Na današnji dam, 16. studenog 1978. godinje, prije 44 godina ubijen je mučki u Parizu Ante Bruno Bušić.
Koliko znam o Bruninu ubojstvu, išlo je to ovako. Jedan od najvećih zločinaca ljudskoga roda i dvadesetog stoljeća Josip Broz zvani Tito, dao je usmenu naredbu Franji Herljevića da se likvidira Bruno Bušić, pa je taj tada ministar policije Hrvat iz Tuzle, partizan i komunist Franjo Herljević pokrenuo udbašku mašineriju zla, od vrha do dna. Od Beograda, preko Imotskog, Zagreba, Rijeke, Mostara, Splita do Pariza. Ta udbaška banda nalagodavaca, organizatora, suradnika i krvika izvela je taj zločin kako je to uvijek činila kad je ubijala Hrvate u lijepoj našoj tuđini.
Mnogi su govorili i pisali o Bruni, a ja ću pridodat ono što nitko nije i što me je začudilo i oduševilo u nekim Bruninim izjavama, riječima i postupcima. Bruno je bio misleći čovjek, Hrvat od glave do pete, istinski vjernik, katolik i u crkvi se ponašao čudesno. Naime, za jedne mise u Frankfurtu, stajali smo kod stupa, s jedne strane on, s druge ja i nećete mi vjerovati ako vam kažem, da je Bruno čitavu misu stajao kao da je kip, a ne živi čovjek. Nije se pomakao s mjesta na kojem je stajao, ni tamo ni amo, i samo je rukama pomicao kad se dizalo tijelo i krv i kad se na kraju mise prekrižio. Bio je u nekom svom svijetu, koji je bilo teško pojmiti. Ljudi moji, čovjek je sat vremena stajao pored stupa kao skamenjen. Kad je bilo na kraju mise, dirno sam ga u lijevo rame i tiho dobacio, jesi li ti čovik ili kip, a on me samo pogledao i zagonetno se nasmiješio. Bruno je volio Hrvatsku i žensku, a i one njega. Kad se udvarao jednoj curi u dvorani gdje su se Hrvati družili poslije nekih proslava i blagdana, opio ju je riječima,koje je poteško izgovarao, ali su te riječi bile nesvakidašnje i imale silan učinak na mladu damu, kad je govorio da su njezine oči duboke kao dva jezera blizu mjesta njegova rođenja, kao plavo i crveno jezero, grudi kao zagorski bregi, i tko ih nebi milovao, a kosa kao šumarak oko izvora ričine, lice blistavo i kad se nasmije kao da sunce izlazi iza Sebišine…
Tko je zapravo bio Ante Bruno Bušić. Evo što je pisao o sebi.
Rođen sam 6. listopada 1939. u selu Vinjanima, u zaseoku Bušića Drazi. Otac mi je Dalmatinac, a majka Hercegovka. Kad sam imao tri i pol godine, majka mi umire. Mene odvode preko brda baki u Hercegovinu. Kod bake sam ostao godinu dana. Baka i ujaci su me pazili i milovali. No, ja sam neprestano žudio za rodnim krajem. Jedne noći, dok su svi spavali, šmugnuo sam iz kuće. Sutradan su me pronašli u šumi. A dan-dva poslije ove zgodice, baka me je na kljusetu dovela u moju Dragu. Otada se počinje odmotavati moje životno klupko…“.
Moj imenjak i prijatelj pokojni Bruneleski, kako sam ga odmila zvao, pisao je sjajne priče i blistave eseje,a pjesme su mu opore, ganutljive i znakovite porukama. Čuven je njegov esej, ili bolje povjesni prikaz ustaškog i partizanskog pokreta. Naslov tog eseje Hrvatski partizani i hrvatske ustaše. To je zapravo Brunina ideja o pomrbi Hrvata, ustaša i partizana. Drugovi partizani, komunisti i njihove drugarice, razni oznaši, udbaši, kosovci, partijaši nisu mogli zamuisliti da Hrvatska bude slobodna, samostalna drežava i da se izmire hrvatske ustaše i hrvatski partizani. To se ipak dogodilo 1990.godine. Zapravo došlo je do pomirbe ustaških i pratizanskih potomaka, sinova i unuka.
Bruno je pisao priče, putopise, eseje i nekolko pjesama. Što je god radio, radio je to predano, temeljito i odgovorno, pa su tako njegove pjesme duboko sadržajne u porukama o slobodi i Državi hrvatskog naroda.
Evo dvije njegove domoljubne pjesme. Pjesma Hrvatska je dirljiva i znakovita, a ove druga Zakletva tugaljiva do suza. Kad su napisane, ne zna se. Prijeće biti da ih je napisao u Parizu ili Londonu, ili nekom njemačkom gradu. Bilo gdje su pisane, za mene su antologijske.
HRVATSKA
Između tebe i mene
topla plava pupak-uzica
ti
kamen na srcu
ja
„Smith & Wesson“ u džepu
u podne
šalica kave
u ponoć
čaša pelina
u kršu
kad dječak podbode magarca i krene na zvijezdu
svijeta
na tvoju golu guzicu
past će sve naše suze i poljupci
zvijezda
mrlja crna i nedokučiva
u pepelu je najtoplije
Hrvatska
ovo je bila pjesma o meni i tebi
ona je gotova.“
ZAKLETVA
Stavljam ruku na Hrvatsku
i kunem se
da ne ću nikada
uzalud napisati njeno ime.
Ako vidite da sam se iznevjerio Hrvatskoj
i njenom narodu
odsijecite mi ruku.
Ante Bruno Bušić rođen je 6. listopada g. 1939. u selu Vinjanima Donjim kraj Imotskoga, u zaseoku Bušića Draga, kao sin Josipa (Joze), pravnika i sudsko-odvjetničkog službenika, i Ane r. Petric iz hercegovačkih Vinjana kraj Posušja.Budući da su nakon majčine smrti u lipnju g. 1943. ostali samo s ocem, Bušića i njegova mlađega brata Miroslava, po dogovoru s njihovim ocem, radi boljih životnih uvjeta, primili su k sebi ujaci, majčina braća Mijo i Jakov Petric u hercegovačkim Vinjanima. Bruno je Bušić u ujaka ostao oko godinu dana, a brat mu Miroslav (Miro) nekoliko godina. U Hercegovini je posebnu brigu o njima vodila njihova baba Janja (Đerekuša), majčina majka. Što je značio gubitak majke Bruni Bušiću vidi se iz jednoga njegova pisma napisana dvadeset i sedam godina nakon njezine smrti: “Ja sam ostao bez majke kad mi je bilo tri i po godine i zapravo nikad nisam prestao patiti zbog toga.” S takvom sjetom on se je često sjećao pokojne majke. Osnovnu školu Bruno je Bušić pohađao u rodnom mjestu Vinjanima Donjim g. 1946. – 1950. Prvi je razred završio s ocjenom vrlo dobar, a drugi, treći i četvrti razred s ocjenom odličan. Nakon završena osnovnog školovanja u Vinjanima Donjim Bušić je pohađao nižu gimnaziju u Imotskom g. 1950.–1954. Prvi razred niže gimnazije završio je s odličnim uspjehom. Iz svih predmeta imao je odlične ocjene. Te školske godine Bušić je zbog odličnoga uspjeha u učenju i primjerenoga vladanja dobio četiri pohvale od razrednog vijeća (13. studenoga 1950., 13. siječnja, 31. ožujka i 11. lipnja 1951.) i jednu pohvalu od nastavničkoga vijeća (16. studenoga 1950.), a u razrednom je imeniku upisana primjedba: “Bistar, marljiv i miran.” Drugi razred završio je također s odličnim uspjehom. U razrednom imeniku zapisano je: “Učenik je bistar, marljiv, miran i uredan.” I treći razred završio je s odličnim uspjehom, a zbog odličnog učenja i dobrog vladanja pohvaljen je 15. siječnja 1953. od Nastavničkog zbora i 15. lipnja 1953. od Razrednog vijeća. U imeničkoj primjedbi stoji: “Učenik je solidnog znanja. Marljiv i uredan u radu. Zbog govorne poteškoće ne može pokazati neki veći uspjeh u ovoj školi.” Četvrti razred niže gimnazije završio je s vrlo dobrim uspjehom uz ovu primjedbu u razrednom imeniku: “Inteligentan i marljiv. Postigao bi i bolje rezultate, ali zbog govorne mane mu je otežano. Vladanja primjerenog.”Budući da je Bušić imao urođenu poteškoću u izgovaranju, otac ga je želio usmjeriti u struku u kojoj bi mu taj nedostatak bio manji problem. Stoga je Bušić, nakon završetka osmogodišnjeg školovanja – umjesto nastavka školovanja u gimnaziji u Imotskom – školovanje nastavio u jesen g. 1954. u Srednjoj šumarskoj školi u Karlovcu, Rakovac 2. Međutim, u toj školi nije ostao dugo; ispisao se je 25. rujna 1954. i vratio u rodno mjesto. Dalje školovanje nastavio je u gimnaziji u Imotskom. Peti razred gimnazije završio je u lipnju 1955. s vrlo dobrim uspjehom, a 18. lipnja 1955. “za vrlo dobro učenje i odlično vladanje” dobio je pohvalu Razrednog vijeća. U primjedbi o učeniku za nj se kaže: “Samostalno prilazi učenju i nastoji da postigne što širu kulturu i znanje, odnos prema radu vrlo pravilan, vladanja korektnog.” Uz napomenu o govornoj mani kaže se da “dnevno pješači 8 km”. I šesti razred gimnazije završio je s vrlo dobrim uspjehom. U razrednom imeniku za tu godinu stoji primjedba: “Vrijedan je i bistar. Pristojnog vladanja.” Sedmi razred gimnazije završio je s dobrim uspjehom. Budući da je kao učenik osmog razreda gimnazije 13. studenoga 1957. bio “udaljen iz škole po čl. 27., točki 12. Pravila o vladanju učenika… radi organiziranja nacionalističke organizacije među učenicima”, školovanje je nastavio šk. god. 1959./60. u Splitu. Bušić se rano počeo baviti književnim stvaralaštvom. Pisati je počeo kao četvrtoškolac. Već g. 1952., kao trinaestogodišnjak i učenik III. razreda gimnazije u Imotskom, objavio je u časopisu Pionir i prvu pripovijetku – Kako su se Bušići borili protiv Turaka, s potpisom Bruno Bušić. Ako se zna da Bušić potječe iz kraja gdje je predaja o vlastitim korijenima bila vrlo važan čimbenik u životu čovjeka i da su njegovo selo Vinjani Donji i Imotska krajina punih sto šezdeset godina bili na mletačko-osmanlijskoj granici sa svakodnevnim graničnim čarkanjem, znači u stalno nemirnu području, onda nije čudno da je Bušić u toj priči posegnuo za temom iz prošlosti svoga roda – o Bušićima kao borcima protiv Turaka: o harambaši Roši (Ivanu Bušiću), po kojem je i Bruno Bušić među svojim kolegama dobio nadimak Roša, o hajduku Križanu, kapetanu Anti Bušiću i Tuariji Bušiću. Dvije godine kasnije, tj. g. 1954., Bušić je, s potpisom Ante Bušić, kako se je potpisivao sve do g. 1957., objavio u tek pokrenutom omladinskom časopisu Vidik ulomak pripovijetke Sa Šušom i Topanom u kojoj je prikazao dva lika – staricu Šušu i starca Topana i njihov život, pa stravični četnički pohod g. 1943. svom rodnom selu Vinjanima Donjim, opisujući sve to vrlo živopisno. Starac Topan u pripovijetci upozorava pisca: “Tako ti, sinko, u svitu. Niko te ne more vidit. More li te neko ubit, ubit će te. Lud je svit. Brat ubije brata pa nikom ništa. Đava ga odnio, nikoga nije briga.” Isti mu savjet upućuje i jedan starac u pripovijetci Starac i život, objavljenoj u omladinskom časopisu Polet g. 1955. Kao da je predosjećao sudbinu koja ga je – kao hrvatskoga pisca, rodoljuba i političkoga emigranta – kasnije, g. 1978., stigla u Parizu. Tih pedesetih godina Bušić je objavio još neke pripovijetke, uglavnom s tematikom svoga rodnog sela i kraja: Topan, Junaku je puška čitanje, a sablja pisanje, Smokve, Noć na orošenom pašnjaku i Lele moja, Lele žalosna. U pripovijetci Topan, objavljenoj u Poletu g. 1954., Bušić se je opet sjetio nekadašnje borbe s Turcima i četničkoga pljačkanja, paljenja kuća i klanja ljudi u svojim rodnim Vinjanima Donjim godine 1943. U pripovijetci Starac i život, objavljenoj u Poletu 1955. godine, pisac prikazuje životne patnje starca koji je, između ostalog, imao četiri sina “ko četri briga”, a oni su mu poginuli u ratu – trojica kao ustaše, a jedan kao partizan, kojeg je navodno ubio brat ustaša. Na pitanje pisca kojega mu je sina najžalije starac je odgovorio: “Mene srce boli za sva četri jednako, sva četri su bila moja.” Nije li i u toj rečenici, već onda, pisac petnaestogodišnjak, iskazao osjećaj i svijest ukupne pogubnosti hrvatske političke podvojenosti u II. svjetskom ratu i potrebu općega hrvatskog pomirenja? Za tu je pripovijetku Bušić iste godine dobio Poletovu nagradu. Ocjenjivačka je komisija (književnik Mirko Božić, pjesnik Zlatko Tomičić, đaci urednici Poleta) Bušićevo pisanje ocijenila vrlo pohvalnim ocjenama.
Za ovu 44 godišnjicu smrti Ante Brune prilažem ovu moju pjesmu u prozi, koju su neki krivo shvatili i na razne načine zlonamjerno i zlurado tumačili. Tako je Bruno govorio, a ja napisao, naravno, podosta se toga kasnije obistinulo što je govorio daleke 1975. godine u jednom njemačkom gradu na rijeci Rajni. Sve to sročio sam u pjesmi o Bruni i njegovoj zloj sudbini. Ovu pjesmu u prozi napisao sam 1975. godine u nakon jednog druženja s pokojnim Brunom Bušićem i Zlatkom Markusom (publicist, živi u Švedskoj) i prvi put objelodanio u mojoj zbirki pjesama Kamena knjiga na 77. stranici. Mnogo godina kasnije obistinile su se Brunine riječi, kojima sam, naravno i normalno dodao nešto svoje, pa bi se moglo reći da je Bruno ovako mislio i govorio, a ja pamtio i pisao. Neka nitko više ne krade moje misli i zlorabi moje riječi. Bruno je bio čovjek od kojeg se imalo što čuti i naučiti. Bila mi je čast što sam ga poznavao i s njim se neko vrijeme družio, izmjenjivao misli i ideje. Čeznuli smo za slobodom hrvatskog naroda. On je nije doživio oslobođenje hrvatskog naroda, a ja, Bogu hvala, jesam!
Tako je govorio Bruno Bušić
Frankfurt, 1975.
Da smo složni davno bi imali državu.
Biće i rodit će se slobodna Rvacka
kad padne berlinski zid
kad se budu pod ovim podnebesjem
rušila komunistička krvava carstva
kao krvave kule od karata.
Nema države bez krvavih gaća.
Pobit ćemo se za slobodu sa Srbima,
s poturicama i sa posrbicama
a možda i s našim izdajicama.
Teret rata podnijeti svi podjednako.
Kad se oslobodimo srpskog ropstva,
komunističkog mraka i zlosilja
i stvorimo konačno državu,
vidjet će se kako naši kradu.
Svatko nas je krao i potkradao,
oslobađao nas slobode i nade,
a najteže će biti kad nas naši budalaši
budu varali, lagali, krali i prodavali
svjetskim maherima i makro lopovima.
Navalit će na nas malene
velike svjetske ptice grabljivice.
Do neba i Boga dižem svoj glas
Kako tada nas spasiti od nas?
Piše: Ante Matić – Borčanac