By Ružica Soldo je članica Društva hrvatskih književnika (DHK) i Društva hrvatskih književnika Herceg-Bosne. Živi u Širokom Brijegu (BiH). Na Filozofskom fakultetu u Sarajevu diplomirala engleski jezik i književnost, novinarstvo na Sveučilištu u Mostaru, a PD studij ekološkog menagmenta u SR Njemačkoj. Na Institutu San Giuseppe, Ravena Italija usavršila talijanski, u Liverpulu (Velika britanija) engleski. Pjesme piše od 1968. I od tada su joj objavljene u brojim listovima i časopisima. Bavi se i prevođenjem s engleskog i njemačkog, a pjesme piše i na njemačkom, engleskom, talijanskom, španjolskom. Do sada je objavila desetak knjiga pjesama, a među ostalim dobitnica je i književne nagrade “A. B. Šimić”. Također je dobitnica dviju UNESCO-vih nagrada za kulturu…
Kad smo Ružicu zamolili da nam se još malo predstavi, rekla je:
Dakle, počela sam pisati vrlo rano, kao 12-godišnja djevojčica. Na žalost, nisam napisala veliki broj knjiga (kako bi se očekivalo od „mojih godina“) jer je teško, a često i nemoguće, naći sponzore, dobrotvore i sl. Zato imam još 6-7 spremljenih knjiga koje već godina čekaju financijsku potporu… Do sad sam objavila 10 knjiga pjesama, jedan rad na temu položaja žena u Hercegovini (prvi ovakve vrste u BiH), priče, poneku kolumnu, dječje pjesme…
- Je li lako biti književnica u jednoj tako relativno maloj sredini?
Najgore što se jednoj ženi može dogoditi jest da je intelektualka, pjesnikinja, književnica, a da živi u maloj, kasabskoj, malograđanskoj, mizogoničnoj sredini. A ako uz sve ovo nemate muža ni muške zaštite, ako nemate ljubavnika na visokom položaju, ako niste u njihovoj stranci, onda vas gaze i pljuju, izguravaju čak i sa margina života, pridodajući vam razne „epitete“, daju otkaz na poslu, ne daju vam se nigdje zaposliti, uništavaju vas moralno i tjelesno.
- Imate li gdje objaviti svoje radove?
Radove imam gdje objaviti i objavljivala sam u brojnim časopisima, novinama, magazinima, antologijama itd. ali je najveći problem objaviti knjigu koju vam nema tko financirati.
- Što vas je nekada, a što vas danas najviše „okupira“ kad je literatura u pitanju?
Najviše me okupira priroda i njena čuda, ljepote, ali također i socijalna strana života: siromasi, beskućnici, nedostatak empatije kod ljudi, ljudska i politička nepravda, prijetvornost, licemjerje, dodvoravanje, laži, kukavičluk itd.
- Kako gledate na kritičare? Imamo li ih?
Pravim i iskrenim kritičarima „skidam kapu“. Bez njih je društvo, politika, umjetnost, život, kao jelo bez soli. Oni ukazuju na propuste, savjetuju, dotjeruju, oblikuju…Ponavljam: pravi, dobronamjerni kritičari. Međutim, kod nas većina kritičara odozgo gleda na one koji su iznad njih!
- Što vas najviše može oduševiti, a što povrijediti u književnom svijetu?
Oduševljava me svaka dobra pjesma, priča, kolumna, knjiga, oduševljava me istina.
Kao i u životu tako i u književnosti, vrijeđa me i boli nepravda: sve je namješteno. Evo Vam primjer: godinama se natječem za dobivanje sredstava za novu knjigu (knjige) kod Ureda za pomoć Hrvatima iz BiH i NIKAD, ama baš nikad nisam dobila ni kune. Iako imam dosta književnih nagrada, iako sam članicom HKD-a u Zagrebu i Mostaru, članicom Društva književnika Sv, Jeronim u Zagrebu, iako je dugo godina na čelu tog Društva bila moja učenica iz Širokog Brijega i moja prva susjeda koja odlično poznaje mene i moj književni rad, ja nikad nisam uspjela dobiti ni lipe. Nepravda me ubije, dotuče…Druga stvar koja me vrijeđa u književnom svijetu jeste činjenica da se mnogi „kite tuđim perjem“ tj. drugi, renomirani književnici i pjesnici pišu im romane, knjige poezije, a oni dobivaju i nagrade, prave promocije po svim prostorima bivše države itd. Može li čovjek-književnik-pjesnik niže pasti?
- Kakva se književnost piše i objavljuje u Herceg Bosni?
Sve i svašta. Nema nikakvih kriterija, nema kritičara, tko ima novac piše i objavljuje uglavnom čisti šund, dok oni koji imaju što reći, napisati, ne mogu izdati knjigu. I tako činimo sebi i svom narodu u BiH „medvjeđu uslugu“. Takva je situacija i izbora knjiga tj. autora za školsku lektiru: članovi komisije su HDZ-ovci ili njihovi sateliti pa u školske lektire stavljaju podobne koji uz to imaju samo jednu objavljenu knjigu, a onih nagrađivanih pjesnika-književnika nema nigdje.
- Mislite li da Zagreb recimo dovoljno poznaje ono što se događa na kulturnom planu u Mostaru ili Sarajevu, i obrnuto?
Vrlo malo ili nimalo. Što je najžalosnije, mislim da ih i ne zanima.
- Je li je lako ili teško objaviti knjigu?
Vrlo teško ako nisi bogataš, tajkun, biznismen ili HDZ-ovac. Nama, običnom, normalnom svijetu je to praktički nemoguće. Vidite to i po činjenici koju sam gore navela: već deset godina držim rukopise 6-7 knjiga i ne mogu niti jednu objaviti.
- A, kad je objavite- što s njom?
Prije korone bih mogla većinu knjiga prodati (mada uvijek radim male tiraže), ostalo bih poklonila školama i prijateljima. Sad u koroni ne možeš ni praviti promociju tako da nam knjige doma skupljaju prašinu.
- Ima li dovoljno književnosti na državnim televizijama?
Nema. Evo primjera, još neki moji prijatelji, često nagrađivani kao i ja, još nikad nismo gostovali ni na jednoj televiziji niti nas je itko ikad igdje i u jednom programu spomenuo.
- A, što za vas znače nagrada i priznanja?
Nagrade su krune mog rada, radost da netko čita i cijeni vaše radove, spoznaja da ne pišete uzalud, poticaj za daljnji rad, velika injekcija književnog adrenalina…
- O čemu trenutačno pišete?
Spremam i uređujem knjige dječjih pjesama…koje godinama leže u ladici. I još im je ležat, na moju veliku žalost.
- Kada pišete- ujutro, navečer…?
Kad god mi dođe inspiracija. Znam se probuditi usred noći, pa trčkarati po stanu tražeći papir i olovku da mi ne pobjegne stih. Znam mi se dogoditi i u vožnji pa brže-bolje parkiram uz put, pišem. Inače uvijek nosim sa sobom papir i olovku jer nikad ne znam kad i gdje će me moja Muza nadahnuti.
- Tko su vam uzori?
Najveći uzor mi je Anđelko Vuletić, književnik koji je bio moj duhovni otac, koji je prvi pohvalio moje pjesme i rekao da sam „toliko dobra pjesnikinja da nema što ispravljati u mojim pjesmama“.Za vrijeme studija sam stanovala kod dragog Anđelka i sve dobro što sam u životu i književnosti baštinila, mogu zahvaliti svojoj majci i Anđelku. Nikad to ne mogu zaboraviti niti mu se mogu odužiti. To je veliki ČOVJEK, veliki književnik. Tu su i Matoš, Aralica, P. Šegedin, M.C.Nehajev, Kumičić, M. Budak itd.
- Želite još nešto reći, dodati, poručiti?
Hvala Vam. Ovo je prvi inetrview koji je netko sa mnom napravio u 50 godina mog književnog stvaralaštva!
Mladen Pavković
