Naravno da nitko nije odgovoran. Kako bi i bio? U ovoj državi izgleda da je prvi uvjet za ministarsku fotelju potvrda da si uredno cijepljen protiv moralne odgovornosti, srama i bilo kakvog refleksa da kažeš: “Da, ovo je naš propust.”
Ne, ne. Ovdje se odgovornost tretira kao rijetka zarazna bolest – čim se približi vlasti, svi ekspresno razviju imunitet.
Dogodi se tragedija. Devetnaestogodišnji mladić izgubi život. Javnost pita kako je moguće da čovjek s ilegalnim oružjem godinama slobodno šeće ulicom. A sustav? Sustav odmah kreće u svoju omiljenu disciplinu: institucionalni ping-pong odgovornosti.
Ministar kaže: “Dosta je!” Premijer kaže: “Sustav nije funkcionirao kako treba.” Sud kaže: “Predmet je bio u obradi.” Policija kaže: “Mi smo svoje napravili.” Državno odvjetništvo kaže: “Nije do nas.” I tako, nakon nekoliko krugova birokratskog folklora, svi zajedno dođu do revolucionarnog zaključka: nitko nije kriv.
Ali ne brinite – nešto će se poduzeti. Osnovat će se barem tri povjerenstva, dva stručna tijela i jedna radna skupina za utvrđivanje razloga zbog kojih nitko nije odgovoran za to što nitko nije odgovoran.
Nakon šest mjeseci ozbiljnog rada, 14 registratora i 700 stranica zaključaka, otkrit će se pravi krivac: čistačica na sudu u Šibeniku. Jer je, eto, možda kobnog jutra previše ulaštila pod pa je predmet metaforički “skliznuo u ladicu”.
Protiv nje će odmah biti pokrenut disciplinski i kazneni postupak. Trenutni otkaz. Izvanredna konferencija za medije. Ministar će odlučno poručiti: “Institucije rade svoj posao.”
A ostatak ekipe? Oni će, naravno, ostati gdje jesu – ozbiljnih lica, duboko potreseni vlastitim neuspjehom za koji, eto, opet nitko nije odgovoran. Uz obaveznu poruku građanima da ne politiziraju tragediju. Osim kad treba rezati vrpce, dijeliti zasluge ili pričati kako sustav nikad nije bio bolji.
Jer kod nas odgovornost uvijek postoji. Samo nikad ne stigne do kata na kojem su ministarske fotelje.
Anđelko Jeličić
Leave a Comment