By Dok Grad obilježava 30 godina od ničim izazvane agresije, pljačke, paleži, zatvaranja civila i branitelja i odvođenja u logore Bileća i Morinj, ubojstava civila, djece i branitelja od strane srbo-crnogorskih četničkih hordi, srpski tabloid Telegraf ovih dana piše kako su prije 30 godina napad na Dubrovnik režirali i izvodili – Hrvati.
E pa braćo moja, da nije tužno bilo bi smiješno. Ajde da Crnogorci nisu priznali što se događalo, pa se i ispričali i isplatili dio ratne odštete za Vukobratovu farmu u Konavlima, kao i smiješno malu ali ipak odštetu logorašima zloglasnog koncentracijskog logora u Morinju, čovjek bi rekao da pišu iz neznanja, ali 30 godina nakon tih događanja, stotina i stotina video zapisa, novinskih svjedočanstava, suđenja i pravomoćnih presuda u Haagu, raznih drugih svjedočanstava, knjiga, monografija i drugih zapisa izravnih sudionika agresije, pisati kako smo mi sami izrežirali napad na Dubrovnik graniči sa bezobraznom šizofrenijom autora teksta i onih koji takve tekstove naručuju i odobravaju.
Inače taj srpski Telegraf je tabloid pod direktnim utjecajem predsjednika Srbije Aleksandra Vučića, otvorenog sljedbenika velikosrpske ideologije i četničkog pokreta, huškača i glavnog režisera svih starih i novih velikosrpskih pretenzija, pa me ne bi čudilo da je on osobno naručio taj tekst.
I ne, ne šire neistine samo Srbi iz Srbije, nego i oni iz našeg susjedstva, pa se tako u Trebinju već godinama 1. listopada obilježava kad dan početka agresije na područje nekadašnje općine Trebinje, što hoće reći da smo mi ti koji su prvi napali, a oni su ti koji su se samo branili. Spominju tako da je prvog dana te agresije na samoj Ivanici poginulo 19 boraca, od čega 9 iz Trebinja, 1 iz Gacka, 2 iz Crne Gore i 7 mladih vojnika JNA. Istina je to o njihovim gubicima, ali po “dobrom” starom srpskom običaju uvijek zaborave napomenuti da su barem 15 dana prije toga započeli s agresijom na područje nekadašnje općine Dubrovnik ispalivši Maljutku na jednu kuću na Brgatu te su koji dan poslije granatirali pogranično područje Konavala, poglavito selo Vitaljinu, stanovnike natjerali u zbijeg, a to jutro 1. listopada su prije našeg uzvraćanja vatre raketirali odašiljač na Srđu, granatirali područje Osojnika, Rijeke dubrovačke, Konavala, Župe dubrovačke i Dubrovačkog primorja i krenuli u povijesno nezabilježenu agresiju na sami grad Dubrovnik pod zaštitom UNESCO-a, dakle prisilili naše malobrojne i slabo naoružane snage na obranu krajnjeg juga Hrvatske. Sramota ih je priznati da su toga prvog dana rastureni od šačice jako slabo naoružanih hrvatskih branitelja, pa u pokušaju da umanje svoju sramotu kroje povijest onako kako njima odgovara, a mi im to odobravamo – šutnjom.
Nije mi drago pisati o ratu, Bog mi je svjedok, ali pišem i pisati ću dok god u meni ima života, jer svi smo mi svjedoci da su Srbi u stanju iskriviti povijest, pa ćemo za 20, 30 ili 40 godina u udžbenicima mi biti krivci za rat, a oni junaci, pravednici i branitelji, ili mi agresori, a oni žrtva, ili mi palili gume, a oni brali tratinčice po Srđu. Znam da moja riječ ne dopire daleko, ali se tješim i nadam da će nekad, negdje, nekome u Srbiji i Crnoj Gori otvoriti oči. Isto tako molim svoje suborce da prekinu šutnju, izađu u medije i pričaju, pričaju i pričaju.
Šutnja jest zlato, ali je i odobravanje.
Braco
