By Tako neki iz barake odoše u Sabor, drugi u gradsku vladu, treći zasjedoše na direktorska mjesta, već kako se koji snašao u jagmi za stolice i fotelje. Neki se vinuše do ministarskih fotelja, neki bogme postadoše ambasadori, konzuli, direktori velikih državnih poduzeća…
Mene zapade mjesto koje nisam uopće želio. Dođoh i ja na vlast. Prvoga dana kad stupih na posao, stao sam ispred ureda i tražio tajnika. Dođe neki mali čovjek, plašljiv i nesiguran:
– Izvolite, gospodine ministre.
– Skinite i uklonite onu sliku iz moga ureda!
On me pogledao začuđeno i pošao skinuti sliku, ali kako bijaše malen rastom, nije ju mogao dohvatiti, pa će:
– Visoko je. Ne mogu dohvatiti. Vi možete.
– Ne želim prljati ruke. Pozovite domara!
Došao je domar noseći ljestvice, prislonio ih uza zid i skinuo maršala Josipa Broza Tita sa zida. Sliku je htio staviti iza ormar, a ja ću strogo, zapovjednički:
– Uklonite to smeće iz moga ureda!
Oni odnesoše sliku, a ja izvadih iz tašne hrvatski grb i stavim ga na ono mjesto gdje je visio diktator Tito. Zadovoljno sam sjeo, pozvao tajnicu i naredio da mi donese kavu. Počeo sam se privikavati na vlast, na moć koju do tada nisam u životu imao, niti pak znao što znači biti na vlasti. Dok sam pio kavu, nazvao sam župnika i zamolio ga da dođe u civilu i da ponese škropilicu i svetu vodicu kako bi blagoslovio ured. Župnik Ilija ubrzo je stigao. Kad je blagoslovio ured i sjeo reče:
– Neka si ga skinuo. Samo da nisi malo uranio.
– Nisam. Dosta je razbojnik visio na tisućama zidova u ovoj lijepoj i nesretnoj zemlji.
– Donio sam križ. Nije velik, ali može poslužiti dok veći ne dođe – rekao je i izvadio križ iz tašne.
Skinuo sam kartu Jugoslavije i stavio križ na mjesto gdje je godinama visjela karta Juge. Župniku sam rekao kako smo otjerali komunističke demone iz ureda.
– Ostali su u drugim sobama. Kad ćemo ih se riješiti, samo dragi Bog zna. Najgore je što su mnogima oni u glavama i srcima – kazao je velečasni i srknuo kavu. On je otišao, a ja sam prionuo na posao. Telefonirao sam najprije majci i rekao joj kako sam na novoj dužnosti.
– Šta reče da sada radiš? – pitala je mati.
– Metnuli me za minstra, mama –kazao sam po naški, da ona lakše razumije moj trenutni, novi posao.
– Nije to za tebe, sine moj. Znam te dobro. Nisi ti za to. Oni će tebe prevarit, oće, oni su zli. Kud si s tim vukovima koji su obukli ovčija runa. Kud si išo s partizanim, jadna ti sam. Čuvaj ih se, sine moj. Čuvaj se naši dušmana!
– Kažeš, da nisam za ovo,a zašto onda jesam.
– Pazi se, sine moj! Nitko naš nikada nije bio na vlasti. Ne znamo se mi pretvarat u ono što nismo. Politika i vlast omame čovika, onečisti ako se ne čuva. Sjeti se što je djed govorio za ljude na vlasti.
– Ovo je naša nova vlast, hrvatska, mama. Ne kroje nam više rišćani, drugovi partizani i komunisti.
– Bože, daj da je tako, sine moj. Čuvaj mi se, jadna ja. Sad te tek neće moći vidit naši budalaši. Bit će stotine nejednaki. Pamet u glavu. U što si se upušćo, dite moje. Treb’o si ostat tamo i pisat. Nije to za tebe. Nećeš ti znati lagati, pretvarati se i slipo slušati one koji ti nisu do koljena. Bože moj i Gospe međugorska, čuvaj moga sina – zavapila je majka prije negoli smo spustili slušalice.
Ostao sam dugo sjediti osamljen. Prelazio sam pogledom preko stvari u uredu, vraćao se niz put koji sam prevalio, sjećao se pojedinosti koje više nisu bile važne, zbrajao i oduzimao, izdvajao što je važno, što nevažno. Godilo mi je sjediti u stolici za velikim, masivnim, važnim stolom. Poče se vlast lagano uvlačiti u mene, obuzimati i ispunjati do te mjere da se pobojah da ću postati netko drugi, netko tko će nijekati onoga prije od ovoga sada. Taj dan prođe u nekoj čudnoj magli kroz koju sam tražio sebe i svoje novo lice. Odlučio sam uvesti red i rad. Znao sam da će teško ići, jer su godinama navade bile drukčije: lako ćemo, pa nema problema, ima vremena, polako …
Kako mi reče doktor Boras pomislio sam da se šali.
– To je stoka koju treba dovesti u red, a to nije lako. Nije to posao za tebe. Uludo se trošiš umjesto da pišeš.
– Ne bih se složio, doktore. Ovo je sada novo doba, novo vrijeme, naša nova hrvatska vlast.
– Eto, sutra je petak, pa obiđi urede i vidi kad brišu s posla. Ne zna te podosta njih, pa se možeš malo i našaliti sa svojim podanicima. Obiđi kancelarije iza dva sata, pa ćeš vidjeti koliko ćeš ih zateći na radnim mjestima.
I poslušao sam doktora. Tajnici sam rekao da idem na neki važan sastanak kod predsjednika, pa ćemo se vidjeti tek u ponedjeljak. Poruke neka ostavi na stolu. I krenuo sam u obilazak mojih podanika, službenika. Neki su me pozdravljali, pažljivo oslovljavali, a oni što me nisu nikad prije vidjeli ponašali se onako kako su to godinama navikli ponašati se prema strankama. Ušao sam u sobu broj 19, pozdravio s vrata i stao. Tri stola, dva pusta, a za jednim sjedila je mlada žena. Upitala je:
– Što ste trebali?
– Nešto u vezi poreza. Rekao mi je gospon koji sjedi tamo do prozora da dođem danas u ovo vrijeme.
Ona me pogledala sa smiješkom i dodala:
– Nema ga. Otišao je doma.
– Kako doma?
– Lijepo. Petak je, gospodine, i ranije idemo.
– Gdje su ostali?
– Što vas briga?
– Kako me nije briga, došao sam obaviti posao?
– Dođite u ponedjeljak!
– Ali ja sam došao po dogovoru, a njega nema.
– Što niste došli ranije?
– Došao sam točno kako je rekao.
– Hoćete reći da vam je zakazao u tri sata u petak?
– Točno tako.
– Nije moguće.
– Rekao je u tri sata. Dokle radite, može li se znati?
– Što to vas briga? Radimo dokle je koga volja.
– Vidi ti njih, oni rado dokle tko hoće i brišu s posla kad komu trakne. E, svaka čast – kazao sam i sjeo naspram nje za isti stol za kojim je ona sjedila.
Službenica je dohvatila cigaretu, pripalila i rekla da nemam što čekati, da dođem u ponedjeljak, ali ranije. Sinulo mi je, pa sam rekao da bi je počastio.
– Ja bih vas počastio, ako mi dopustite.
– Zašto? – podigla je glavu i upitala znatiželjno.
– Jer ste hrabri, vrijedni i odgovorni.
– Otkud vam sad to, hrabra i vrijedna.
– Eto, ostali zbrisali doma, a vi ostali raditi do kraja radnoga vremena. Vidio sam da dolje imate restoran. Pozovite da počastim! Naručite što želite, a ja ću kavu.
Podigla je slušalicu, okrenula neki broj i počela govoriti pogledavajući prema meni:
– Krešo, imam ovdje jednog brku. Došao u nevrijeme. Donesi nam kavu i sokove da ubijemo dosadu do kraja.
– Znači radite do četiri sata.
– Da.
– Što ću ja sada s vama.
– A ja s vama, molim vas lijepo. Nema od posla danas ništa, pa kad već hoćete popit ćemo kavu i sok, a onda razlaz, pa dođite lijepo u ponedjeljak, ali ranije.
– Kako vam je ime, oprostite, ako smijem znati.
– Klara.
– Otkad ovdje radite?
– Tri godine će biti za par dana.
– Kakav vam je novi šef ?
–Ne znam ga, niti sam ga još vidjela. Neki tip koji prijeti otkazima tko ne bude radio kako treba, kako on kaže i njegova stranka opasnih namjera. Kažu da je strog. Neki pisac. Tako kažu.
– Nezgodan neki čovjek. I velite da je strog? Kakav je bio onaj prije njega?
– Mislite na bivšeg ministra?
– Da.
– Tako, tako. Dobar drug. Komunist kao komunisti, a kakvi će biti ovi novi, vidjet ćemo. Kako je počelo moglo bi biti frke. S tim ljudima iz stranke opasnih namjera, nikad se ne zna. Pobijedili su na izborima uvjerljivo, a kako će provesti u djelo što su obećali, to bumo vidjeli.
– I kažete da je ovaj novi strog. Neko piskaralo.
– Tako kažu. Marijana kaže da je visok, markantan i relativno mlad. Baš mi je ugodno s vama ovako čavrljati kao da se dugo poznajemo. Ovi moji zbrisali doma, pa vrijeme mi brzo preleti u razgovoru. Sad bi trebao i Krešo.
– A tko vam je taj Krešo.
– Voditelj restorana, dolje u prizemlju.
Uto je banuo Krešo noseći tacnu s kavama i sokom. Kako sam ga poznavao, davao sam mu znak da me ne persira, a on to nije prokužio, pak, stavivši na stol tacnu, nakloni se i reče uljudno:
– Izvolite, gospodine ministre.
On je izišao, a službenica se zbunila, okamenila, ostala je buljiti u tacnu, a ja sam uzeo sok i stavio ispred nje, na stol i rekao prijateljski:
– Izvolite gospođice Klara. Znao sam da ste hrabri i vrijedni. Sad ćemo popiti ovo što je Krešo donio, još malo proćakulati, pa pođite lijepo doma i tako je radno vrijeme pri kraju. Ali kažite onima što s vama rade u ovoj sobi da svi dođete u ponedjeljak u moj ured u devet sati!
– Svakako, gospodine ministre, svakako. Oprostite mi, molim vas, tako sam lupetala, nisam znala – ubrzano je govorila, a ja sam je umirio da mi je bilo nadasve korisno i ugodno, a donekle i zanimljivo, poučno. Dižući se počeo sam s vosoka, s pozicije vlasti.
– Vrijeme je novac, gospođice. Ono je dragocjeno. Mora ga se iskoristiti onako kako je određeno: kad se radi, treba raditi, kad se slavi, slaviti, kad se pjeva, pjevati, kad se plače, plakati, kad se odmara, treba se odmarati.
Ante Matić
