam hrvatske povijesti. Tim nabrajanjem htjelo se izraziti i time ukrijepiti „tisućljetnu nacionalnu samobitnost i državnu opstojnost hrvatskoga naroda, potvrđenu slijedom ukupnoga povijesnoga zbivanja u različitim državnim oblicima te održanjem i razvitkom državotvorne misli o povijesnom pravu hrvatskoga naroda na punu državnu suverenost“. Kao posljednje fakte državnopravne naravi prije donošenja „božićnog Ustava“ navodi se da se spomenuto državotvorno htijenje hrvatskog naroda očitovalo i:
Hrvatski grb koji je desetljećima stajao u Narodnoj skupštini SFRJ u Beogradu, s prvim bijelim poljem
„- u uspostavi temelja državne suverenosti u razdoblju drugoga svjetskoga rata, izraženoj nasuprot proglašenju Nezavisne Države Hrvatske (1941.) u odlukama Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske (1943.), a potom u Ustavu Narodne Republike Hrvatske (1947.) i poslije u ustavima Socijalističke Republike Hrvatske (1963-1990.)“.
Što se dogodilo poslije toga, kako smo mi to uopće ’prešli’ iz Socijalističke Republike Hrvatske (SRH) u samostalnom proglašenu Republiku Hrvatsku (RH) te istodobno ’izišli’ iz SFRJ-a, u kojem je SRH imala status federalne jedinice, što znači da nije bila akter međunarodnih odnosa i da je bila podvrgnuta središnjoj saveznoj vlasti u Beogradu?
Izvorišne osnove na to logično očekivanje odgovaraju, na žalost, u nastavku samo ovako:
„Na povijesnoj prekretnici odbacivanja komunističkoga sustava i promjena međunarodnog poretka u Europi, hrvatski je narod, na prvim demokratskim izborima (godine 1990.), slobodno izraženom voljom potvrdio svoju tisućgodišnju državnu samobitnost. Novim Ustavom Republike Hrvatske (1990.) i pobjedom u Domovinskom ratu (1991-1995.) hrvatski je narod iskazao svoju odlučnost i spremnost za uspostavu i očuvanje Republike Hrvatske kao samostalne i nezavisne, suverene i demokratske države.“
Nema peterih temeljnih čin(ov)a utemeljenja samostalne hrvatske države
’Kvaka’ je u onomu čega tu nema, a što se događalo poslije prvih izbora, poslije konstituiranja demokratski izabranog Sabora i poslije proglašenja „božićnog Ustava“ u prosincu 1990. A nema peterih temeljnih, bitnih, presudnih čin(ov)a.
Prva su dva od njih Referendumi o hrvatskoj samostalnosti održani 19. svibnja 1991., na kojima se izrazita većina birača odlučila za „suverenu i samostalnu“ državu Hrvatsku koja „ne ostaje u Jugoslaviji kao jedinstvenoj saveznoj državi“. Birači su tada donijeli sljedeće odluke:
„1. Republika Hrvatska, kao suverena i samostalna država, koja jamči kulturnu autonomiju i sva građanska prava Srbima i pripadnicima drugih nacionalnosti u Hrvatskoj, može stupiti u savez suverenih država s drugim republikama. (’za’ 93,24% glasača);
- Republika Hrvatska ne ostaje u Jugoslaviji kao jedinstvenoj saveznoj državi.“ (’za’ 92,18% glasača).“
Treći i četvrti čin jesu akti (demokratskoga, višestranačkog) Hrvatskog sabora, izabranoga na proljeće 1990., od 25. lipnja 1991.
Prvi je od njih Ustavna odluka o suverenosti i samostalnosti Republike Hrvatske, kojom je utvrđeno da „ovim činom Republika Hrvatska pokreće postupak razdruživanja od drugih republika i SFRJ“ te da „Republika Hrvatska pokreće postupak za [vlastito] međunarodno priznavanje“. Prve dvije točke Odluke glase:
„I.
Republika Hrvatska proglašava se suverenom i samostalnom državom.
II.
Ovim činom Republika Hrvatska pokreće postupak razdruživanja od drugih republika i SFRJ. Republika Hrvatska pokreće postupak za međunarodno priznavanje.“
Drugi je pak akt istodobno donesena Deklaracija o proglašenju suverene i samostalne Republike Hrvatske. U njoj se u prvoj točki obrazlaže povijesno pravo hrvatskog naroda na državnu samostalnost, a u drugoj točki kaže se i ovo:
„U razdoblju nametnutoga centralističkoga i totalitarnoga sustava SFRJ [istaknuo Z. G.] Republika Hrvatska nije mogla promicati i štititi svoje političke, gospodarske, kulturne i ine interese pa je stoga neprestano jačala težnja za razdruživanjem iz jugoslavenske državne zajednice.“
U četvrtoj točki navodi se uz ostalo i ovo:
„Proglašenjem Ustavne odluke o osamostaljenju Republika Hrvatska otpočinje postupak razdruživanja od ostalih republika i SFRJ, želeći da se ovaj postupak što prije okonča na demokratski i miroljubivi način, poštujući interese svih republika i autonomnih pokrajina koje su činile SFRJ.“
i ovo:
„Na području Republike Hrvatske važe samo zakoni koje je donio Sabor Republike Hrvatske, a do okončanja razdruživanja i savezni propisi koji nisu stavljeni izvan snage.“
Peti je čin Odluka o raskidu državnopravnih sveza s ostalim republikama i pokrajinama SFRJ, donesena 8. listopada 1991. Njome su potvrđene saborska odluka i deklaracija od 25. lipnja te godine. To je bilo (politički) potrebno učiniti zato što je hrvatski državni vrh pristao pod pritiskom tadašnje Europske zajednice proglasiti tromjesečni moratorij na provedbu odluka o samostalnosti, kako bi se dobilo vremena za pregovore s ciljem da se postigne dogovor o mirnom i reguliranom razlazu dotadašnjih konstitutivnih republika SFRJ, koji unatoč tromjesečnom dodatnom roku nije postignut. Hrvatski sabor ne bijaše u međuvremenu ni proglasio moratorij na akte što ih je sam donio 25. lipnja te godine: dakle ustavnopravno gledano odluke o suverenosti i samostalnosti bile su i dotad na snazi. Ono što je u toj odluci ipak ključna novost jest to da, za razliku od prethodno iskazane namjere (naime da „ovim činom Republika Hrvatska pokreće postupak razdruživanja…“), sada Hrvatski sabor konstatira jednoznačno da „raskida [istaknuo Z. G.] državnopravne sveza s ostalim republikama i pokrajinama SFRJ“. Ta kratka Odluka u cijelosti glasi:
„Republika Hrvatska od dana 8. listopada 1991. godine raskida državno-pravne sveze na temelju kojih je zajedno sa ostalim republikama i pokrajinama tvorila dosadašnju SFRJ,
Republika Hrvatska odriče legitimitet i legalitet svim tijelima dosadašnje federacije – SFRJ,
Republika Hrvatska ne priznaje valjanim niti jedan pravni akt bilo kojeg tijela koje nastupa u ime bivše federacije – SFRJ,
Republika Hrvatska priznaje samostalnost i suverenost ostalih republika bivše SFRJ, na temelju načela uzajamnosti i spremna je s onim republikama s kojima nije u oružanom sukobu uspostaviti, održavati i razvijati prijateljske, političke, gospodarske, kulturne i druge odnose,
Republika Hrvatska kao suverena i samostalna država, jamčeći i osiguravajući temeljna prava čovjeka i nacionalnih manjina, zajamčenih izričito Općom deklaracijom Ujedinjenih naroda, Završnim aktom Helsinške konferencije, dokumentima KESS-a i Pariškom poveljom u sklopu europskih integracijskih tijekova, pripravna je ulaziti u međudržavne i međuregionalne asocijacije s drugim demokratskim državama,
Republika Hrvatska nastavit će postupak utvrđivanja međusobnih prava i obveza u odnosu na ostale republike bivše SFRJ i u odnosu na bivšu federaciju,
Ova odluka stupa na snagu u trenutku njezina donošenja, 8. listopada 1991.“
Pojma „razdruživanje“ nema u Izvorišnim osnovama!
Jedan od ključnih pojmova svih tih državnopravnih čina odnosno akata jest pojam „razdruživanje“ (proces), odnosno „razdruženje“ (jednokratan, svršen čin). No njega nema u Izvorišnim osnovama. On se u tekstu cijelog Ustava spominje samo jednom, u normativnom dijelu, u Članku 135., koji je umetnut na inzistiranje Predsjednika Države g. 1997. i koji je nazvan (navodno ga je prvi tako nazvao politički publicist Benjamin Tolić) i „Tuđmanova tvrđava“. Ključni stavak tog članka glasi:
„Zabranjuje se pokretanje postupka udruživanja Republike Hrvatske u saveze s drugim državama u kojem bi udruživanje dovelo, ili moglo dovesti do obnavljanja jugoslavenskoga državnog zajedništva, odnosno neke balkanske državne sveze u bilo kojem obliku.“
Pojam „razdruživanje“ spominje se u posljednjem stavku koji glasi:
„Odredbe ovoga članka o udruživanju odnose se i na uvjete i postupak razdruživanja Republike Hrvatske.“
Riječ je tu o načelnom ustavnom reguliranju udruživanja s drugim državama ili razdruživanju od njih, a ne o onom razdruživanju koje se doista i dogodilo g. 1991.
Ljudi, Hrvati, kako je to moguće?!
Kako je moguće da pet temeljnih akata koji su osnova suvremene, samostalne Republike Hrvatske nije ni spomenuto ni u Izvorišnim osnovama ni igdje drugdje u tekstu Ustava koji imamo te kako je moguće da se u Izvorišnim osnovama nigdje ne spominje riječ „razdruživanje“?! Tȁ bez svega toga samostalna Hrvatska država ne bi imala svoga ustavnopravnog temelja niti bi ikada bila formalnopravno ’izašla’ iz jugoslavenske Federacije!
To da se ustavotvorac poziva samo na volju hrvatskog naroda iskazanu na prvim demokratskim izborima (na kojima je, nota bene!, HDZ osvojio manje od 50 posto glasova, ali je po D’Hondtovoj metodi ostvario izrazitu natpolovičnu većinu u svim trima tadašnjim vijećima Sabora), a ne akte neusporedivo temeljnije od tih izbora, to nam se danas čini posve nerazumljivim i nedopustivim. Kako takvo što uopće razumjeti?
Što se može, a što se ne može razumjeti
Takvu situaciju može se, ali samo donekle, razumjeti na ovaj način:
Izvorni tekst „božićnoga Ustava“ pisan je do 22. prosinca 1990. Tada se HDZ-ova većinska vlast nije imala na što drugo pozvati doli na prve izbore. Spomenuti temeljni akti doneseni su tek dogodine. No kako je moguće da se poslije, u svim naknadnim noveliranjima i dopunjavanjima Ustava, nitko nije „sjetio“ dodati ono ključno što se u međuvremenu dogodilo, to zaista ostaje nevjerojatno i misteriozno.
Da ironija bude veća, dodalo se u Ustav Domovinski rat (1991. – 1995.), ali se nije navelo političku i pravnu podlogu i temelj toga obrambeno-oslobodilačkog rata za slobodnu, samostalnu i cjelovitu Republiku Hrvatsku (a u nastavku i za takvu Bosnu i Hercegovinu). Pa se to može razumjeti i tako kao da su hrvatske oružane snage vodile rat protiv JNA i protiv srpskih pobunjenika s ciljem da Hrvatska ne ostane u Jugoslaviji odnosno „pod“ Beogradom, a pritom nisu imale pravno-političkog temelja za ratovanje protiv jugoslavenske armije – budući da nigdje u Ustavu Hrvatske nisu ni navedeni pravni temelji za hrvatsku državnu samostalnost.
Što sada?
U suočenju s činjenicom da Ustav Republike Hrvatske – tko ne vjeruje, neka u ovom članku i u samom Ustavu to provjeri! – ne navodi nijedan od pet pravnih akata temeljnih za hrvatsku državnu samostalnost, za raskid s kontinuitetom Socijalističke Republike Hrvatske i za razdruživanje od ostalih republika i pokrajina s kojima je SRH tvorila SFRJ, pitamo se kako je takvo što uopće moguće. I što sada učiniti. Svakako bi se moralo po hitnom postupku izvršiti izmjenu Ustava tako da se tih pet temeljnih akata (dva referenduma te tri saborske odluke o suverenosti, samostalnosti i razdruženju) unesu u Izvorišne osnove Ustava RH. Hoće li Vlada odnosno vladajuća koalicija takav postupak promjene Ustava pokrenuti? Hoće li ga inicirati neka od stranaka? Ili Predsjednik Republike? To još ne znamo, to ćemo tek vidjeti. Onako kao što bi bilo opravdano uravnotežiti zakonom ili eventualno samim Ustavom odnos prema simbolima ili veličanju svih totalitarnim ili zločinačkim značajkama opečaćenih sustava ili aktera, te prema ostalim simbolima pod kojima je Hrvatskoj ili hrvatskom narodu nanošeno zlo, još bi prječe bilo u državnopravnom smislu u Ustav ugraditi referendume i saborske odluke bez kojih ne bi ni bilo ove naše samostalne države.
Zdravko Gavran/Hrvatsko nebo
