By Mnoge će ovaj naslov podsjetiti na pjesmu jedne nekada vrlo popularne grupe sa prostora bivše umjetne tvorevine zvane Jugoslavija.
Vjerujem da se i sam Andrej Plenković, na samom početku ulaska u „visoku politiku“, pomislio kako je zaista divno to što mu se događa i kako se taj furiozan ulazak na političku scenu može opisati upravo naslovom „Šta bi dao da si na mom mjestu“!
Taj uglađeni europarlamentarac predstavljan je kao „spasitelj“ HDZ-a, kao osoba koja će na političku scenu donijeti novo i pozitivno, ali prvenstveno kulturu ophođenja i zajedništvo članova HDZ-a. Na samom početku odavao je dojam čovjeka kojem je stalo do Hrvatske i hrvatskog naroda, no kako je s vremenom naš premijer dobivao na kilaži, tako je proporcionalno rasla bahatost istog i stav „ja sam jedan i jedini“, a vi hrvatski puče, baš mi nešto i niste bitni.
Vjerujem da bi se širim masama-čitaj: građanima, živo fućkalo, o čemu gospodin Plenković priča, da u Hrvatskoj nema nepotizma, korupcije, loših momaka i pogodovanja političkim elitama. Zaboravio je naš premijer vrlo brzo one koji su ga izabrali, a svojim nastupom zaista neprekidno vrijedi ona: „Vjeruješ li meni ili svojim očima?“ S vremenom sam shvatio značenje izreke o padanju sa Marsa! Gdje to živi predsjednik HDZ-a i Vlade RH i njegovi ministri, kada nas uvjeravaju kako su poduzeli sve moguće kako bi nama običnim smrtnicima bilo bolje? Kakav je to premijer koji nije u stanju odgovoriti na pitanje novinara, a da u istom ne upotrijebi bar nekoliko stranih izraza?
Premijeru, pa tko je ostao živjeti u Hrvatskoj? Mislite da vas oni koji su ostali razumiju?
Koliko od onih koji su u Hrvatskoj ostali, razumije amblematičnog premijera i riječi „sound bite friendly“! Bilo je onih koji su zaista znali značenje i vjerodostojno, no od previše upotrebe, ta je riječ zaista izgubila smisao. Navalio je premijer i na riječ prioritet, pa nas i njome zasipavao neko vrijeme. Dodamo li tu još riječi (umjesto razrađeni plan-) hodogram i inkluzivnost(- uključivost, koji podrazumijeva), vjerujem da vam je čisto dosta, jer dalo bi se zaista nabrajati.
„On je sada u turbopogonu i sve je to lijepo, ali i iznimno naporno „- izjavio je na početku mandata premijera Plenkovića, jedan bliski suradnik istog iz HDZ-a.
Pitam se što se s vremenom počelo događati? Kada će premijer shvatiti da je on i njegova vlada uzrok velikog nezadovoljstva i pesimizma koji vlada u Hrvatskoj? Hoće li premijer zajedno sa svojim ministrima priznati poražavajuću činjenicu da nas iseljavanje i veliki broj umrlih, a istovremeno sve manji broj rođenih, svrstava u skupinu naroda kojih će uskoro biti vrlo malo?
Sagledavajući cjelokupnu situaciju u Hrvatskoj, ne mogu se oteti dojmu da se političke elite ne zamaraju iseljavanjem, pesimizmom naroda i onima koji su blokirani. Ne zamaraju se ni onima koji kopaju po kontenjerima, ni onima koji kad plate režije nemaju za pristojan komadić mesa ili povrća, već zajedno sa golubovima na Dolcu na kraju radnog vremena prebiru po ostacima, kako bi pronašli koji krumpir ili list zelja!
Veli naš premijer kako su mediji oni koji unose pesimizam u „hrvatske redove“! Ti isti mediji prigodno prate premijera i njegovu „svitu“, tek ponekad kako bi nas zavarali iskoče iz kolosjeka.
Sve je to predstava za ovaj narod kojem je polako dosta, a nema onog tko bi ih uvjerio da zaista nakon dugačkog mračnog tunela, dolazi svjetlo.
A taj pristojan, odmjeren i uglađeni mladi gospodin puno je obećavao. Godine prolaze…
Završio bih pjesmom kako sam i počeo. Spomenuta grupa, s početka imala je i pjesmu „Došao sam da ti kažem da odlazim“.
Šteta, a sigurno je moglo puno bolje!
Anđelko Jeličić
