By Svaka kriza i teška situacija zahtijevaju odgovor te u konačnici rješenje koje znači okončanje spomenute krize odn. teške situacije. U hrvatskom slučaju to je vlastito osiguranje od velikosrpske ali i velikobošnjačke te inih ugroza osobito iz susjedstva. Temelj je u recipročnosti. No idemo sada u potankosti. Naime, problem velikosrpstva se treba rješavati na svom izvorištu a to je sama Srbija kao i ideja unitarne BiH među samim bošnjačkim stanovništvom te u političkom Sarajevu kao takvom. Isto se odnosi i na talijanski iredentizam, orbanizam (velikomađarstvo). Ali idemo redom. Prvo glede velikosrpstva. Rješenje za velikosrpski državni projekt je obrnuti smjer.
Zapravo transformacija Srbije od unitarne i jedinstvene zemlje procesom njezine regionalizacije, decentralizacije a u biti federalizacije na više visokoautonomnih (federalnih) jedinica pri čemu se naglasak stavlja na Vojvodinu pa i regiju oko Novog Pazara ali i Timočku ili Vlašku krajinu (u novije vrijeme prozvana “zapadnom provincijom” NR Kine zbog kineske rudarske kompanije ZiJin Mining). Te federalne jedinice bi upravo bile prilično samostalne u vlastitoj upravi u odnosu na središnju vlast u Beogradu. Čak s pravom na samoodređenje do odcjepljenja upravo radi preveniranja neke nove “miloševićevske” ere i rehabilitacije velikosrpstva kao takvog. Takva unutarnja transformacija Srbije bi mogla značiti normalizaciju odnosa sa susjednim joj državama, susjednim narodima u njoj u vidu poštivanja prava ‘manjinskih’ naroda koji za matične države imaju okolne zemlje ali i općenito drugim narodima čije države primjerice graniče sa Srbijom u čijem je sastavu i Autonomna Pokrajina Vojvodina u kojoj je hrvatski jedan od šest službenih jezika. Ta federalizacija Srbije bi mogla pripomoći i glede rješavanja svih otvorenih pitanja sa susjedima ali i kada smo kod toga plaćanja ratne odštete npr. Hrvatskoj.
Dakako i u pogledu povratka hrvatskog naroda u Vojvodinu iz koje su mnogi prognani devedesetih godina 20 stoljeća. Tako ustrojena Srbija bi na miran način prolazila “katarzu” i po sebe i druge oko sebe. Uzmimo samo za primjer Njemačku koja je tu katarzu prošla podjelom na dva odvojena dijela u državnom smislu (zapadni i istočni) što Srbija može izbjeći uz pametnu politiku spram nje a i njezinu vlastitu. Zašto onda te stvari konačno ne staviti na stol i otvoreno o njima razgovarati u pokušaju pronalaska rješenja? Zapitajmo se ali još bolje djelujmo u tome pravcu iznalaženja dugoročno još bolje trajno održivog mira u ovom dijelu Europe. Glede velikobošnjačke politike analogne agendi ‘srpski svet’ valja stalno ponavljati i inzistirati da hrvatski narod u BiH kao jedan od triju njezinih konstitutivnih i državotvornih te suverenih pače ustavotvornih naroda treba samim time biti osim službeno i u konkretnom životu potpuno ravnopravan s druga dva a to se odnosi i na teritorijalno-administrativni ustroj zemlje.
Drugim riječima, većinski hrvatski kantoni, gradovi i općine (neslužbena regija Herceg-Bosna) trebaju biti objedinjeni u jednu administrativnu jedinicu bilo kao kanton ili republiku unutar cjelovite BiH. To automatski rješava i pitanje izbornog zakona i pitanje legitimnog predstavljanja hrvatskog naroda u Predsjedništvu BiH i drugim tijelima te zemlje. U slučaju nepopuštanja političkog Sarajeva jasno da bi jačanje lokalnih zajednica poput Unsko-sanskog kantona ili Zapadne Bosne (zapadni dio pov. Turske Hrvatske) u odnosu na ‘unitarističko’ Sarajevo moglo svemu tome pripomoći. Glede talijanskog iredentizma i velikomađarske ideje treba stalno isticati da su “plodovi” takvih politika bili gorki za te zemlje i jer su u konačnici one same upravo zbog svojih svojatanja umanjene te su izišle manjima nego u vrijeme sprovođenja ekspanzionističkih politika. Italija je nakratko izgubila i sami Trst s neposrednom okolicom, 1947. Dodekanezu je prepustila Grčkoj. Italija je za razliku od prije polufederativna država mada službeno nije federacija. Postoji pet visokoautonomnih pokrajina u njoj sa višim stupnjem autonomije od ostalih. Među tih pet pokrajina je i Južni Tirol (Alto Adige) s njemačkom jezičnom većinom koja dosta gravitira Austriji a Južni Tirol (tal. Alto Adige) je povijesni nastavak Tirola s austrijske strane granice. Osobito je Kraljevina Ugarska Trianonskim ugovorom iz 1920. izgubila dvije trećine svoga prostora a u sadašnjim mađarskim granicama žive Sikuli prema Rumunjskoj koji su uvelike zasebna skupina pa se to onda lako implicira i na spomenuti prostor. I i vidu odvajanja od Mađarske.
Dakako da uvijek treba imati na umu sveukupni hrvatski povijesni i etnički prostor ne nužno u smislu vođenja politike protiv susjeda već u smislu boljeg razumijevanja i otklanjanja neželjenih pojavnosti u međusobnim odnosima. Svakako da to vrijedi i za današnju Sloveniju u kojoj živi i hrvatski narod koji još traži svoju punu valorizaciju tim više jer je autohton u pojedinim regijama poput Bele krajine, Prekmurja, istarskog dijela Primorske gdje već živi stoljećima. Spomenimo samo naselje Hrvatini u gradskoj općini Koper ili Capodistria iliti hrv. Kopar u Istri. I upravo i spomenuti toponim izveden iz hrvatskog imena u slov. dijelu Istre (‘Obalno-kraška regija’) treba biti ‘most’ koji nas povezuje i spaja umjesto razdvaja a daleko od toga da nas još i svađa.
Bogu hvala da se uz malo truda i dobre volje sve da riješiti na obostranu korist i zadovoljstvo.
S Crnom Gorom valja razvijati što bolje odnose ali uz uvjet da ta zemlja bude ‘pijun’ Srbije. Uz jačanje položaja hrvatskog naroda u toj zemlji s naglaskom na Boku (Zaljev hrvatskih svetaca). Radi zaštite od agresivnog političkog (veliko)srpstva valja tražiti i lokalnu teritorijalnu autonomiju za tamošnje Hrvate. Jasno u interesu očuvanja cjelovitosti Crne Gore te anuliranja toksičnog utjecaja Srbije na nju.
Zaključak
Poanta ovoga članka nije mržnja niti podrivanje susjednih zemalja već pronalaženje jamstva sigurnosti Hrvatske kao i Herceg-Bosne u BiH ali i zaštite hrvatskog naroda u ostalim republikama i pokrajinama bivše države. To je na tragu ispoštivanja obećanja službenog Beograda pred sudionicima međunarodne konferencije o miru u bivšoj Jugoslaviji održane u Londonu krajem 1991. i početkom 1992. da će se Vojvodini i Kosovu vratiti ustavna prava (stupanj autonomije) od vremena ustava bivše SFRJ iz 1974. ali i ustavnih amandmana iz 1971. Budući to nije ispoštovano ostaje da se ispoštuje. Jer obveza ostaje dok se ne ispuni. Kosovo je u međuvremenu steklo samostalnost a Vojvodina čeka rješenje svog pitanja koje je minimum minimuma u povratku stupnja joj autonomije (ustavnih prava) kojeg je imala od ustava iz ’74 (čak i od ustavnih amandmana iz ’71). Može i više od toga. Zašto ne! U krajnjem slučaju ostaje i opcije punog državnog osamostaljenja današnje Autonomne Pokrajine Vojvodine. Bolje i to nego ostvarenje velikosrpskog projekta odn. agende ‘srpski svet’ ili “srpske zemlje”. Na tragu toga, zar nije legitimno tražiti i širenje Hrvatske primjerice na prostor Vojvodine radi sprječavanja velikosrpskih tendencija i ugroza? Naravno da jest!
Josip Žgela
