By Od 1. siječnja Hrvatska ponovno ulazi u novu godinu optimizma, rasta i stabilnosti, barem ako pitate Vladu. Struja je skuplja, polica dopunskog zdravstvenog osiguranja skuplja, registracija vozila skuplja, hrana skuplja, a život, naravno, „nemjerljivo kvalitetniji“. Jer, kako drugačije objasniti činjenicu da umirovljenicima na račune ovih dana slijeće čak šest eura po godini staža? Godišnje. Impresivno. Državnički. Gotovo raskošno…
Teško je i zamisliti toliku razinu darežljivosti. Šest eura. Po godini. To znači da umirovljenik sa 40 godina staža dobiva čak 240 eura godišnje. Ako to pažljivo rasporedite, uz strogu financijsku disciplinu, možda se može pokriti nekoliko računa za struju, ali ne svih, naravno, jer bi to već bio luksuz na koji naši umirovljenici nisu navikli. Kako kaže naša vrla Vlada, nikada umirovljenicima nije bilo bolje. Ako oni to tvrde, tko smo mi da sumnjamo?
Premijer Plenković, ministar Piletić i nezaobilazni Gabričević sa uvjerljivošću ponavljaju mantru o brizi za starije. I doista, briga je vidljiva, umirovljenici se potiču na skromnost, kreativnost i, prije svega, zahvalnost. Jer uistinu bi bilo krajnje neprimjereno, pa čak i bezobrazno, očekivati nešto više. Što je sljedeće? Dostojanstvena mirovina? Stabilan sustav? Redovito i pravedno usklađivanje? Ma dajte molim vas, budimo realni.
Kako u sljedeće dvije godine nema izbora, nema ni potrebe za pretjeranim entuzijazmom prema umirovljenicima. To je racionalan pristup. Umirovljenici ionako nemaju kamo izuzev na groblje, što je tema o kojoj se u pristojnom društvu ne govori, iako statistika neumoljivo podsjeća da se svake godine broj onih koji „više ništa ne očekuju“ povećava za par desetaka tisuća. No nema razloga za zabrinutost, doći će novi. Problemi će ostati isti, a samo lica će se promijeniti. Sustav voli kontinuitet.
U tom kontekstu, ideja da će sljedeća godina vjerojatno proći bez božićnica i uskrsnica zvuči gotovo kao mjera fiskalne odgovornosti. Zašto razmaziti umirovljenike nekim dodacima kad su već nagrađeni europskim standardima, barem u cijenama, a blagdani precijenjeni. Topla riječ, osmijeh i šest eura godišnje po stažu sasvim su dovoljni da se osjeti duh zajedništva.
Naravno, uvijek će se naći oni poput BUZ-a koji gunđaju, uspoređuju i računaju. Oni koji primjećuju da rast troškova višestruko nadmašuje rast mirovina. Oni koji se usuđuju pitati kako preživjeti sa mirovinom koja ne pokriva osnovne životne potrebe. Ali takvi su, očito, kronično nezadovoljni. Jer ako Vlada kaže da je nikada bolje, onda je to naprosto činjenica, a statistika se može lako prilagoditi, retorika još lakše.
U konačnici, vladina politika ima i edukativnu vrijednost. Umirovljenike uči strpljenju, poniznosti i prihvaćanju sudbine. A to su, priznat ćete, vrline koje se danas rijetko njeguju. Šest eura godišnje po stažu nije samo novac, to je poruka da se od umirovljenika ne očekuje da žive, nego da izdrže.
Vlada mora shvatiti da umirovljenici nisu trošak, nego temelj društva. Vrijeme je da se prestane sa politikom simboličnih mrvica i sarkastičnih obećanja. Vrijeme je da se osiguraju mirovine od kojih se može dostojanstveno živjeti, a ne samo preživljavati.
U Zagrebu, 16.12.2025.
Predsjednik BUZ
Milivoj Špika prof.
099 7383 669
