By Poštovane kolegice i kolege,
dopustite mi da odmah na početku reagiram na izlaganje ministra financija.
Ministar Primorac, inače profesor javnih financija, rekao je da inflacija nema veze s brojem općina, da gospodarski rast stvara veću potražnju i veće cijene, a da se Vlada ne želi boriti protiv inflacije smanjenjem plaća i mirovina, nego želi “održati socijalni mir”.
Moram priznati, da mu je takav odgovor dao student na ispitu iz javnih financija, vjerojatno bi dobio negativnu ocjenu.
Jer osnovna lekcija iz javnih financija glasi:
Inflacija nije samo monetarni fenomen, ona je i rezultat načina na koji država troši novac.
Kada država troši stotine milijuna eura na neefikasni aparat, na 243 općine koje ne pružaju nikakvu javnu uslugu, kada troši više nego što zarađuje,
kada povećava plaće, naknade i rashode bez pokrića u produktivnosti,
onda nije čudo da cijene rastu.
Taj novac ulazi u opticaj, ali ne stvara novu vrijednost.
I to je upravo ono što hrani inflaciju.
Dakle, nisam povezala nepovezivo.
Pokazala sam da je fiskalna politika Vlade, način na koji troši, jedan od glavnih generatora inflacije u Hrvatskoj.
Naravno da nitko ne traži da se smanjuju plaće i mirovine.
Ali ono što tražimo jest da se prestane trošiti na besmislene strukture, na aparate koji služe sami sebi, a ne građanima.
Jer fiskalna odgovornost ne znači rezanje, nego pametno trošenje.
Što pokazuje ovaj rebalans?
Ovaj rebalans pokazuje da država ponovno troši više nego što ima.
Prihodi rastu samo 30 milijuna eura, dok rashodi ostaju gotovo isti, i dalje ogromni.
Najviše novca odlazi na plaće u javnom sektoru i mirovine, dok se investicije smanjuju za više od 600 milijuna eura.
Drugim riječima, više za potrošnju, manje za razvoj.
Kao kad u kućnom budžetu potrošiš sve na režije i hranu,
a nemaš više za popravak krova, za dječji bicikl ili za budućnost.
Manjak državnog proračuna sada iznosi 3,8 milijardi eura.
To znači da država troši 1.030 eura svaki put kad zaradi 1.000.
A javni dug ponovno raste, sada je 56,9 posto BDP-a.
To nije stabilnost, to je kronični manjak odgovornosti.
Što kaže Povjerenstvo za fiskalnu politiku
Povjerenstvo za fiskalnu politiku vrlo jasno kaže da Hrvatska vodi ekspanzivnu i procikličku fiskalnu politiku.
To znači da država troši više kad gospodarstvo raste, umjesto da tada štedi i stvara rezerve.
Kao da u godinama kad vam posao ide najbolje, dignete još jedan krediti, jer “možete”.
A kad dođe kriza, nemate ništa.
I zato, kad ministar kaže da “se Vlada trudi raspodijeliti novac građana na optimalan način”,
moram pitati: kako je optimalno trošiti više nego što zarađuješ?
Kako je “stabilna politika” ona koja godišnje generira 3,8 milijardi eura manjka?
To nije stabilnost. To je život na dug.
Plaće, inflacija i realni život građana
Da, plaće su porasle, ali su porasle i cijene.
Građani ne žive statistiku, nego stvarnost.
Ako vam plaća poraste 10 %, a cijene 8 %, u džepu imate jedva 2 % više.
A kad vam poraste rata kredita, trošak hrane i režije, u stvarnosti nemate ništa više.
Ljudi osjećaju da su im plaće veće, ali novac kraće traje.
To je prava slika inflacije.
I zato nije točno da Vlada nema utjecaja na inflaciju.
Ima, i te kako.
Jer fiskalna politika određuje koliko će novca cirkulirati u sustavu.
A kad država neprestano dijeli, troši, subvencionira i zapošljava,
inflacija se ne gasi, samo se prebacuje iz proračuna u novčanike građana.
Gdje nestaje novac?
Upravo u takvim neučinkovitim strukturama.
Imamo 576 jedinica lokalne samouprave,
od kojih više od 60 % ne pruža građanima nikakvu javnu uslugu.
To znači 243 općine koje nemaju ni vrtić, ni školu, ni komunalnu službu,
ali imaju načelnike, tajnice, vozače i uredski aparat.
Prema našim procjenama, održavanje tih općina građane godišnje stoji više od 200 milijuna eura.
Dvije stotine milijuna eura koje ne stvaraju nikakvu vrijednost.
I onda Vlada kaže da “nema utjecaja na inflaciju”?
Pa upravo to trošenje bez učinka stvara pritisak na cijene i na poreze.
Jer kad država troši više, mora odnekud uzeti – a uzima od građana i poduzetnika.
Nema razvoja bez ulaganja
U ovom rebalansu investicije su srezane za više od 600 milijuna eura.
Znači, manje ulaganja u zdravstvo, energetiku, znanost i obrazovanje.
Manje projekata, manje novih radnih mjesta, manje šansi za rast.
To nije fiskalna odgovornost, to je kupovina političkog mira.
Kao i uvijek, plaće i naknade rastu, a ulaganja se režu.
To nije održivo.
I to ne vodi prema gospodarskom rastu, nego prema stagnaciji.
I tu dolazimo do jednog vrlo konkretnog primjera iz mog kraja, brze ceste Split – Omiš.
Premijer je prije nekoliko dana izjavio da će ta cesta biti dovršena do kraja mandata, dakle do 2028. godine.
No, pogledamo li rebalans i trogodišnji plan državnog proračuna,
nigdje ne vidimo sredstva ni približno dovoljna za taj projekt.
Vrijednost te investicije je oko 300 milijuna eura,
što je gotovo jednako kao i cijena Pelješkog mosta.
A u proračunu Hrvatskih cesta za ovu godinu nalazi se samo oko 20 milijuna eura za dionicu Stobreč – Dugi Rat.
To je dovoljno za nekoliko kilometara, ne za cijelu cestu.
Zato pitam:
ako Vlada ozbiljno planira završiti tu cestu do 2028.,
gdje su ta sredstva u proračunu?
Ili ćemo opet gledati ista obećanja svake izborne godine,
a kolone automobila, gužve i nesreće ostaju svakodnevica građana Splita, Dugog Rata i Omiša?
Ovo nije samo prometno pitanje,
ovo je pitanje ravnomjernog razvoja države.
Jer dok Zagreb ima obilaznice i brze pruge,
Dalmacija i dalje čeka cestu koja se obećava već desetljećima.
Gospodarski rast – ali kakav?
Ministar je rekao da “snažniji gospodarski rast stvara veću potražnju, pa i inflaciju.”
To je točno, ali zdrav gospodarski rast nije onaj koji dolazi iz potrošnje,
nego onaj koji dolazi iz ulaganja i produktivnosti.
Ako rast temeljiš na potrošnji i zaduživanju, to nije rast, to je privid.
Hrvatska danas raste jer troši novac iz europskih fondova i zbog turizma,
a ne zato što je povećala produktivnost ili izvoz.
I zato, čim se smanji priljev EU sredstava ili lošija sezona, rast pada.
To nije održivo gospodarstvo, to je ekonomija na infuziji.
Što bi Vlada trebala raditi
Nitko ne traži da se smanje plaće ni mirovine.
Ali tražimo da se troši odgovorno.
Da se novac ne dijeli na stotine beskorisnih lokalnih administracija.
Da se konačno pokrene teritorijalna i javna reforma, manje općina, manje agencija, više učinkovitosti.
Da se potiče privatni sektor, inovacije, ulaganja u energiju, zdravstvo, obrazovanje.
Da se ulaganja planiraju dugoročno, ne iz rebalansa u rebalans.
To bi bila prava, odgovorna fiskalna politika, ona koja pomaže gospodarstvu, a ne samo održava aparat.
O pravom uzroku deficita i krivcima koje Vlada bira
Ministar je rekao da je država danas u većem deficitu zato što je “pomagala građanima”,
da je dizala plaće, mirovine i naknade kako bi se ljudi lakše nosili s inflacijom.
Lijepo to zvuči, ali nije cijela istina.
Jer da je ta pomoć bila ciljana i privremena, nitko joj ne bi prigovorio.
Problem je što je pretvorena u trajnu, neselektivnu potrošnju, bez analize učinka, bez plana, i bez stvaranja nove vrijednosti.
Da, Vlada je pomagala, ali je pomagala svima jednako, bez obzira treba li kome pomoć ili ne.
I zato sada imamo manjak od 3,8 milijardi eura, a inflacija i dalje jede plaće, cijene i štednju građana.
Vlada zapravo priznaje da je deficit rezultat njezine vlastite fiskalne politike.
Samo to ne kaže tim riječima.
I još je zanimljivije da ministar, nakon što prizna deficit, kaže da su “jedinice lokalne samouprave trošile neopravdano.”
A tko ih financira?
Tko im određuje porezne prihode, decentralizirane funkcije i transferna sredstva?
Država.
Ako su općine i gradovi trošili previše, to znači da država nije postavila pravila i granice.
A o kojima to općinama govorimo?
Onih 243 koje ne pružaju nikakvu javnu uslugu, a godišnje progutaju više od 200 milijuna eura na plaće i režije.
Znači, Vlada priznaje da zna gdje novac odlazi, ali ga i dalje tamo šalje.
To nije odgovorna fiskalna politika.
To je politika prebacivanja odgovornosti.
Kad je deficit – krive su okolnosti.
Kad su cijene visoke – kriva je Europska središnja banka.
Kad se troši previše – krive su općine.
A nikad, ni u jednom trenutku, nije kriva Vlada.
A građani to osjećaju.
Jer oni vide da inflacija ne dolazi samo “iz vana”,
dolazi i iz našeg vlastitog sustava koji troši bez reda i bez plana.
Zaključak
Poštovane kolegice i kolege,
ovo nije samo rasprava o rebalansu proračuna.
Ovo je rasprava o načinu na koji se upravlja državom.
Jer kad se godinama troši više nego što se zarađuje,
kad se novac dijeli bez reda i mjere,
kad se reforme odgađaju jer nisu popularne,
posljedice ne osjećaju ministri, nego građani.
Cijene rastu, krediti su sve skuplji, a vrijednost plaće sve manja.
Inflacija se ne može svesti na “monetarni fenomen”,
ona je i odraz neodgovorne politike trošenja.
A kad ministar financija, profesor javnih financija, tvrdi da Vlada tu nema nikakav utjecaj,
onda ili ne želi govoriti istinu,
ili više ne govori kao profesor, nego kao političar.
Inflacija nije pala s neba.
Nisu je stvorili građani, ni trgovci, ni Europska središnja banka.
Stvorila ju je politika koja troši bez mjere i bez plana,
Vlada koja troši više nego što zarađuje,
a račune za to danas plaćaju građani.
Mi u Centru ne vjerujemo u fiskalni populizam.
Vjerujemo u odgovornost, red i racionalnost.
U državu koja planira, a ne reagira.
Koja ne troši novac građana da bi kupila politički mir,
nego ga ulaže da bi građani živjeli bolje.
Zato ovaj rebalans nećemo podržati.
Jer Hrvatska može i mora bolje, ali tek kad javne financije počnu služiti građanima,
a ne strankama na vlasti.
Krajnje je vrijeme da ova država nauči zbrajati i oduzimati –
ne samo pred izbore, nego kroz cijelu godinu.
| Marijana Puljak
Saborska zastupnica Stranka Centar |
