By Tekst AKADEMIK PETAR STRČIĆ O POVJESNIČARU AKADEMIKU FRANJU TUĐMANU (NAPADAJU TUĐMANA – DA UMREŠ OD SMIJEHA 6.) objavljen je na portalu bezcenzure.hr:
U tekstu je dan govor akademika Strčića na predstavljanju knjige:
- Jelčić i J. Pečarić,Tuđmanove tri sekunde. Drugo prošireno izdanje, Zagreb, 2007.
Pišući o mom dijelu knjige kolega Strčić počinje ovako:
„A Pečarićev dio daje više uvida u prošlost: «Srpsko podmetanje povjesniku Tuđmanu. Prnjatovićev izvještaj o logoru Jasenovac»,…“
A on je predstavljao i prvo izdanje knjige:
- Jelčić i J. Pečarić,Tuđmanove tri sekunde, Zagreb, 2004.
I u njemu je dan tekst koji on spominje i nije prvi moj tekst ni u jednoj od tih mojih knjiga.
Zato bi doista trebalo pogledati taj tekst:
SRPSKO PODMETANJE POVJESNIKU TUĐMANU
PRNJATOVIĆEV IZVJEŠTAJ O LOGORU JASENOVAC
Hrvatsko slovo, 1. svibnja 1998
Svojedobno je pismo isprike dr. Tuđmana predsjedniku najveće židovske organizacije u svijetu Bonai Borithu, Kentu Schineru, izazvalo dosta nezadovoljstva u hrvatskoj javnosti. Zato je bilo za očekivati da će to pismo biti važna spona u velikosrpskoj promidžbi, prvenstveno dr. Milanu Bulajiću prigodom organiziranja poznate konferencije o Jasenovcu u New Yorku, koja je, kako je poznato, neslavno završila, iako je Beograd u nju uložio vrijedna materijalna sredstva. Osnovna literatura za tu konferenciju trebala je biti knjiga dr. Bulajića. Medjutim, Tuđmanovom pismu Sćineru Bulajić posvećuje samo odjeljak od nepune dvije stranice pod naslovom “Tuđman (1994) priznaje Jevrejima bespuće u povijesti”. Uz početni i završni komentar Bulajić u tom odjeljku daje samo Tuđmanovo pismo. A u tome pismu ključno je ovo: “Prema tome, odlučio sam izostaviti te sporne dijelove iz svoje knjige, koja uskoro treba biti objavljena na engleskom jeziku. To se pogotovo odnosi na formulacije koje sada smatram nepotrebnima, bilo zato što se temelje na izvorima koji su se kasnije pokazali nepouzdanima, ili zato što njihov opći učinak navodi na predrasude o židovskom narodu, a to nikada nije bila moja namjera.”
Zašto Bulajić, u knjizi u kojoj je pisao u Tuđmanovoj knjizi “Bespuća povijesne zbiljnosti”, nije uopće ulazio u raščlambu tih spornih dijelova Tuđmanove knjige, nije teško pogoditi. Naime, poznato je da su glavni “sporni dijelovi” Tuđmanove knjige upravo navodi koji su prvo objavljeni u srpskim izvorima. Nesporivo je da ti citati zaista mogu navesti na predrasude o židovskom narodu. Zato i Tuđmanova isprika i njegova odluka jest korektna, a opet najviše pogadja Srbe jer gosp. Kent Sćiner sigurno zna za te srpske izvore koje navodi dr. Tuđman. O čemu je tu zapravo riječ? Dr. Tuđman, govoreći o Jasenovcu, ukratko navodi (uz ogradu!) i neke vrlo loše izjave o Židovima bivšeg logoraša Srbina Vojislava Prnjatovića davne godine 1942. u zapisniku Nedićevoj komisiji u Beogradu i tamošnjim crkvenim vlastima. Bulajić zato ne navodi same sporne dijelove Tuđmanove knjige, ali ne samo zato što se radi o Srbinu! Drugi je razlog taj što on zna da Tuđman citira Antuna Miletića, koji je još godine 1987. objavio drugo izvješće Vojislava Prnjatovića Svetom sinodu Srpske pravoslavne crkve, bez nekoliko zadnjih redaka, u knjizi Koncentracioni logor Jasenovac, knj. III., Beograd, 1987., str. 106-119., a našao ga je u Arhivu Svetoga sinoda. Spomenuti citati tiskani su godine 1987. dakle dvije godine prijetiskanja Tuđmanove knjige. Godinu dana nakon tiskanja Tuđmanove knjige, dakle godine 1990. jeromonah Atanasije Jevtić izdao je u ime Svetog Sinoda knjigu o Jasenovcu, u kojoj su prvi put javno objavljena – bez ikakva objašnjenja – oba Prnjatovićeva izvješća, i to u cijelosti, s najpogrdnijim izrazima na račun Židova. Na primjer, Prnjatović kaže, a to prenosi i Tuđman (str. 318.): “Židov ostaje Židov, pa i u logoru Jasenovac. Oni su u logoru zadržali sve svoje mane no s tim da su one sada vidnije. Sebičnost, lukavstvo, nesolidnost, tvrdičluk, podmuklost i konfidentstvo su njihove glavne odlike.” Zašto Prnjatović tako govori o Židovima? To je jasno ako se pogleda prethodni citat koji takodjer navodi Tuđman (str. 317-318): “Židova je u logoru bilo 5-8 puta više od Srba. Pošto su prije pristigli i ‘uspjeli da u zatočeničkoj hijerarhiji prigrabe sva važnija mesta’. To radi svojih povlastica ‘stalno i vešto intrigiraju protiv Srba’ a ‘kako ustaše imaju više poverenja u Židove’, to ‘Srbi, pored toga što stradavaju od ustaša, stradaju i od Židova: Židov ostaje Židov’…”. Prnjatoviću su očito Židovi takvi kakve ih on opisuje zato što su prigrabili važnija mjesta u zatočeničkoj hijerarhiji, pa se uopće ne treba uzbudjivati na takve njegove prosudbe. Uostalom, Tuđman navodi dobar dio Prnjatovićeva izvješća komesarijatu za izbjeglice Nedićeve vlade, koje je dao 11. ožujka 1942., u kome kaže da je namjera ustaša bila (str. 316) “da od Jasenovca naprave jedan ne samo sabirni nego i jedan radni industrijski logor, budući da su na terenu podignute već i dobre tvorničke radionice za izradu lanaca, kovačnice, bravarije, kleštara, limarija, tapecireraj, puškarnica, auto mehaničarska radionica, stolarija, kolarija, elektroinstalaterska radionica, ciglana, parna pilana, te parna električna centrala”. Prnjatovića pogadja ovo (u Tuđmanovoj knjizi na str. 317): “Zatočenici-slobodnjaci ne stanuju u samom logoru nego u selu Jasenovac u privatnim stanovima, a omogućeno im je da su doveli i svoje porodice. Dakle žive zajedno sa svojim porodicama slobodno u Jasenovcu. Na žalost to su samo Židovi”. Tuđman konstatira (str. 318) da Prnjatovićev sud o Židovima “odiše pretjeranošću, mogli bismo reći antisemitskim raspoloženjem”. To je očito i iz same činjenice što sam Prnjatović konstatira da je u logoru bilo 5-8 puta više Židova nego Srba, a on o svim Židovima govori tako loše samo zbog toga što je, prema njemu, očito malen broj Židova u zatočeničkoj hijerarhiji prigrabio sva važnija mjesta. Pa nisu valjda svi ti Židovi, kojih ima toliko puta više od Srba u logoru, imali ta važna mjesta u zatočeničkoj hijerarhiji. Iz navodjenih citata proizlazi da je prema Prnjatoviću bilo bolje: 1) ranije stići u Jasenovac i 2) sa sobom dovesti i svoju obitelj!? Dakle, Prnjatovićevo svjedočenje više govori o samom Prnjatoviću nego o Židovima u Jasenovcu. Čak bi se mogla povući i usporedba izmedju tih Prnjatovićevih izjava i ponašanja Nedićeve Srbije i Srpske pravoslavne crkve u to vrijeme. Naime, Prnjatović optužuje Židove zbog toga što on i drugi Srbi u logoru nisu u zatočeničkoj hijerarhiji, a Nedićeva se Srbija i Srpska pravoslavna crkva u isto vrijeme bori za što bolju poziciju njihove države u sklopu Hitlerova svjetskog poretka! Prnjatovićeva izjava dana je 11. ožujka 1942. i sigurno je ono što je Prnjatović govorio o Židovima odgovaralo i Nediću i Srpskoj pravoslavnoj crkvi. Zašto? Pa to je bilo vrijeme kad je Beograd postajao prvi veći grad Europe “očišćen” od Židova, kad je on postajao “judenfrei”. U to su vrijeme zatočenici jedinoga židovskog konc-logora (judenlagera) Sajmišta, dakle izmedju ožujka i svibnja 1942., ubijani u plinskim komorama na ulicama Beograda. Tada velikosrpskoj politici nije odgovaralo dokazivati da je Jasenovac “najveći srpski grad pod zemljom” nego je trebalo Nijemcima dokazati da su oni bolji saveznici od Hrvata, da Nijemci trebaju omogućiti stvaranje velike Srbije umjesto velike Hrvatske. Da, u Jasenovcu je bilo 5-8 puta više Židova nego Srba, ali oni su tu usred Beograda omogućili “konačno rješenje” židovskog pitanja i napravili od Beograda – judenfrei! Prnjatovićevo svjedočenje omogućava im dokazati Nijemcima da su oni sposobniji provoditi njihove zamisli od Hrvata – Hrvati stvaraju tamo nekakav industrijski logor umjesto zbirnog, a oni su stvorili “Banjicu” i “Sajmište” – jedini judenlager na svijetu, dva logora iz kojih niti jedan Židov nije izišao živ! U to vrijeme takvih primjera imali su mnogo. Sjetimo se samo “Apela srpskom narodu” – poziva na kolaboraciju s Nijemcima 14. kolovoza 1941. Apel je potpisalo 545 najuglednijih srpskih znanstvenika, političara, kulturnih i crkvenih djelatnika, privrednika i drugih. A da i ne spominjemo Veliku antimasonsku izložbu – bolje reći veliku antižidovsku izložbu otvorenu u Beogradu 22. listopada 1941. Tom prigodom tiskane su glasovite protužidovske marke.
Vjerojatno nije ni potrebno posebno upozoriti na Prnjatovićevu tvrdnju da je u Jasenovcu bilo 5-8 puta više Židova nego Srba, i usporediti je s tvrdnjom Srpske pravoslavne crkve da je u Jasenovcu pobijeno najmanje 700.000 Srba (broj ide i do jednoga milijuna). Kako takve brojke SPC uskladiti s Prnjatovićevom tvrdnjom: “Osim takvih pojedinačnih ubijanja, povremeno ima masovnih ubijanja”, jer toliko žrtava koliko navodi SPC, a u takvom razdoblju moguće je bilo ostvariti samo svakodnevnim masovnim ubijanjima a Prnjatović izričito govori o povremenim masovnim ubijanjima! Medjutim, jasno je i zašto danas Srpska pravoslavna crkva i velikosrpska politika uopće uporno ponavlja takve nevjerojatne brojke. Danas više nema Hitlera i njegova novoga svjetskog poretka, pa treba skrenuti pogled s ponašanja Srbije i Srpske pravoslavne crkve u tom razdoblju. Prije svega, na taj način uspjeli su potpuno izbrisati iz sjećanja ljudi činjenicu da je jedini konc-logor isključivo za Židove, jedini judenlager na svijetu bio u Beogradu, u glavnom gradu jedne države – Srbije! A u tome glavnom gradu bio je još jedan konc-logor. Banjica, iz koga, kao ni iz Sajmišta, niti jedan Židov nije izašao živ. Trebalo je, upornim ponavljanjem brojke od 700.000 poginulih Srba u Jasenovcu, izbrisati sjećanja na prvi veći grad u Europi judenfrei. Trebalo je izbrisati sjećanja na Apel (dvadesetosmorica su postali poslije rata članovima Srpske akademije nauka i umetnosti, a dvadesetorica su primila visoke državne počasti od poslijeratne jugoslavenske vlade zbog – svoga suprotstavljanja fašizmu!?), Antimasonsku izložbu, protužidovske marke. Trebalo je izbrisati sjećanje na ponašanje mnogih velikodostojnika Srpske pravoslavne crkve, a posebice svetog Nikolaja, autora knjižice Nacionalizam Svetog Save, u kojoj on dokazuje da je “srpski nacionalizam najstariji u Evropi”, a Hitler je “evo u XX veku došao na ideju Svetog Save”, itd. itd.
Ipak, činjenicu da je Tuđmanova knjiga napadana zbog citiranja Prnjatovića, a nisu na isti način napadane spomenute knjige tiskane u Beogradu, jedino je i moguće objasniti spoznajom o teškom položaju Židova u Srbiji kroz cijelu povijest i zabrinutost Židova diljem svijeta za sudbinu Židova u današnjoj Srbiji. Povijest stradanja Židova u Srbiji dao je Philiph J. Cohen u knjizi “Srpski tajni rat”. Vjerojatno je i cilj najnovijih tiskanja Prnjatovićevih izjava u Beogradu – pritisak na Židove! Primjetimo takodjer da Cohen u svojoj knjizi navodi niz najnovijih antisemitskih zbivanja u Srbiji. Na primjer, 15. siječnja 1992. “Pravoslavlje”, službeno glasilo Srpske pravoslavne crkve, donijelo je članak pod naslovom “Jevreji ponovo raspinju Hrista” u kome se govori o “patološkoj” mržnji izraelskih političara prema kršćanstvu, pa čak i da su srpske pravoslavne kaludjerice često bivale pretučene u Izraelu. Broj nije povučen iz prodaje. Ili pak kada su Rusi priznali Hrvatsku i Sloveniju, Tanjug je za to optužio “aktivnost jevrejskog lobija na najvišem nivou u rukovodstvu ruske diplomacije”. Kako su se mogli osjećati Židovi u Srbiji čitajući ovo u zemlji koja je u to vrijeme izvršila agresiju na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu i u tim državama provodila zločine istovjetne onima iz holokausta?
Koliko je velikosrpska politika bila uspješna pokazuje već sama činjenica da ni Židovi diljem svijeta uopće ne spominju činjenicu da je jedini judenlager na svijetu bio konc-logor Sajmište u Beogradu. Ne spominju ni činjenicu da su masovna gubilišta Židova bile beogradske ulice! A jedini judenlager na svijetu – konc-logor Sajmište – danas nije ni obilježen, niti se u Beogradu čuva spomen na njega. Dapače, Bulajić za svoje djelovanje ima potporu nekih židovskih krugova u svijetu. Zato, on u knjizi koja govori o Tuđmanovoj knjizi ne želi ulaziti u te “sporne” dijelove Tuđmanove knjige! On samo kaže da “Jevreji ne bi trebalo da prime ‘izvinjenje’ predsjednika druge nezavisne države Hrvatske”!
Tekst sam objavio i u knjizi: J. Pečarić, Za hrvatsku Hrvatsku, Zagreb, 2001.
Objavljen je i tekst JURČEVIĆ ZA SABORSKOG ZASTUPNIKA KADA NIJE PODOBAN ZA AKADEMIKA (NAPADAJU TUĐMANA – DA UMREŠ OD SMIJEHA 7.)
Ali nije samo Josip Jurčević konkurirao za ravnatelja JU SP Jasenovac. Konkurirao je i najbolji poznavatelj tog logora Igor Vukić, pa ni on nije primljen.
Već sam spomenuo doktore računarstva Nikolu Banića i Mladena Koića. koji su pokazali u više od stotinu tekstova kako ‘istoričari’ u JU SP Jasenovac krivotvore popise žrtava u tom radnom logoru. Napisali su i knjigu Jasenovački popis, lažne žrtve. I znate li tko im je bio jedini predstavljaču prepunoj dvorani specijalne policije na Trgu žrtava fašizma u Zagrebu? Publicist i istraživač Igor Vukić!
Evo njegovog najnovijeg teksta:
Igor Vukić u Beogradu istražio i pročitao Zbirku svjedočenja bivših zatočenika Srba- Zatočenici su izjave dali Nedićevoj Vladi 1942. u Beogradu
EKSKLUZIVNO
ISKAZI ZATOČENIKA JASENOVCA U BEOGRADU 1942. GODINE RASKRINKAVAJU VELIKOSRPSKI MIT (1)
U JASENOVCU 1941. I 1942. BILO NAS JE OKO 1100, IMALI SMO SLOBODU KRETANJA, UPRAVLJALI SMO BARAKAMA, HRANA JE BILA DOBRA, LIJEČENI SMO, A NIKAKVA MASOVNA UBIJANJA NISMO VIDJELI
Kako je moguće da današnja Uprava JU SP Jasenovac tvrdi bez ijednoga dokaza da ih je samo 1941. ubijeno deset puta više nego što ih je bilo – 10462 . i to plaća hrvatska vlast
Da su još živi jasenovački zatočenici koji su dali izjave u Beogradu, danas bi bili proglašeni revizionistima i njihovo bi zatvaranje tražili Goldstein, Klasić, Pupovac, bivša pučka pravobraniteljica Lora Vidović i ostali jugonostalgičarski političari i manipulatori
Piše IGOR VUKIĆ
„U Jasenovcu postoje tri vrste zatočenika – slobodnjaci, poluslobodnjaci i obični zatočenici. Zatočenik-slobodnjak ima puno povjerenje ustaša te se on može slobodno kretati ne samo unutar logora i mjesta Jasenovca, nego odlazi sam bez pratnje i na službena putovanja radi nabave robe u druga mjesta u Hrvatskoj. Zatočenik-poluslobodnjak može se slobodno kretati unutar logora i po selu Jasenovcu gdje mahom odlazi radi nabave ili prijema robe. Obični zatočenici smiju se kretati danju po logoru s tim da žici-ogradi ne smiju prići bliže od pet metara.“
Ove bi rečenice mnogi u Hrvatskoj proglasili „revizionističkim“. Zatočenici-slobodnjaci koji sami izlaze iz Jasenovca te putuju po Hrvatskoj i nabavljaju robu za logor? Zar je to moguće!? Pučka pravobraniteljica Lora Vidović radi takvih je rečenica prije par godina tražila reakciju državnog odvjetništva!
Ali ovdje je riječ dijelu izjave bivšeg jasenovačkog zatočenika Vojislava Prnjatovića, koju je dao u travnju 1942. godine u Beogradu, u Komesarijatu za izbjeglice i preseljenike vlade generala Milana Nedića. Prnjatović je u logoru proveo tri mjeseca, od 25. prosinca 1941. do 30. ožujka 1942., kada je zajedno s još 12 zatočenika Srba pušten iz Jasenovca i vlakom upućen u Beograd.
Zatočenici upravljali jer su ustaše morali na bojište
Izjave ukupno 54 bivša srpska zatočenika Jasenovca objavio je dr. Veljko Đurić Mišina, bivši ravnatelj beogradskog Muzeja žrtava genocida, u knjizi „Jasenovački logor, saslušanja srpskih izbjeglica“. Knjiga je izašla 2020., ima 224 stranice, a objavljene su izjave zatočenika koji su u jasenovačkom logoru proveli od tri do šest mjeseci. Tu su i izjave stanovnika Jasenovca pravoslavne vjere, koji su do 8. svibnja 1942. živjeli u tom mjestu. Tada su iseljeni iz kuća, u logoru su proveli tjedan dana te su vlakom odvezeni u Zemun. Odatle su uglavnom upućeni na rad u Njemačku, a neki su prešli u Beograd gdje su i dali svoje izjave.
Knjigu, odnosno zbirku izjava iz arhive Komesarijata, zajedno su izdali Muzej žrtava genocida i Odbor za Jasenovac Srpske pravoslavne crkve. Uz Đurića, kao predstavnik izdavača potpisan je i Jovan (Ćulibrk), episkop pakračko-slavonski. Evo kako Prnjatović opisuje svrhu Jasenovca: „Namjera ustaša je da od Jasenovca naprave ne samo sabirni nego i jedan radni industrijski logor, budući da on već ima veće i dobre tvorničke radionice za izradu lanaca, kovačnicu, bravariju, radionicu za izradu kliješta, limariju, tapeciraj, automehaničarsku radionicu, stolariju, kolariju, elektro-instalatersku radionicu, ciglanu, parnu pilanu te parnu električnu centralu koja podjednako daje svjetlo i samome mjestu Jasenovcu.“
Objašnjava kako su do kraja 1941. ukinuti svi drugi dotadašnji logori (Gospić, Danica kod Koprivnice) i da uz Jasenovac postoji kao podružnica još Stara Gradiška, u kojoj se također nalazi niz „važnih i dobro uređenih radionica“. „Posebna se pažnja poklanja krojačkoj i postolarskoj radionici. Te dvije radionice danas rade s velikim brojem zatvorenika, mahom Židova, a za potrebe ustaške, hrvatske vojske i slično“, izjavio je Prnjatović.
Opisao je i logorsku upravu. Sastoji se od ustaške uprave i zatočeničke uprave. „Do ove podjele došlo je stoga što ustaše zbog velikih zadataka na drugim mjestima trebaju ljudstvo pa su nastojali sebe u Jasenovcu što više rasteretiti te tako što veći broj ustaša poslati u borbu protiv četnika i partizana“, objasnio je Prnjatović, koji je do uhićenja u prosincu 1941. radio kao tajnik Trgovačke komore u Sarajevu. Optužen je, vjerojatno krivo, na nečiju prijavu, da je „četnički jatak i financijer“. Iako se za njega zalagao i sarajevski odvjetnik dr. Savo Besarović, kasnije ministar u Vladi NDH, Prnjatović je ipak poslan u logor. Ondje je zatekao i „samoupravu zatočenika koja se sastoji u tome da sami zatočenici upravljaju životom i radom u logoru prema nalozima i intencijama ustaša. Tako zatočenici sami upravljaju ishranom, stanovanjem, radom i čistoćom u logoru.“
Na čelu zatočeničke hijerarhije stoji tzv. logornik (Židov Bruno Dijamantstein), a zatim njegov zamjenik (Wiener) te šef ekonomije (Feldbauer), a na čelu pisarne grupnik Židov Begović. Grupnici ravnaju pojedinim grupama rada (kovačima, limarima, zidarima, ciglanom, itd.), a zapovjednici baraka zapovijedaju podređenim im barakama, kojih ima šest. Grupnika i zapovjednika baraka ima 25 od kojih su tri Srbina (Slobodan Micić, zamjenik zapovjednika nastambi, Vlado Glušac zapovjednik barake 5 i Branko Cvjetinović, grupnik vanjskog rada). Zatim svaka baraka ima svoga narednika i četiri redara koji se brinu o čistoći i uređenju baraka. Grupnici dobivaju „grupničku hranu“ koja je „dobra i ukusna“.
Godine 1042. oko 1500 zatočenika iz raznih logora premješteno u Srbiju
Prnjatović je opisao i dolazak međunarodne komisije u logor 6. veljače 1942. godine. Uoči njena dolaska u logor su stigle „moderne barake njemačkog sistema na sklapanje“: šest baraka za stanovanje zatočenika, jedna za bolnicu, jedna za ambulantu i jedna za kuhinju. Prnjatović je opisao i kako su se u ožujku za vrijeme velike poplave i te barake napunile vodom pa je dio zatočenika (njih oko 500) bio privremeno premješten u Staru Gradišku dok se voda nije povukla.
Zbog pojave ušiju, koje su prelazile i na ustašku stražu, dovezena su dva dezinfekcijska uređaja, a iskopan je i drugi bunar radi opskrbe pitkom vodom. Prema podatcima koji su pokazani međunarodnoj komisiji u logoru je bilo 1500 zatočenika, dok Prnjatović govori o 1000 do 1100 logoraša. Moguće je da službeni broj obuhvaća i premještene u Staru Gradišku. Iako to Prnjatović ne navodi, iz Jasenovca je početkom siječnja upućeno oko 500 zatočenika na uređenje i rad u logoru u Staroj Gradiški, koji je u to vrijeme od ranije kaznionice za klasične kriminalce pretvaran u logor jasenovačkog tipa. Ispočetka je i zapovjedništvo bilo zajedničko pa otuda vjerojatno i taj službeni broj od 1500 zatočenika.
Izjave davane pred Nedićevom Komisijom u Beogradu imale su i političko-promidžbenu svrhu kako bi poslužile za stanoviti pritisak prema Nijemcima da se srpsko-pravoslavni zatočenici oslobode iz hrvatskih zatvora i logora. Taj je pritisak kasnije i urodio plodom pa je u proljeće 1942. oko 1500 srpskih zatočenika iz različitih zatvora i logora u Hrvatskoj prebačeno u Srbiju. Stoga u izjavama ima i pretjerivanja u opisivanju represalija prema zatočenicima. Nekoliko slučajeva strijeljanja zatočenika, odnosno, osuđivanja na smrt zbog bijega ili odmazdi za partizanske napade, redovito se opisuju kao ritualna klanja ili ubijanja maljevima ili sjekirama, o čemu se pak najčešće svjedoči iz druge ruke (čuo sam, pričali su mi). Čak i tvrdnje da su takvim stvarima bili očevici djeluju nevjerodostojno. Kao i procjene da je u njihovo logoraško doba bilo ubijeno 1000, 3000 pa i 15 do 20 000 zatočenika.
Usput možemo spomenuti da današnja hrvatska ustanova JUSP Jasenovac na svom „popisu“ ima 10 462 smrtno stradale osobe samo u 1941. godini. Od toga je navodno bilo 4748 Srba, 3142 Židova, 2261 Rom, 221 Hrvat, itd. Riječ je dakle o razdoblju od kolovoza do kraja prosinca 1941. godine. Srpski, a i drugi zatočenici koji su u logoru bili od njegovih početaka, uopće ne spominju da je u to vrijeme bilo Roma (jer je njihova internacija započela u svibnju 1942.). Srbi kažu da je srpskih zatočenika tada bilo oko 450. Židova je, prema točnom popisu koji je napravila Židovska bogoštovna općina potkraj 1941., u Jasenovcu tada bilo 1454.
I tako je od 1500 do najviše 2000 zatočenika, JUSP Jasenovac dobio – 10 462 pokojnika. Koji su trebali biti pokopani samo s lijeve strane Save, jer tada logor nije prelazio preko rijeke. Prnjatović kaže kako je bio problem pokopati umrle, jer se već na pedesetak centimetara ispod zemlje pojavljivala voda na tom močvarnom terenu. Kad bi temperatura zimi pala ispod minus 30, s puno snijega, kao što je to bilo u zimi 1941/42, bilo je vrlo teško iskopati raku za pojedinačne pokojnike – pa kako onda govoriti o tisućama… Osim toga, jugoslavenska komisija pretražila je 1964. logorsko područje s lijeve strane Save. Ako je vjerovati njihovim zapisnicima, pronašli su posmrtne ostatke oko 200 ljudi.
Zatočenik Vojislav Prnjatović: Zatočenici su upravljali barakama, čistoćom, ishranom, stanovanjem i raznim poslovima. Neki su bili slobodni i odlazili ne samo u mjesto Jasenovac nego u nabavi i drugdje u Hrvatsku, hrana je bila dobra….
***
Zatočenik Vukašin Žegarac. Disciplina morala vladati i među ustašama, jer je Vjekoslav Luburić dao strijeljati skupinu od 10 ustaša optuženih zbog pljačke i sve nas pozvao da to gledamo
***
Zatočenik Stevo Simić: Dobivali smo tada jedan do dva puta dnevno dosta mesa s dosta graha tako da smo mogli biti siti
Deset strijeljanih ustaša zbog krađe
S druge strane, Prnjatović ne spominje u svojim izjavama zatočeničke bjegove ili napad na logor iz sela Donje Gradine s druge strane Save koji je započeo 28. prosinca, a puškaranja preko Save trajala su dva-tri dana. U sukobu je bilo mrtvih ustaša, a ranjeni su i neki zatočenici. Takvi slučajevi redovito su izazivali represalije prema zatočenicima. Prnjatović ne spominje ni javno strijeljanje desetorice ustaša iz logorske posade jer su pljačkali u okolici logora, a oduzimali su predmete i zatočenicima ne prijavivši to upravi.
Slučaj se doduše dogodio prije Prnjatovićeva dolaska u logor, ali zato ga spominje u svojoj izjavi drugi zatočenik, Vukašin Žegarac. Izjavio je da je disciplina morala vladati i među ustašama, jer je Vjekoslav Luburić dao strijeljati skupinu od 10 ustaša optuženih zbog pljačke „i sve nas pozvao da to gledamo“. Žegarac je točno naveo da je prijeki sud prvo oslobodio te ustaše (odnosno, dao im blaže kazne), ali je Luburić oformio časnički sud koji ih je osudio na smrt. Istodobno si je u Zagrebu priskrbio prve optužbe za samovolju.
Izjave većine ovih zatočenika puštenih iz Jasenovca, a neki su i pobjegli na razne načine, vrlo su slične. Stevo Simić iz sela Cepeliša kod Petrinje, uhićen je u lipnju 1941. u skupini predratnih organizatora četničkih odreda. Odveden je prvo u Gospić, a zatim je preko Jastrebarskog 2. rujna premješten u Jasenovac. Simić je bio kuhar koji je pripremao i nosio hranu zatočenicima što su pravili nasip za zaštitu logora od poplave. Simić je u logoru radio i na ekonomiji svakodnevno muzeći krave. I on je opisao kako su dva slučaja strijeljanja zatočenika bila izazvana bijegom – prvo dvojice zatočenika, a nešto kasnije – pokušaja bijega skupine drugih zatočenika. Uoči dolaska međunarodne komisije, dok se logor uređivao i sklapale nove barake, zatočenici su dobivali pojačanu hranu. „Dobivali smo tada jedan do dva puta dnevno dosta mesa s dosta graha tako da smo mogli biti siti“, rekao je Simić.
Bivši zatočenik Đuro Medić, rodom iz Slavonskog Broda, bio je također prvo interniran u Gospiću, gdje mu je pomogao ustaša Dragutin Pudić, koji je do rata radio u Slavonskome Brodu. Iz Gospića je Medić premješten u Jastrebarsko pa u logor Danicu u Koprivnici. Odatle je premješten u Jasenovac i to 6. veljače 1942., baš na dan kad je u logor stigla međunarodna komisija. Zato su novi zatočenici zadržani u mjestu i stavljeni u tamošnji zatvor dok članovi komisije ne odu iz Jasenovca. „U ustaškom zatvoru zatekli smo dvojicu ustaša koji su rodom iz Like. Oni su nam u razgovoru pričali da su zatvoreni zato što su bez posebnog naređenja viših starješina ubili dvojicu Srba iz transporta koji je došao iz Sarajeva. Imena ove dvojice ne znam“, rekao je Medić na ispitivanju u beogradskom Komesarijatu. I članovi komisije koji su posjetili logor kasnije su u izvještajima spominjali da im je Eugen Kvaternik, zapovjednik Ustaške nadzorne službe, koji im je bio vodič kroz logor, pokazao grobove deset ustaša strijeljanih zbog zbog kršenja discipline, pljačke i ubojstava. Kvaternik im je najavio da će zbog sličnih razloga „idućeg tjedna biti strijeljana još dvojica ustaša“.
Većina zatočenika koji su davali izjave pred Nedićevim Komesrajatom dospjela je u logor zbog stvarne suradnje ili sumnjičenja da surađuju s četničkim pokretom. U svojim izjavama dali su i mnogo informacija o zbivanjima o događajima u mjestima njihova života ili ranijim zatvorima (Gospić, Jastrebarsko, Danica, itd.). Kad se kritički analiziraju očita pretjerivanja o nekoliko događaja, ta svjedočenja daju relativno realnu sliku zbivanja u jasenovačkom logoru u njegovoj prvoj fazi, u kojoj su uvjeti života zatočenika bili i najteži. Otprilike u vrijeme kada dio ovih zatočenika napušta logor (potkraj ožujka i početkom travnja 1942.) zatočenici dobivaju pravo i za dopisivanje sa svojim obiteljima i prijateljima te primanje paketa s dodatnom hranom i odjećom. Čitatelju zbirke ovih izjava, koji se o zbivanjima tog vremena može obavijestiti i iz drugih izvora, može biti jasno da ni u tom prvom, kritičnom vremenu, u Jasenovcu nije bilo serijskih, masovnih ubojstava u kojima bi broj žrtava bio mjeren u tisućama kako se to navodi u poslijeratnoj komunističkoj historiografiji ili kako to i danas tvrdi „popis“ JUSP Jasenovca, koji podržava hrvatska vlast, a plaćaju hrvatski porezni obveznici.
(Nastavak u sljedećem broju)
„Hrvatski tjednik“, 21. 3. 2024.
Očito je kako su slično kandidatu za hrvatskog akademika Stanku Andriću o Tuđmanovim povijesnim radovima pisali su i dr. Milan Bulajić i dr. sc Ivo DRobilica.
Napadali su ga i zato što je navodio i svjedočenje zatočenika Vojislava Prnjatovića, a o tome je i gornji Vukićev tekst i to samo prvi dio. Vjerovali ili ne o tome sam pisao i nedavno, a taj tekst pokazuje kako je pisanje prof. dr. sc. Iva DRobilice doista nije na razini pučke škole što pokazujem primjerom kako on o istome u dvije uzastopne knjige piše razčičiti (zato on voli pisati o amaterima u povijesti jer stručnjaci to tako rade, zar ne?):
LAŽ KAO OSNOVNO PRAVILO HISTORIJSKE METODOLOGIJE PO IVU DROBILICI
24 Rujan 2023.
Ivo Goldstein, danas poznat i kao Ivo Drobilica je u povodu tiskanja svoje knjige „Povijesni revizionizam i neoustaštvo – Hrvatska 1989-2022“ dao intervju 13. 9. 2023. „Nacionalu“:
IVO GOLDSTEIN: ‘Zvuči grubo, ali revizionističke i neoustaške laži jednostavno su povijesna pornografija’
Već sam naslov tjera me na smijeh.
Zašto?
Lijepo je vidjeti da se Ivo Drobilica i poslije 25 godina bavi PORNOGRAFIJOM U POVIJESTI što je zapravo naslov mog teksta iz 1998. gdje sam se rugao njegovom tekstu u kome se bavi tom vrstom pornografije.
Koliko god se slažem sa sjajnim hrvatskim znanstvenikom prof. dr. sc. Josipom Jurčevićem koji je kazao kako prof. dr. sc. Iva Goldsteina NE TREBA SMATRATI ZNANSTVENIKOM ipak me Ivo Drobilica uspije iznenaditi pa i u ovoj novoj knjizi. Naime na str. 241. on piše:
Pečarić je, usput, veličao Milu Budaka (to mu postaje omiljena tema) otvoreno promovirao ustaštvo, pisao antisemitske tekstove (“Cionisti četnikuju po Jasenovcu”) i recenzirao jedan kvazihistoriografsko – revizionistički pokušaj (Mrkoci – Horvat, Ogoljena laž logora Jasenovac).
U Prilogu dajem moj tekst PORNOGRAFIJA U POVIJESTI koji pokazuje kako je Ivo pisao i tada isto kao i u najnovijoj knjizi.
A to mu baš i nije bilo pametno.
Zašto?
Naravno i tada sam shvatio da ono što piše Ivo Drobilica odnosi se na njega samoga, ali za ovaj komentar značajno je uočiti dio koji počinje s: „…tekst sam predao u posljednji trenutak, a iz usporedbi onog što piše u njemu i naslova teksta očito je da su ga dali urednici“.
Zašto?
Jurčevićev komentar odnosio se na prethodnu knjige Iva Goldsteina ”Antisemitizam u Hrvatskoj od srednjega vijeka do danas”. U toj knjizi na str. 505. Ivo Drobilica piše:
Državnim novcem financirano državotvorno Hrvatsko slovo u svom „pravednom“ nacionalističkom gnjevu zapalo je 1998. u antisemitizam. Prvo je objavljen članak Josipa Pečarića pod sugestivnim i u biti antisemitskim naslovom Cionisti četnikuju po Jasenovcu, iako u samom članku Pečarić tek blago kritizira voditelja jeruzalemskog „Centra Simon Wisenthal“ Efraima Zurofa da gleda kroz prste srpskim antisemitima, dočim Hrvatsku zbog odnosa prema povijesti nepravedno kritizira. Agresivan (antisemitski) naslov nije bio sukladan sadržaju članka. Međutim, tada nikom iz redakcije Hrvatskog slova nije pala ni vlas s glave.
O istoj stvari u dvije knjige koje su tiskane u dvije uzastopne godine dva različita komentara istoga teksta. Vjerovali ili ne! Razumljivo da se radi o nekom osnovnoškolcu, ali ovdje se radi o sveučilišnom profesoru.
Dakle, već sam naslov intervjua je takav kakav se i može očekivati od nekoga tko je zbog svojih ‘znanstvenog’ dostignuća dobio i novo ime: Drobilica.
U priloženom tekstu o pornografiji u povijesti važno je uočiti dio u kome se spominje Mišo Montiljo tadašnji predsjednik Hrvatsko-Izraelskog društva prijateljstva. Dodatna pojašnjenja dao sam i ne tako davno u svom tekstu IVO I HRVATSKI ANTISEMITIZAM:
Zato ću dati završetak teksta koji je g. Montiljo želio vidjeti i na engleskom, a Goldsteinu je bila pornografija:
Ipak, činjenicu da je Tuđmanova knjiga napadana zbog citiranja Prnjatovića, a nisu na isti način napadane spomenute knjige tiskane u Beogradu, jedino je i moguće objasniti spoznajom o teškom položaju Židova u Srbiji kroz cijelu povijest i zabrinutost Židova diljem svijeta za sudbinu Židova u današnjoj Srbiji. Povijest stradanja Židova u Srbiji dao je Philiph J. Cohen u knjizi “Srpski tajni rat”. Vjerojatno je cilj i najnovijih tiskanja Prnjatovićevih izjava u Beogradu – pritisak na Židove! Primjetimo takodjer da Cohen u svojoj knjizi navodi niz najnovijih antisemitskih zbivanja u Srbiji. Na primjer, 15. siječnja 1992. “Pravoslavlje”, službeno glasilo Srpske pravoslavne crkve, donijelo je članak pod naslovom “Jevreji ponovo raspinju Hrista” u kome se govori o “patološkoj” mržnji izraelskih političara prema kršćanstvu, pa čak i da su srpske pravoslavne kaluđerice često bivale pretučene u Izraelu. Broj nije povučen iz prodaje. Ili pak kada su Rusi priznali Hrvatsku i Sloveniju, Tanjug je za to optužio “aktivnost jevrejskog lobija na najvišem nivou u rukovodstvu ruske diplomacije”. Kako su se mogli osjećati Židovi u Srbiji čitajući ovo u zemlji koja je u to vrijeme izvršila agresiju na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu i u tim državama provodila zločine istovjetne onima iz holokausta?
https://bezcenzure.hr/vlad/ivo-i-hrvatski-antisemitizam/
Moram se zahvaliti beogradskom genocidologu dr. Milanu Bulajiću koji je tvrdio da su dvije najantisrpskije knjige u povijesti spomenuta Cohenova knjiga i moja knjiga:
- Pečarić,Srpski mit o Jasenovcu / Skrivanje istine o beogradskim konc-logorima, Hrvatski povijesni institut, Zagreb, 1998.
Zahvaljujući toj knjizi Drobilica i njegov tata mentor-amater su me svrstali uz bok Utemeljitelju Republike Hrvatske akademiku Franju Tuđmanu. Isto što i Bulajić, ali ne njegovim riječima, zar ne.
Vratimo se Drobiličinom intervjuu. Velik je pa ima puno mogućnosti da mu se iole inteligentni ljudi mogu narugati.
Pokazat ću to na pitanju i odgovoru o Franju Tuđmanu. Naravno, u knjizi profesora Goldsteina i amatera povjesničara njegovog tate Holokaust u Zagrebu najviše prostora u poglavlju o revizionistima dodijelili su nama dvojici akademika pa se na nas i odnosi knjiga:
- Pečarić,Revizionisti u HAZU, Zagreb, 2020, str. 348.
U Uvodu te knjige imate i Goldstenovu konstataciju iz Globusa, 20. rujna 2002.:
Po izmišljanju bi Tuđmanu u nekim aspektima eventualno mogao konkurirati njegov kolega, također član HAZU, velecijenjeni akademik Josip Pečarić. I sada pogledajte naslov intervjua: Drobilica govori o revizionističkim i neoustaškim lažima.
NACIONAL: Kakav je povjesničar, u tom smislu bio Franjo Tuđman?
U knjizi pišem da Tuđman nije bio historičar u pravom smislu riječi (to govori sveučilišni professor kome je pravi mentor u povijest bio najveći amater u povjesnoj znanosti u RH – zapravo pravi mentor Ive Drobilice – njegov otac Slavko koji je (možda) imao završenu srednju školu, op. JP). On je iza navodnog historiografskog istraživanja uvijek imao politički cilj (zapravo ovim riječima Goldstein izvrsno opisuje svoj rad; dovoljno je sjetiti se da je kao veleposlanik u Francuskoj u svom uredu držao sliku jednog od najvećih ubojica u svijetu JB Tita, op. JP). Tako danas rade neki ljudi na Hrvatskom institutu za povijest (HIP), na čijem je čelu – iako je tada nosio ime Instituta za historiju radničkog pokreta – Tuđman bio prije 60 godina. Rad tog instituta je 2010. recenzirao profesor povijesti istočne i jugoistočne Europe na američkom Sveučilištu Berkeley John Connelly. U recenziji je napisao kako Strategija HIP-a „čini upitnom sposobnost provedbe projekata mimo utjecaja politike“ Connellyjevu sumnju izazvala je namjera HIP-a da radi na „promociji hrvatskog nacionalnog identiteta“, jer, kako je napisao, to podrazumijeva „izbjegavanje proučavanja prošlosti iz perspektive koja bi mogla umanjiti stvaranje ‘pozitivnog’ identiteta i natjerati nas da se klonimo propitkivanja problematičnih povijesnih epizoda“. (Da treba se držati očitih laži jugo-komunističke ‘istoriografije’. Znanost koju treba zauzdati kad govori istinu, a ako izmišljaš nekakve drobilice da bi ‘dokazao’ svoju ‘istinu’ to treba zakonom zabraniti, pa makar Ti se svi rugali dajući ti ime po takvim izmišljotinama kakvo je Ivo Drobilica. Op. JP) U knjizi tvrdim da je HIP postao centar povijesnog revizionizma, jer uz većinu marljivih i kvalitetnih istraživača koji tamo djeluju danas i koji su u njem u djelovali proteklih desetljeća, ondje postoji i krug osoba koje promoviraju povijesni revizionizam.
Da, znanost u kojoj se treba “kloniti propitivanja” nije prvi put da sam komentirao takav pristup kada smo u pitanju mi Hrvati. Naime u knjizi Kako su rušili HAZU?, Zagreb, 2006. postoji i moj tekst:
Radman protiv Einsteina u kome komentiram jedan članak u časopis „Nature“:
Dakle, genetičarima nije važna istina, već je prilagođavaju međuetničkim odnosima!
Naime autorica napada tadašnjeg ministra Primorca koji svojim rezultatima istraživanjima dovodi do «potencijalno pogubnog učinka na međuetničke odnose na području Balkana».
Vjerovali ili ne!
‘Znanstvenik’ Ivo Drobilica se poziva na autoritet sveučilišta u Berkeley-u pa zapravo tvrdi kako je ok laž u povijesnim znanostima ako nas može natjerati nas da se klonimo propitkivanja problematičnih povijesnih epizoda (istinska znanost je upravo suprotno tome, a kao znanstveniku mi se gade ‘znanstvenici’ koji se još i hvale da rade ovako, a valjda i ptičice na granama ne vjeruju ‘povijesti’ takvih istoričara – o tome više u nastavku ovog teksta).
Ivo Drobilica nije revizionist: On je kritički historičar: Razlika između kritičkog historičara i revizionista jest u tome što revizionisti, zanemarujući podatke, krše osnovna pravila historijske metodologije’
O Ivovim osnovnim pravilima historijske metodologije svjedočili su istinski povjesničari (poznati profesor dr. sc. Josip Jurčević, kao što sam već spomenuo, smatra da se Iva Goldsteina ne treba smatrati znanstvenikom).
Laž kao i falsificiranje i znanstveno nepoštenje obilježili su ‘znanstveni’ rad Iva Drobilice, a tako ga je opisao već njegov prvi mentor koji je odustao od mentorstva:
Profesor Brandt:To mi je toga čovjeka razotkrilo do kraja kao pripravna na falsificiranje i znanstveno nepoštenje, i ja sam digao ruke od njegova daljega znanstvenog razvitka’
(M. Brandt, Život sa suvremenicima, Zagreb, 1966., str. 190-191.)
Prof. Budak: Neupućenom se čitatelju tako može učiniti da je Goldsteinu uspjelo otvoriti čitav niz dosada neobrađenih tema, pa čak i riješiti niz problema, dok je pri tome, zapravo, riječ o znanstvenoj fantastici.
(Neven Budak, O knjizi Ive Goldsteina „Hrvatski rani srednji vijek“, Novi Liber, Zagreb, 1995, 511 str., Radovi, Zavod za Hrvatsku povijest, Zagreb 28 (1995.), 299-333.)
Pogledajte opet naslov intervjua. Zar nije zabavan Ivo Drobilica?
Zanimljivi su podnaslovi u članku Dr. Sc. Vladimir Geiger. Npr.: Sumanute tvrdnje i Ideološki zaključci. Dr. Geiger kaže: Predaleko bi nas odvelo nabrajanje svih činjeničnih pogrešaka i interpretacijskih improvizacija u ovoj Goldsteinovoj knjizi, koju su skloni mu mediji, bez zadrške, nazvali „kapitalnim djelom“.
Ono što Ivo Drobilica zamjera danas revizionistima uočio je davno kod njega dr. Geiger!
(V. Geiger, Osvrt na knjigu Hrvatska 1918 – 2008. Ive Goldsteina: Niz otvorenih pitanja, Vijenac, 397, 21. 5. 2009)
Dr, Geiger je objavio i osvrt na Goldsteinovu knjigu Jasenovac (Zaprešić; Jasenovac: Fraktura; Javna ustanova Spomen-područje Jasenovac, 2018) koji je objavljen u Časopisu za suvremenu povijest sv. 51 (2019.), br. 1. sa sličnim komentarom:
Zaključno
brojni su nedostaci najnovije Goldsteinove knjige Jasenovac, kompendija svakovrsnoga neznanja, nestručnosti i šlamperaja, i daleko, predaleko, odvelo bi nas nabrajanje svih činjeničnih grešaka i interpretacijskih improvizacija – svih netočnosti, neistina, poluistina i besmislica. U ovom osvrtu [koji je ustvari samo eine kleine Einführung o Goldsteinovim znanstvenim doprinosima] naveo sam samo neke važnije i najslikovitije primjedbe.
Geiger je pristojan, pa ne koristi riječ iz naslova ovog intervjua već spominje neistine, poluistine…
Evo još samo naslova tekstova prof. dr. sc. Andrije Hebranga i prof. dr. Mirjane Kasapović. Hebrang je u svom tekstu ismijao Drobiličina lupetanja u biološkim znanostima:
HEBRANG: GOLDSTEIN JE DILETANT, ISTINA O JASENOVCU JE POD ZEMLJOM, I NIJE JU TEŠKO OTKOPATI I DOKAZATI
A naslov članka o Kasapovićinom tekstu je (cijeli test njene recenzije možete pročitati na znanstveno-stručnom portalu Hrčak):
ZNANSTVENO OSPORILA AUTOROVU METODOLOGIJU (podcrtao JP)
KASAPOVIĆ OŠTRO RECENZIRALA NOVU GOLDSTEINOVU KNJIGU: ‘DOISTA SAM U POJEDINIM TRENUCIMA OSJETILA NELAGODU ČITAJUĆI OVU KNJIGU’
Mnogo više takvih tekstova i od drugih hrvatskih povjesničara možete naći u mojim knjgama:
- Pečarić,Zabranjeni akademik – Prijevarom u HAZU!?, Zagreb, 2012.
(U njoj se govori o neuspjelom pokušaju Iva Goldsteina da postane redoviti član HAZU u vrijeme kada mu je tata mentor-amater bio posebni savjetnik predsjednika Vlade. Sjećam se sam da sam na Izbornoj skupštini citirao Geigerovu rečenicu „U nestrpljivom sam iščekivanju novih Goldsteinovih uradaka.“ Drobilica zna za ovu Geigerovu rečenicu. Radi li se o njegovom mazohizmu jer je govorio o Geigerovom HIP-u pa – zapravo – poziva Geigrera da ispuni ovo obećanje i ponovo ismije i novu Goldsteinovu knjigu.)
- Pečarić,Mr. sc. Mladen Ivezić,Društvo za istraživanje trostrukog logora Jasenovac, 2021.:
https://drustvojasenovac.files.wordpress.com/2021/12/ivezic3.pdf
- Pečarić,Dr. sc. Vlatka Vukelić,dragovoljac.com, 2023.:
http://www.dragovoljac.com/images/minifp/vukelic.pdf
- Pečarić,Milanović hvali Grlić-Radmana, dragovoljac.com, 2023:
https://www.dragovoljac.com/images/minifp/MilanoRadman.pdf
Ali vratimo se na HIP. O ravnatelju tog institurta iz Tuđmanovog vremena dr. sc. Mirku Valentiću napisao sam knjigu:
- Pečarić,Dr. sc. Mirko Valentić,dragovoljac.com, 2021.:
http://www.dragovoljac.com/images/minifp/VALENTIC.pdf
- Valentiću sam i posvetio knjigu:
- Pečarić,O sučeljavanju Bulajić vs. Pečarić, Portal dragovoljac.com, 2021.:
http://www.dragovoljac.com/images/minifp/suceljavanje_hazu.pdf
Na kraju knjige je poglavlje AKADEMIJA REDIKULA. Naime, poslije neizbora Iva Drobilice u HAZU kada je na Izbornoj skupštini dobio manje od 1/3 glasova što je najmanje u povijesti jedan hrvatski povjesničar, očito revisionist čim je povjesničar, mi je napisao:
Prijatelju, jest da je tužno i ružno ali priznajem nisam se već danima tako zdušno nasmijao. Izvrstan i drag jesi, no ti si vraški duhovit. Braniti prvu crtu znanosti u nas – HAZU iskričavom duhovitošću to može samo akademik J. Pečarić i još k tome čovjek je iz havlije matematike. Poznat mi je “znanstveni” opus našeg Ive. Dakle, nije mi nepoznato što je napisao i što su drugi o njegovim “istraživanjima” napisali. Međutim, godinama u našim staleškim krugovima govori se: svaki fakultet i znanstveni institut ima svoga redikula, bar jednoga. Naš je bio i ostao Ivo Goldstein. Najprije u tom kontekstu mogu shvatiti njegovu želju da uđe pod krov naše nacionalne palače znanosti i umjetnosti. Njegovi zagovornici i rijetki defenzori pripadaju odreda skupini naših redikula. Od vremena do vremena oni postaju glasniji. Na pomolu je, čini se, nova koalicija ‒ Akademija redikula”
Danas znamo da ima više redikula u RH, zar ne?
Da, redikuli su omiljeni političarima u RH, a istinski povjesničari imaju probleme. Tako je nedavno zaustavljen izbor dr. Vlatke Vukelić na Zagrebačkom sveučilištu na intervenciju nasljednika stranke KPJ.
Kada već spominjem HIP u kojemu Goldstein vidi problem jer su doista znanstvenici koji se rugaju njegovom poimanju istine spomenut ću da sam napisao i knjigu o bivšem ravnatelju HIP u Slavonskom Brodu:
- Pečarić,Dr. sc. Mato Artuković, Zagreb, 2020.,str.224.
Vjerojatno je već zaboravljen slučaj nasljednika na mjestu ravnatelja HIP-a dr. sc. Milana Kruheka. Očito je da sam u seriji knjiga o izuzetnim Hrvatima propustio napraviti takvu knjigu. Morat ću to ispraviti jer nas je dr. Kruhek prošle godine napustio. Hvala ‘znanstveniku’ Ivi Drobilici jer me je – zapravo – upozorio na taj moj propust.
Josip Pečarić
PRILOG
PORNOGRAFIJA U POVIJESTI
Hrvatsko slovo, 14. Kolovoza 1998.
Temom pornografije u povijesti bavi se poznati hrvatski povjesničar dr. Ivo Goldstein u članku “Kako to Hrvatska televizija prati slučaj zapovjednika Jasenovca Dinka Šakica” objavljenom u “Globusu”. U okviru tog razmatranja dr. Goldstein se osvrće i na moj članak i kaže: “‘Hrvatsko slovo’, u broju od 17. srpnja, objavilo je tekst pod naslovom ‘Cionisti četnikuju po Jasenovcu’. Znači li to da svako bavljenje prošlošću koje ne zadovoljava uredništvo toga niskonakladnog štiva nužno znači i četnikovanje?” Kada čovjek pročita ovu rečenicu izolirano bila bi i smislena. Tu su njegovu rečenicu u “Globusu” posebno i istakli! Međutim, djeluje groteksno u tekstu u kojem dr. Ivo Goldstein sve one koji se bave prošlošću na način koji ne zadovoljava dr. Ivu Goldsteina naziva – pornografima. Netko će pomisliti kako je već time dr. Ivo Goldstein pokazao kako je pronašao najbolju moguću riječ za svoje bavljenje poviješću, što za takve čitatelje mora biti užasna spoznaja, ako znaju da je dr. Ivo Goldstein profesor povijesti na Filozofskom fakultetu, čak je bio i predstojnik Zavoda za hrvatsku povijest! Da stvar bude ljepša, on to i pojašnjava: “Pornografima nije do povijesne istine ili do argumenata. Kad im nešto ne odgovara, oni krenu s uvredama.” Zato ću ja u ovom tekstu dokazati da dr. Ivo Goldstein nije pornograf. Već ja! Takvi čitatelji će misliti da je očita pornografija i kada dr. Goldstein za “Hrvatsko slovo” kaže “niskonakladno štivo”. A kao sveučilišni profesor trebao bi znati da naklada nije nikakvo mjerilo kakvoće. Ako se već htio okomiti na “Hrvatsko Slovo”, pomislit će takvi, uz malo više pameti, upravo mu je mogao poslužiti naslov moga teksta. Naime, tekst sam predao u posljednji trenutak, a iz usporedbi onog što piše u njemu i naslova teksta očito je da su ga dali urednici. Sam tekst predstavlja uredničku prilagodbu izlaganja na promociji moje knjige “Srpski mit o Jasenovcu – Skrivanje istine o beogradskim konc-logorima”. Mediji su iscrpno izvijestili hrvatsku javnost o samoj promociji, i osim dr. Ive Goldsteina, nitko tamo nije pronašao ni zrnce “pornografije”. O današnjem djelovanju nekih Židova u tom tekstu može se naći samo u pretposljednjem odlomku. (Vidi Hrvatsko slovo br. 169. od 17. srpnja 1998.) Moji prijatelji, koji su pročitali taj tekst, odmah su mi se javili s konstatacijom kako naslov ne odgovara sadržaju članka. A dr. Ivo Goldstein to nije uočio. On je sveučilišni profesor, a oni nisu! Ili možda dr. Ivo Goldstein ne čita “niskonakladna štiva”? A piše o njima!? Ali, svi oni koji tako misle nisu u pravu. Jer, dobro kaže dr. Goldstein: “Pornografima nije do povijesne istine ili do argumenata. Kad im nešto ne odgovara, oni krenu s uvredama.” Svoje razmatranje o nama “pornografima”, Goldstein započinje ovako: “Jasenovački logor pobuđuje kod pornografa mnoga pitanja. Već je izlizano osvrtati se na notornu tezu kako su sami Židovi upravljali jasenovačkim logorom: njih je, doduše, bilo dosta medu nadglednicima (kapoima) koji su bili odabirani medu logorašima, ali je tih židovskih kapoa bilo u postotku, otprilike, koliko i židovskih zatvorenika. Posljednje, ali svakako ne i najnevažnije, u čitavoj priči jest to da su svi židovski kapoi bili ubijeni do kraja 1941.” I zaista, i ja sam se bavio tim pitanjem, ali u članku “Srpsko podmetanje povjesniku Tuđmanu – Prnjatovićeva izvješća o logoru Jasenovac” objavljenom također u Hrvatskome Slovu, 1. svibnja 1998. Dakle, riječ je o vrlo delikatnoj temi – izvješćima Srbina Vojislava Prnjatovica davne 1942. godine dane Nedicevoj komisiji u Beogradu i tamošnjim crkvenim vlastima.
Po objavljivanju tog članka g. Montiljo, predsjednik Hrvatsko-Izraelskog društva prijateljstva, čestitao mi je i sugerirao da se tekst prevede na engleski da bi ga mogli čitati i u Izraelu. Ne znam zašto, ali nešto više držim do mišljenja g. Montilja nego svoga kolege sa Sveučilišta. I to potvrđuje da sam ja pornograf, a ne dr. Goldstein! Evo jednog dijela toga “pornografskog” teksta: “Tuđman konstatira (str. 318) da Prnjatovićev sud o Židovima ‘odiše pretjeranošću, mogli bismo reči antisemitskim raspoloženjem’. To je očito i iz same činjenice što sam Prnjatović konstatira da je u logoru bilo 5-8 puta više Židova nego Srba, a on o svim Židovima govori tako loše samo zbog toga što je, prema njemu, očito malen broj Židova u zatočeničkoj hijerarhiji prigrabio sva važnija mjesta. Pa nisu valjda svi ti Židovi, kojih ima toliko puta više od Srba u logoru, imali ta važna mjesta u zatočeničkoj hijerarhiji. Iz navedenih citata izlazi da je prema Prnjatoviću bilo bolje: 1) ranije stići u Jasenovac i 2) sa sobom dovesti i svoju obitelj!? Dakle, Prnjatovićevo svjedočenje više govori o samom Prnjatoviću nego o Židovima u Jasenovcu.” Slijedeći dio Goldsteinova razmatranja također je posebno istaknut: “Laž, koja se vrlo često servira u javnosti, jest da je postojao izravan i stalan njemački pritisak da se radikalno riješi ‘židovsko pitanje’. Nijemci su vrlo pozorno nadgledali sva zbivanja u NDH, ali su većinu protužidovskih akcija organizirale same ustaše. Kadkad su i sami Nijemci ostajali zgranuti nad ustaškom surovošću.” Zlobnici koji ne razumiju dr. Goldsteina pomislit će kako ovaj tekst predstavlja interesantnu interpretaciju dolaska Himmlera u Hrvatsku. Njegov posjet je, prema ovim Goldsteinovim konstatacijama, zapravo bio čisto turističke naravi! Vjerojatno je uz to i ostao “zgranut nad ustaškom surovošću”! Goldstein nastavlja u istom stilu: “Laž je i to da ustaški režim, tobože, nije bio antisemitski: da bi Židove opljačkali i otjerali u logore, pokrenuta je široka antisemitska kampanja, Pavelić i njegovi suradnici jasno su poručivali da prema Židovima neće biti milosti; organizirali su antisemitske izložbe.” Glupi pornografi bi glupo objašnjavali dr. Goldsteinu kako je NDH bila država koja se borila za opstanak, a u takvim situacijama ima i užasnih stvari. Recimo, kod ljudi koji se bore za opstanak zabilježeni su i slučajevi kanibalstva! Takvima bi dr. Goldstein odmah mogao usporediti NDH i neku drugu državu koja se rađa i koja ima odmah i pobunu u zemlji. Na primjer, Izrael. On je Židov i sigurno bi takvu usporedbu mogao dobro napraviti. Mogao bi im pokazati kakav je odnos židovskih vlasti prema pobunjenim Palestincima, odnosno hrvatskih u NDH prema pobunjenim Srbima. Iako Izrael nije nastao u Drugome svjetskom ratu, pa ni takva usporedba nije potpuno adekvatna. Zaista bi bilo zgodno kada bi im u takvom kontekstu dr. Goldstein pojasnio svoje teze o NDH: “Odnos prema NDH valja testirati i na ovaj način: smatramo li, ili ne smatramo, da je svaka hrvatska država a priori pozitivna činjenica, a svaka druga (npr. jugoslavenska, hasburška i sl.) a priori negativna? Da, doista, je li zaista sloboda a priori pozitivna činjenica, a ropstvo a priori negativna. Teško pitanje postavlja dr. Goldstein. Ali on je doktor povijesti, pa ne može postavljati laka pitanja On nam i pojašnjava svoj stav. “Za pozitivan ili negativan odnos prema nekoj državi nije bitno gdje su joj granice nego da li osigurava svojim građanima mir, političke slobode, gospodarski i kulturni prosperitet.” Ja moram zaista priznati da ne znam kako to ide s građanima u Izraelu, i Židovima i Palestincima, pa bi i meni takva paralela još više mogla pojasniti ove poglede dr. Goldsteina. Jesu li možda i osnivači nekih drugih država, prije toga proglašeni teroristima? I to ne u Drugome svjetskom ratu. Teško je očekivati da dr. Goldstein ne zna takve i slične komparacije. Ali to ne treba raditi, jer: “Pornografska mentalna eskapada sastoji se u tome da se događaji ‘stavljaju u kontekst’.” Naime, sveučilišnom profesoru iz povijesti je čudno da se događaji stavljaju u kontekst vremena u kojima su se dogodili. To je čista pornografija. Njemu nije važno kakvi su uvjeti u kojima se stvara jedna država, već je bitno “da li osigurava svojim građanima mir, političke slobode, gospodarski i kulturni prosperitet”. Naime, u ratu je to važno, a ne – preživjeti – kako tvrde pornografi. Da, zaista, zašto bi dr. Goldstein objašnjavao činjenicu o različitom odnosu vlasti NDH u dijelovima u njemačkoj i talijanskoj interesnoj sferi, kad je očito da su ustaške vlasti mekanim Nijemcima, “zgranutim ustaškom surovošću”, mogle nametati svoj antisemitizam, a snažnim Talijanima nisu mogli. Zgodno bi bilo, misle pornografi, kada bi g. Goldstein, kao povjesničar, pojasnio i tadašnje vrijeme kroz konc-logore. Je li bilo logora, recimo za Japance, u SAD ili Australiji. Kako su u ovim demokratskim državama prolazili Nijemci u to vrijeme. Ako je logora i bilo, jesu li se ti logoraši prvo digli na ustanak protiv tih država? Možda su, poput četnika u Hrvatskoj, počeli s klanjima i prije uspostavljanja te države. Ma ne! Tako nešto može pasti na pamet samo pornografima. Važan je Jasenovac, a moj tekst u kome se spominju beogradski konc-logori od kojih je “Sajmište” bio “judenlager” – je pornografija. Jer: “pornografi priznaju da su ustaše pobile mnogo Židova, ali koliko ih je tek pobijeno u Srbiji? Pa zar je sudbina Hrvatske i Hrvata da ih čak i oni koji se smatraju ‘najvecim’ Hrvatima uvijek uspoređuju sa Srbijom i Srbima?” Da, dr. Goldstein je potpuno u pravu. Čista je pornografija dovoditi Jasenovac u isti kontekst sa “Sajmištem” i “Banjicom”. A pogotovo i s logorima u SAD ili Australiji. Jer, cijeli svijet zna i za beogradske konc-logore, i za činjenicu da su bili jednako stravični kao Jasenovac. Da je to zaista tako, dr. Goldstein bi bio u pravu. A ne pornografi koji upozoravaju lažno hrvatsku javnost da nije tako. To su očita podmetanja uvaženom profesoru povijesti. Zbog takvih njihovih podmetanja, netko može pomisliti kako je po g. Goldsteinu važno pisati samo o zločinima Hrvata. Bolje je da nam Srbi pomažu u hvatanju Hrvata zločinaca. Dobro je da se ne piše o njihovim zlodjelima. Jer, kada bi hvatali svoje, ne bi nama pomagali. Da, zaista su plemenita ta srpska nastojanja. Ima pravo dr. Goldstein. Sretni smo što se tako i u Haagu i u Zagrebu sudi uglavnom Hrvatima za zločine. Treba istrajati na tome časnom putu. Na žalost, Goldsteinovo nastojanje može netko shvatiti onako kako on sam sebe predstavlja kroz riječi: “U mojoj se generaciji nikad nije postavljalo pitanje je li netko sin ili unuk ustaše i partizana. Štoviše, takve nam činjenice nisu bile uopće važne.” Reci će: I to je sveučilišni profesor povijesti! Njemu je u Jugoslaviji problematično samo Miloševićevo vrijeme. Sve ono prije bilo je med i mlijeko. Treba se odmah ograditi od takvih. Jer, ne daj Bože da je njemu ta država bila pod hegemonijom Srba. Ne daj Bože da su u policiji u Hrvatskoj bili uglavnom Srbi. Ne daj Bože da je časnički kadar u JNA bio isti takav. Ne daj Bože da su sinovi i unuci ustaša i ne samo njih morali bježati iz takve države ravnopravnih naroda. Ma kakvi. Vladalo je bratstvo i jedinstvo. Taman posla da se postavljalo pitanje je li netko sin ili unuk ustaše i partizana. Ne daj Bože da su Srbi u Hrvatskoj i u Jugoslaviji bili preferirani i da je ta država bila Srboslavija. Tko to tvrdi, on je revizionist. A ako se uz to bavi i poviješću – onda je i pornograf! Dr. Ivo Goldstein će na jednom mjestu konstatirati: “Pornografi će priznati da je u Jasenovcu pobijeno mnogo ljudi, ali odmah postavljaju pitanje: a koliko ih je tek pobijeno na Križnom putu?” Kasnije on će tvrditi “Je li ona (NDH, J.P) nudila Hrvatima BOLJITAK? Može li se uopće u nekoj državi osigurati prosperitet nekoj naciji ako vlast najavi ugrožavanje egzistencije, ili čak uništavanje, druge nacije?” Da bi na kraju opisao divan život u Jugoslaviji do dolaska Miloševića na vlast. Dr. Goldstein nas time stavlja u dilemu. Negira li on Križni put, ili smatra da država koja je započela svoj život zločinom može egzistirati, ako je zločin napravljen nad Hrvatima. Međutim, takvo zaključivanje je nelogično. Ovim nam dr. Goldstein samo pokazuje kako su njegovi argumenti neoborivi, a on piše istinu i samo istinu! Ostavimo se tih Goldsteinovih “lijepih vremena”. Vratimo se pornografiji u mome inkriminiranom tekstu. Tu zaista uspoređujem beogradske logore i Jasenovac. Čak sam se drznuo i citirati jednog Srbina. Naime, dr. Lazar Prokić u knjižici “Jevreji u Srbiji” kaže: “Danas je dokazano da su sva dela sabotaže u našoj zemlji finansirali Jevreji. Isto tako kod pohvatanih komunističkih bandi nađeno je mnogo Jevreja. Kod pohapšenih zbog šverca – opet Jevreji!… Kod pohapšenih zbog širenja alarmantnih vesti – opet Jevreji!… Znači Jevreji, Jevreji i Jevreji! Zato stvarajmo izrazito antijevrejsko raspoloženje, ukazujmo prstom na Jevreje i pratimo strogo njihov rad. Učinimo sve da za prvo vreme svi oni sa svojim potrebicama budu zbijeni na prinudnom radu negde – potpuno izdvojeni od nas, daleko čak i od naših očiju! Dok se ne nađe način da uopšte nestanu sa našeg tla!”. Čista je pornografija kad ja to navodim u svom tekstu! Jer, uči nas dr. Goldstein “NDH, kao notornu njemačku saveznicu, nije mogao nitko i ništa spasiti. Ona je morala propasti zajedno sa svojim velikim zaštitnikom i pomagačem.” Vjerojatno će dr. Goldstein odmah shvatiti kako je pornografija ako ovu njegovu tvrdnju netko usporedi sa Srbijom u drugom svjetskom ratu. Nedićeva Srbija jest propala, ali Srbi dobiše Jugoslaviju, tj. kako je svojedobno rekla Tanja Torbarina “najveću moguću Srbiju”. Srpska Pravoslavna Crkva se dičila time što je sv. Sava preteča Hitlera, ali je ratnim zločincem proglašen “prijatelj Židova” Alojzije Stepinac. Od potpisnika “Apela srpskom narodu”, tj. poziva na suradnju s Hitlerom, dvadesetosmorica su postali članovi SANU tijekom komunističkog razdoblja, a dvanaestorica potpisnika je primilo visoke državne počasti poslije rata, pa i Sedmojulsku nagradu koja se dodjeljuje u čast ustanka u Srbiji 1941. I nagradom AVNOJ-a! Čista pornografija! Zato je, priznajem, najveća pornografija u slijedećem dijelu tog teksta: “Takvi su znali jednog svetog čovjeka i mučenika, kardinala Stepinca – proglasiti ratnim zločincem. Čovjeka kojeg su zbog antirasnih propovjedi Nijemci nazivali prijateljem Židova. Čovjeka koji je tijekom Drugog svjetskog rata spasio veliki broj Židova i Srba. I to u vrijeme dok se u SPC dokazivalo kako je sv. Sava preteča Hitlera! I ne samo to. Na primjer, u ovoj knjizi (“Srpski mit o Jasenovcu”, J.P) prvi put se objavljuje jedan dokument u kome 141 žitelj jednog hrvatskog sela moli da se jedan Židov, njihov sumještanin, pusti iz logora. Molbu je vidio i preporuča načelnik općine. A takvih molbi s mnogo potpisa za spašavanje Židova i Srba ima mnogo. I to jedino u Hrvatskoj! Jedino u Hrvatskoj u cijeloj porobljenoj Europi! Nije ih se smjelo objaviti jer bi otežali stvaranje srpskog mita o Jasenovcu. Jer bi bile besmislene tvrdnje o genocidnosti hrvatskog naroda! Jer bi otežali zadržavanje Hrvatske u Jugoslaviji, pa i genocidom ako treba!” Zaista je čista pornografija kad ja spominjem dokumente koji se po prvi put tiskaju u Hrvatskoj. Dokumente jedinstvene u cijeloj Europi pod Njemačkom vlašću! – Zamislite, molim Vas. Taj Pečarić tiska dokument sa 141 potpisom da se pusti neki Židov iz logora. I još je molbu vidio i preporuča načelnik neke općine u NDH. Da takve dokumente ima, dr. Goldstein bi ih sigurno odavno već tiskao. Pa on je povjesničar! – Priznajem, ja sam zaista revizionist i pornograf, a ne dr. Goldstein. Ne postoji Hrvatski državni arhiv, niti takvi dokumenti u njemu. Jer, da tako nešto postoji, dr. Goldstein bi sigurno već pokrenuo akciju da se u Izraelu ustanovi posebna nagrada “pravednika medu narodima”, koja bi se dodjeljivala mjestima ili skupinama koje su se na ovakav način zauzimale za svoje sugrađane. On bi bio posebno ponosan što se takva priznanja dodjeljuju samo Hrvatima i hrvatskim mjestima. U lijepim vremenima u kojima “generacije nisu bile opterećene poviješću” to bi sigurno bilo tiskano. Kriv sam što sam tako nešto tiskao, pa sada g. Goldstein mora konstatirati: “prisiljeni smo o toj povijesti raspravljati i donijeti čvrste sudove, koji će onemogućiti buduće političke manipulacije.” Ne daj Bože da su politički manipulatori oni koji nisu htjeli do dana današnjeg takve dokumente objavljivati. Treba sve to odbaciti kao revizionizam. “Revizionizam (…) označuje takvu interpretaciju povijesnih događaja koja je bitno opterećena političkim pritiscima i nedostatkom volje da se spoznaju i iznesu neke od ključnih činjenica”. Da, teška su danas vremena za povjesničare. Ovako nešto nije bilo moguće u prošlim vremenima kad je g. Goldstein doktorirao, kad nije bilo političkih pritisaka i nedostatka volje da se spoznaju i iznesu neke od ključnih činjenica. Da postoje dokumenti koje spominje dr. Pečarić u pornografskom tekstu objavljenome u “Hrvatskom slovu”, dr. Goldstein bi ih sigurno još tada objavio. Očito je, stoga, da mi moramo “zaslužiti bolju budućnost, budućnost u Europi”. Zar nam nije jasno kako je lijepo biti Irac u Sjevernoj Irskoj. Zapale ti kuću i izgori ti troje djece. I nikome ništa. Mi moramo zaista “susresti s istinom” i “zaslužiti” tako nešto.
https://bezcenzure.hr/vlad/laz-kao-osnovno-pravilo-historijske-metodologije-po-ivu-drobilici/
Kao što vidite Ivo DRobilica je našao i sjajno ime za svoj ukupni rad u ‘istoriji’: PORNOGRAF U POVIJESTI. Ipak je trebalo sačekati njegov epohalni ‘pronalazak’ DROBILICU u Jasenovcu da bi po njemu dobio ime.
Kako dr DRobilica voli spominjati amatere u povijesti, kao što je kandidatu za akademika to akademik Franjo Tuđman kojega je HAZU izabrala za akademika iako zapravo Tuđman i nije pravi znanstvenik tipa Jakovine, Markovine, DRobilice ili Klasića, pa je bistu Utemeljitelju RH uklonio iz instituta čim je postao ravnatelj, u Dodatku dajem tekstove iz mojih knjiga u kome se spominju napadi na akademika Tuđmana zbog toga što je naveo i svjedočenje Vojislava Prnjatovića o čemu piše Vukić.
Josip Pečarić
DODATAK
PRNJATOVIĆ U PEČARIĆEVIM KNJIGAMA
SRPSKI MIT O JASENOVCU / SKRIVANJE ISTINE O BEOGRADSKIM KONC-LOGORIMA, HRVATSKI POVIJESNI INSTITUT, ZAGREB, 1998.
“TUĐMAN (1994) PRIZNAJE JEVREJIMA BESPUĆE U POVIJESTI”
U ovom odjeljku toliko puta spominjane knjige Bulajić uočava stvarne domete pisma izvinjenja dr. Tuđmana predsjedniku najveće židovske organizacije u svijetu B’nai B’rithu, Kentu Schineru, u kome je ključan ovaj dio iz Tuđmanova pisma: “Prema tome, odlučio sam izostaviti te sporne dijelove iz svoje knjige, koja uskoro treba biti objavljena na engleskom jeziku. To se pogotovo odnosi na formulacije koje sada smatram nepotrebnima, bilo stoga što se temelje na izvorima koji su se kasnije pokazali nepouzdanima, ili zato što njihov opći učinak navodi na predrasude o židovskom narodu, a to nikada nije bila moja namjera”.[1] Naime, poznato je da su glavni[2] “sporni dijelo- vi” Tuđmanove knjige upravo citati koji su prvo objavljeni u srpskim izvori- ma, a sigurno je da ti citati zaista mogu navesti na predrasude o židovskom narodu. Zato i Tuđmanovo izvinjenje i njegova odluka jest korektna, a opet najviše pogađa Srbe jer gosp. Kent Schiner sigurno zna za te srpske izvore koje citira dr. Tuđman. O čemu se tu zapravo radi? Dr. Tuđman, govoreći o Jasenovcu, ukratko navodi (uz ogradu!) i neke vrlo loše izjave o Židovima bivšeg logoraša Srbina Vojislava Prnjatovića dane 1942. godine u zapisniku Nedićevoj komisiji u Beogradu i tamošnjim crkvenim vlastima. Bulajić zato ne navodi same sporne dijelove Tuđmanove knjige, ali ne samo zato što se radi o Srbinu! Drugi je razlog za to što on itekako zna da Tuđman citira Antu- na Miletića, koji je još 1987. godine objavio drugo izvješće Vojislava Prnja- tovića Svetom sinodu Srpske pravoslavne crkve, bez nekoliko zadnjih redaka, u knjizi Koncentracioni logor Jasenovac, knj. III., Beograd, 1987., str. 106-119., a našao ga je u Arhivu Svetog sinoda. Spomenuti citati tiskani su 1987. godine, dakle dvije godine prije tiskanja Tuđmanove knjige. Godinu dana nakon tiskanja Tuđmanove knjige, dakle 1990. godine, jeromonah Atanasije Jevtić i-zdao je u ime Svetog Sinoda knjigu o Jasenovcu, u kojoj su prvi put javno objavljena – bez ikakva objašnjenja – oba Prnjatovićeva izvješća, i to u cijelosti, s najpogrdnijim izrazima na račun Židova[3]. Na primjer Prnjatović kaže, a to prenosi i Tuđman: “Židov ostaje Židov, pa i u logoru Jasenovac. Oni su u logoru zadržali sve svoje mane no s tim da su one sada vidnije. Sebičnost, lukavstvo, nesolidnost, tvrdičluk, podmuklost i konfidentstvo su nji- hove glavne odlike”[4]
A zašto Prnjatović ovako govori o Židovima. To je jasno ako se pogleda prethodni citat koji također navodi Tuđman: “Židova je u logoru bilo 5-8 puta više od Srba. Pošto su prije pristigli i ’uspjeli da u zatočeničkoj hijerarhiji prigrabe sva važnija mesta’, to radi svojih povlastica ’stalno i vešto intrigira- ju protiv Srba’ (…)”+[5]
Prnjatoviću su očito Židovi takvi kakve ih on opisuje zato što su prigrabili važnija mjesta u zatočeničkoj hijerarhiji, pa se uopće ne treba uzbuđivati na ovakve njegove prosudbe. Uostalom Tuđman navodi dobar dio Prnjatovićeva izvješća komesarijatu za izbjeglice Nedićeve vlade, koje je dao 11. ožujka 1942., u kome kaže da je namjera ustaša bila “da od Jasenovca naprave jedan ne samo sabirni nego i jedan radni industrijski logor, budući da su na terenu podignute već i dobre tvorničke radionice za izradu lanaca, kovačnice, bra- varije, kleštara, limarija, tapecireraj, puškarnica, auto mehaničarska radio- nica, stolarija, kolarija, elektroinstalaterska radionica, ciglana, parna pila- na, te parna električna centrala”.[6]
A Prnjatovića pogađa ovo: “Zatočenici-slobodnjaci ne stanuju u samom logoru nego u selu Jasenovac u privatnim stanovima, a omogućeno im je da su doveli i svoje porodice. Dakle žive zajedno sa svojim porodicama slobo- dno u Jasenovcu. Na žalost to su samo Židovi”.[7] Tuđman konstatira da Prnjatovićev sud o Židovima “odiše pretjeranošću, mogli bismo reći antise- mitskim raspoloženjem”.[8] To je očito i iz same činjenice što sam Prnjatović konstatira da je u logoru bilo 5-8 puta više Židova nego Srba, a on o svim Židovima govori tako loše samo zbog toga što je, prema njemu, očito malen broj Židova u zatočeničkoj hijerarhiji prigrabio sva važnija mjesta. Pa nisu valjda svi ti Židovi, kojih ima toliko puta više od Srba u logoru, imali ta važna mjesta u zatočeničkoj hijerarhiji. Iz navedenih citata izlazi da je prema Prnjatoviću bilo bolje: 1) ranije stići u Jasenovac i 2) sa sobom dovesti i svo- ju obitelj!? Dakle, Prnjatovićevo svjedočenje više govori o samom Prnjatovi- ću nego o Židovima u Jasenovcu. Čak bi se mogla povući i paralela između tih Prnjatovićevih izjava i ponašanja Nedićeve Srbije i Srpske pravoslavne crkve u to vrijeme. Naime, Prnjatović optužuje Židove zbog toga što on i dru- gi Srbi u logoru nisu u zatočeničkoj hijerarhiji, a Nedićeva se Srbija i Srpska pravoslavna crkva u isto vrijeme bori za što bolju poziciju njihove države u sklopu Hitlerova svjetskog poretka! Prnjatovićeva izjava dana je 11. ožujka 1942. godine i sigurno je ono što je Prnjatović govorio o Židovima odgovara- lo i Nediću i Srpskoj pravoslavnoj crkvi. Zašto? Pa to je bilo vrijeme kad je Beograd postajao prvi veći grad Europe “očišćen” od Židova, kad je on posta- jao “judenfrei”. U to su vrijeme zatočenici jedinog židovskog konc-logora (judenlagera) “Sajmišta”, dakle između ožujka i svibnja 1942., ubijani u plin- skim komorama na ulicama Beograda. Tada velikosrpskoj politici nije odgo- varalo dokazivati da je Jasenovac “najveći srpski grad pod zemljom” nego je trebalo Njemcima dokazati da su oni bolji saveznici od Hrvata, da Nijemci trebaju omogućiti stvaranje velike Srbije umjesto velike Hrvatske. Da, u Jase- novcu je bilo 5-8 puta više Židova nego Srba, ali oni su tu u sred Beograda omogućili “konačno rješenje” židovskog pitanja i napravili od Beograda – judenfrei! Prnjatovićevo svjedočenje omogućava im dokazati Nijemcima da su oni sposobniji provoditi njihove zamisli od Hrvata – Hrvati stvaraju tamo nekakav industrijski logor umjesto sabirnog, a oni su stvorili Banjicu i “Saj- mište” – jedini “judenlager” na svijetu, dva logora iz kojih niti jedan Židov nije izišao živ!
Ipak činjenicu da je Tuđmanova knjiga napadana zbog citiranja Prnjatovi- ća, a nisu na isti način napadane spomenute knjige tiskane u Beogradu, jedino je i moguće objasniti spoznajom o teškom položaju Židova u Srbiji kroz cije- lu povijest i zabrinutost Židova diljem svijeta za sudbinu Židova u današnjoj Srbiji. Vjerojatno je i cilj najnovijih tiskanja ovih izjava u Beogradu – pritisak na Židove!
Bulajić za svoje djelovanje ima potporu od nekih židovskih krugova u svi- jetu. Zato, on u knjizi koja govori o Tuđmanovoj knjizi ne želi ulaziti u te “sporne” dijelove Tuđmanove knjige! On samo kaže da “Jevreji ne bi trebalo da prime izvinjenje predsjednika druge nezavisne države Hrvatske”!
SRPSKI MIT O JASENOVCU II /: O BULAJIĆEVOJ IDEOLOGIJIGENOCIDA HRVATSKIH AUTORA, ZAGREB, 2000.
JASENOVAC – RADNI LOGOR
Međutim, vjerojatno dr. Bulajić nije čitao knjigu Zemaljske komisije Hrvatske “Zločini u logoru Jasenovac”, jer mu se sigurno ne bi dopao dio iz zaključaka knjige koji komentira Josip Jurčević: “Zbog tadašnjih i kasnijih isključivih stavova u radovima o ovoj temi koji su – bez analitičke utemeljenosti – poticaj za osnivanje i postojanje logora u Jasenovcu tumačili kroz složenicu ‘klaonica ljudi’ ili ‘tvornica smrti’, vrijedno je naglasiti jedan zaključak iz knjige, koji kaže: ‘Raditi se je moralo barem 10 sati dnevno bez odmora, jer je roba, koja se izrađivala, bila vrlo potrebna za vojsku okupatora i ustaša (n. a.) (…) Ustaški su se nadzornici šetali po radionicama i budno pazili da nitko ne postajkuje, da se ne zadržava predugo u zahodu i da radi bez odmora.’
U tom se smislu, promatrajući objavljeni nacrt i prateći tekst knjige, te već prije spomenute brošure, može primjetiti da je u logoru Jasenovcu intezivno radilo šest industrijskih pogona – ciglana kapaciteta dva milijuna cigli dnevno, lančara za proizvodnju različitih metalnih predmeta (žica, lanaca i dr.), pilana, kožara, rafinerija i električna centrala; dvadesetak zanatskih radionica – bravarija, limarija, kovačnica, strojobravarija, alatnica, tokarija, puškara, precizna mehanika, montaža, automehanika, remenarija, kolarija, stolarija, krečana, ugljenara, drvara, krpara, krojačnica, keramika; ekonomija – mljekara, mesnica, ledara (hladnjača), pekara, štale, svinjci, konjušnica, peradarnik, pčelarnik, vrtlarija; a za dovoz sirovina i odvoz robe koristili su se brodovi, splavi, željeznica i kamioni, čiji su pristupi bili izravno povezani s logorom.”[9]
Primijetimo da se ovo uopće ne razlikuje s tvrdnjom bivšeg logoraša Srbina Vojislava Prnjatovića koju je dao komesarijatu za izbjeglice Nedićeve vlade 11. ožujka 1942. godine, a što je prenio dr. Franjo Tuđman u Bespućima povijesne zbiljnosti (str. 316). A Tuđman je napadan što je prenio Prnjatovićeva izvješća!!
Ali vratimo se odgovornom radu Komisije. Zemaljska komisija uputila je u Jasenovac dne 18. svibnja 1945. posebnu anketnu komisiju koja je saslušala i četiri svjedoka i na temelju toga je na kraju i donijela zaključak:
“Jedan od svjedoka, Jovan Živković, je izjavio: ‘Ja točno ne znam koliko je zatočenika u Jasenovcu likvidirano, ali je bilo opšte uvjerenje među zatočenicima da taj broj prelazi jedan milijun’.
Drugi svjedok, Mihajlo Marić, je kazao: ’Kao posmatrač i očevidac svih strahota koje su se događale u Jasenovcu mogu mirne duše kazati da je u toku četiri godišnjeg postojanja logora na razne načine umlaćeno ili umrlo od bolesti ili gladi oko milijun i četiri stotine hiljada zatočenika od kojih je bila ogromna većina Srba zatim židova, cigana i samih Katolika’.
Treći svjedok, Milan Duzemlić koji je do pred kraj 1943. Godine bio općinski bilježnik u Jasenovcu, je rekao kako je ‘uprava logora Jasenovac vodila zapisnike o pojedinim slučajevima smrti zatočenika te je jedan primjerak takvog zapisnika odnosno spisa dostavljala općinskoj upravi u Jasenovac (…). Do dana moga uhapšenja t.j. 21. decembra 1943. Bilo je kod općine Jasenovac takovih zapisnika oko 900.000, odnosno po spisku prijava slučajeva smrti bilo je 900.000 takvih žrtava (…) ove spiskove vidio je također i blagajnik Risović Stjepan, ali je on mrtav’.
Pri kraju je Zapisnika zaključeno: ’Anketna komisija nakon izvršenog uviđaja samog logora, liječničkog nalaza i mišljenja sudskog vještaka, te preslušanja očevidaca ustanovljuje: (…) u pogledu opsega i broja izvrešenih zločina nadmašene su I najstrašnije slutnje (…) nasilno je usmrćeno od prilike 1,400.000 – (iskaz svjedoka Duzemlić Milana)’. Anketna je komisija ovdje napravila i jednu očiglednu pogrešku grube nepažnje, koja – uz ostalo – svjedoči o površnom pristupu poslu kojeg se obavljalo. Naime, milijunčetristotisuća žrtava naveo je svjedok Mihajlo Marić, a ne Milan Duzemlić, što je bjelodano iz Zapisnika kojeg je napravila sama Anketna komisija. (…)
Nadalje je potrebito još jedanput spomenuti važnu knjigu koju je izdala Državna komisija – ‘Izveštaj … Međunarodnom vojnom sudu u Nurnbergu’, u kojem se tvrdi:’Prilikom ubijanja u logoru pravljeni su zapisnici, od kojih je po jedna kopija dostavljena opštinskoj upravi mesta Jasenovac. Po iskazu beležnika te općine, Milana Duzemljića, najmanje 600.000 šest stotina hiljada) ljudi u ovom logoru. (…) Prednji podaci primljeni su od Zemaljske komisije Hrvatske za ratne zločine’. [10]
Za Državnu komisiju je sada već Milan Duzemljić izjavio da je broj žrtava 600.000. Očito onih 1.400.000 što mu je pripisala Anketna komisija bila je prevelika brojka, pa su onih 900.000 koliko je on govorio postali Komisiji prihvatljivih 600.000. Da kako reče dr. Bulajić: “u rezultatu odgovornog rada (istaknuo J.P.) i tadanje spoznaje poslat je Međunarodnom vojnom sudu u Nirnbergu izvještaj o stratištu Jasenovac sa oko 500.000 do 600.000 umorenih zatočenika – žrtava fašizma.”
SKANDIRANJE ŠAKIĆU NA ZAGREBAČKOM AERODROMU
Interesantno je da Efraimu Zuroffu to ne smeta. Bar tako tvrdi dr. Milan Bulajić, koji mu je dao obimnu dokumentaciju o Jasenovcu (sada znamo gdje je pokradena dokumentacija iz Jasenovca). S njim kontaktira i Simon Wiesenthal. Ljudi koji proganjaju ratne zločince surađuju s ratnim zločincima iz Beograda. Jer ako dr. Milan Bulajić još nije proglašen ratnim zločincem – predsjednik njegove države jest. Strašno!
Dr. Milan Bulajić tvrdi i sljedeće: “Pogledajte samo Svjetsko prvenstvo gdje se u Zagrebu skandira Šakiću, na aerodromu mu prave svečani doček”. A malo prije toga optužio nas je da smo “utvrdili da boluje od paranoje”. Pa zar reći nešto ovako i nije poodmakli stadij paranoje ili očita zločinačka djelatnost?
Također, u podnaslovu članka izvučeno je sljedeće pitanje dr. Milana Bulajića: “Je li to bio radni logor, kako tvrdi povjesničar Franjo Tuđman i Dinko Šakić, ili sistem logora smrti koji se proteže na oko 240 četvornih kilometara masovnih grobnica.” Autorstvo ove druge tvrdnje pripada upravo dr. Milanu Bulajiću. Ona mu je bila osnovna tvrdnja, s tim što je prvo govorio o 210 četvornih kilometara, pa mu se učinilo malo, pa je povećao za još 30, s kojom je mobilizirao Srbe za genocid nad nedužnim susjedima – djeci, ženama i starcima u Domovinskom ratu. A da je Jasenovac bio radni logor, možemo naći u čuvenim izvješćima Srbina Vojislava Prnjatovića dana 1942. godine u zapisniku Nedićevoj komisiji u Beogradu i tamošnjim crkvenim vlastima. Antun Miletić je još 1987. Godine objavio drugo izvješće Vojislava Prnjatovića Svetom sinodu Srpske pravoslavne crkve, bez nekoliko zadnjih redaka, u knjizi Koncentracioni logor Jasenovac, knj. III., Beograd, 1987., str. 106-119., a našao ga je u Arhivu Svetog sinoda. Te citate naveo je dr. Franjo Tuđman u “Bespućima” i bio žestoko napadnut zbog toga!?
TUĐMANOVI CITATI
Godinu dana nakon tiskanja Tuđmanove knjige, dakle 1990. godine, jeromohan Atanasije Jevrić izdao je u ime Svetog Sinoda knjigu o Jasenovcu, u kojoj su prvi put javno objavljeni – bez ikakva objašnjenja – oba Prnjatovićeva izvješća, i to u cijelosti, s najpogrdnijim izrazima na račun Židova. U Prnjatovićevom izvješću komesarijat za izbjeglice Nedićeve vlade, koje je dao 11. 0žujka 1942., stoji da je namjera ustaša bila (str. 316) “da od Jasenovca naprave jedan ne samo sabirni nego i jedan radni industrijski logor, budući da su na terenu podignute već i dobre tvorničke radionice za izradu lanaca, kovačnice, bravarije, kleštara, limarija, tepecireraj, puškarnice, auto mehaničarska radionica, stolarija, kolarija, elektroinstalaterska radionica, ciglana, parna pilana, te parna električka centrala”. To je Tuđman i citirao u svojoj knjizi na str. 316. Dakle, o prvoj tvrdnji govori jedan Srbin još daleke 1942.godine, a ne povjesničar Tuđman, kako je u svojoj zločinačkoj namjeri da izazove pokolje u Hrvatskoj govorio i još uvijek govori dr. Milan Bulajić! Na “Sajmištu” nije bilo ni radionice za izradu lanaca, ni kovačnice, ni bravarije, ni kleštare, ni limarije, ni tapecireraja, ni puškarnice, ni auto mehaničarske radionice, ni stolarije, ni kolarije, ni elektroinstalaterske radionice, ni ciglane, ni parne pilane, ni parne električne centrale. Dovoljna su bila plinska vozila! I ulice grada Beograda! A kolika je tek površina grada Beograda – grad konc-logor?
Konačno, Bulajićeva tvrdnja “Proces Šakiću posljednja je prilika za jugoslavenski Nürberg” uzeta je kao naslov cijelog teksta. Također, bedastoća. Naime, u Nürnbergu su suđeni najveći dužnosnici Hitlerove Njemačke. Jugoslavenski Nürnberg može biti organiziran samo kao suđenje već proglašenih ratnih zločinaca kao što su sadašnji predsjednik Bulajićeve države Slobodan Milošević i drugi najviši dužnosnici države koja je krenula u agresorski genocidni rat. Kome je namjenjena uloga srpskog Göbbelsa na takvom procesu ako ne dr. Milanu Bulajiću? A za takav proces ima vremena. Hrvatska pozicija će u svijetu sve više jačati, a srpska slabiti. Koliko god se to činilo nemoguće dr. Bulajić – ima nada da i on stane pred sud pravde.
BRANI LI GOLDSTEIN NDH? ZAGREB, 2002.
GOLDSTEIN I BULAJIĆ O STEPINCU JEDNAKO LAŽU
Fokus, 7. veljače 2002.
Goldsteinova razmatranja Stepinčeva djelovanja preuzeta su iz staljinističke optužnice protiv nadbiskupa Stepinca, dakle ne razlikuju se mnogo od Bulajićevih
Zanimljivo je da u ovom odjeljku Goldstein ne spominje Stepinčev pokušaj spašavanja zagrebačkog nadrabina dr. Miroslava Šaloma Freibergera. Zato je zanimljivo spomenuti moje Otvoreno pismo Židovskoj općini u Zagrebu i Društvu hrvatsko-izraelskog prijateljstva objavljeno u Spremnosti, hrvatskom tjedniku od 21. rujna 1999., u knjizi Za hrvatsku Hrvatsku, Hrvatskom Vjesniku od 24. rujna 1999. pod naslovom: „Milan Bulajić ponovo ubija Židove“ i Hrvatskom Slovu od 1. listopada 1999. s naslovom: „Nadrabinov nacionalistički grijeh“. Tu se upravo na primjeru jednog iznimnog čovjeka, zagrebačkog nadrabina dr. Miroslava Šaloma Freibergera, vjeroučitelja, hebraista, prevoditelja, diplomiranoga pravnika, doktora teoloških znanosti i plodnog pisca, pokazuje kakvo je bilo poslijeratno razdoblje, dakle vrijeme u kome su prikupljani „dokazi“ koje obilato koriste i Bulajić i Goldstein. Čudno je, ipak, da je taj slučaj toliko nezanimljiv samom Goldsteinu. Je li samo zato što želi umanjiti Stepinčeve zasluge, tj. ne uklapa mu se u njegov olaki „dokaz“ da Stepinac nije prijatelj Židova, ili samo štiti dr. Bulajića, nije baš jasno. A možda je posrijedi i jedno i drugo.
Herojska smrt zagrebačkoga nadrabina
A o zagrebačkom nadrabinu puno govore sljedeća dva događaja. Kada je 7. veljače 1943. godine u Palestinu krenulo jedanaest maloljetnih dječaka i djevojčica, a među njima i jedanaestogodišnji nadrabinov sin Ruben, nadrabinu je bilo ponuđeno da s djecom krene kao pratilac, kako bi se i on spasio, ali on je to odbio (str. 443.). Herojska je bila i sama smrt nadrabinova. On je na ulazu u koncentracioni logor Auschwitz protestirao protiv neljudskoga postupka prema pripadnicima njegove zajednice i odmah je, pred svima, ubijen.( str. 475.).
Međutim, Goldstein zna da je točno ono što sam napisao u Otvorenom pismu Židovskoj općini u Zagrebu i Društvu hrvatsko-izraelskog prijateljstva. To se vidi iz sljedećega citata iz njegove knjige (str. 472.):
I Miroslav Freiberger i Hugo Kon znali su da se spremaju hapšenja, ali su ‘ponosno kod kuće dočekali zlikovce, koji su ih došli hapsiti’. Nadbiskup Stepinac je Freibergeru nudio spas (istakao J.P.). No, Freiberger se nije želio spašavati, a da članovi njegove općine budu deportirani.
Smiješno Prnjatovićevo drugo pismo dano u Tuđmanovoj knjizi bilo je dovoljno da Goldstein uzbudi cijeli židovski svijet. A Bulajićeve uvrede jednog iznimnog Židova nisu značile ništa. Ipak, riječ je o čovjeku istih ideoloških pogleda. Dapače, Goldsteinova razmatranja Stepinčeva djelovanja preuzeta su iz te staljinističke optužnice nadbiskupa Stepinca, dakle ne razlikuju se mnogo od Bulajićevih. Kako onda ići na njega, zar ne?
———————————————————–
Otvoreno pismo Židovskoj općini u Zagrebu i Društvu hrvatsko-izraelskog prijateljstva
Poštovana gospodo,
Dr. Milan Bulajić, direktor Muzeja žrtava genocioda izdao je ove godine knjigu: “Jasenovac – Ustaški logori smrti l Srpski mit? l – Hrvatski ustaški logori – Genocid nad Srbima, Jevrejima i Ciganima”, Muzej žrtava genocida, Beograd, 1999. Knjigu je osobno dijelio u Hrvatskoj. Vjerojatno niste dobili primjerak ove knjige, jer bi ste sigurno reagirali na ono što dr. Bulajić piše o dr. Miroslavu Šalomu Freibergeru. Naime u odjeljku: “Spašavanje (pokatoličenih) Jevreja od strane nadbiskupa Stepinca“, dr. Bulajić kaže (str. 595-596): “Medju Jevrejima koji su se krili u nadbiskupovom dvoru, pominjan je zaista i zagrebački nadrabin dr Freiberger, čije pismo zahvalnosti papi Piju XII za pomoć koju je pružio Jevrejima nadbiskup Stepinac. Katolički izvori navode kao primjer i dokaz humanog postupanja u ratnim uslovima i genocida nad Jevrejima (nebitna je očita nepismenost u ovim rečenicama, J.P). Medjutim, ‘ruka policije’ stigla je nadrabina Freibergera, odveden je 1943. u koncentracioni logor Ausshwitz i ubijen. Sudija Vrhovnog suda Narodne Republike Hrvatske, dr. Žarko Vimpulšek, predsjednik sudskog vijeća optuženom zagrebačkom nadbiskupu dr. Alojziju Stepincu, potvrdjuje da se dr Freiberger sa suprugom, početkom progona Židova po Zagrebu, sklonio kod nadbiskupa Stepinca, u nadbiskupski dvor, ali ‘ga je izdao na najbezdušniji, da ne kažem, najpokvareniji, način’: ‘Ali nakon par dana rekao mu je da je on sve uredio s ustašama, da mu se neće ništa dogoditi, neka lijepo ide u svoj stan, i ovaj je otišao. Došao je sa svojom suprugom u stan, ali za nekoliko sati bio je uhapšen. I zatim je nestao. Kao i mnogi drugi. I to sam prebacio Stepincu u sudnici. ‘Na koncu, vi ste svog kolegu izdali; bio je u neku ruku vaš kolega, otprilike istog nivoa kao i vi.’ Stepinac je na to odgovorio, ne bez hipokrizije: ‘Moja je savjest čista’.”
Naravno, dr. Bulajić zna pravu istinu, ali on je u svojoj knjizi uopće ne spominje. On o dr. Freibergeru piše pozivajući se na citat ‘staljinističkog’ suđenja dr. Stepincu. O slučaju dr. Freibergera dosta je pisano u hrvatskim novinama. Još je živ i nadrabinov tajnik dr. Amiel Shomrony koji je nedavno i posjetio Hrvatsku. Kako sam o tom slučaju pisao i ja u svojoj knjizi “Srpski mit o Jasenovcu”, Dom i Svijet, 1998, s kojom dr. Bulajić pokušava polemizirati u ovoj svojoj knjizi, on nikako ne može reći da to nije znao. Zato ću i navesti samo citat iz moje knjige koju je on sigurno pročitao:[11]
Dr. Miroslav Šalom Freiberger odbio je pomoć
Te iste 1943. godine, kada je Himmler zatražio odvođenje svih Židova u logore, nadbiskup Stepinac ponudio je rabinu dr. Miroslavu Šalomu Freibergeru da se s obitelji skloni k njemu u nadbiskupski dvor do kraja rata. Poruku je prenio tadašnji nadrabinov tajnik dr. Amiel Shomrony, ali Freiberger je ponđenu pomoć otklonio rekavši kako će dijeliti sudbinu svojega naroda. Odveden je u Auschwitz i tamo odmah pogubljen.“ Ne čudi zato zašto se dr. Shomrony već više od 50 godina bori za istinu o kardinalu Stepincu i zajedno s dr. Igorom Primorcem (profesor na Hebrew University u Jeruzalemu, inače emigrant iz Beograda!) i drugima za proglašenje Stepinca pravednikom (na primjer, slično Stepincu djelovao je poglavar Grčke pravoslavne crkve patrijarh Papandreu Damaskinosu i proglašen je pravednikom).
Zar nije užasno kako dr. Bulajić pokazuje jednu iznimnu osobu židovskog naroda. A doista je iznimno ono što je učinio nadrabin dr. Miroslav-Šalom Freiberger: Otklonio je ponudjenu pomoć rekavši kako će dijeliti sudbinu svojega naroda! Zar to nije dostojno bilo čijeg velikog divljenja? Mi Hrvati se ponosimo što je uz svoj narod uvijek bio nadbiskup zagrebački Alojzije Stepinac. Isto tako svi gradjani Hrvatske, ne samo Židovi, trebaju biti ponosni što je u Hrvatskoj živio i radio jedan tako poseban čovjek kakav je bio nadrabin dr. Miroslav Šalom Freiberger.
Zato ne samo Židovi u Hrvatskoj, ili bilo gdje u svijetu, nego svi mi moramo biti ogorčeni na činjenicu što ga je dr. Bulajić opisao na ovakav način. On se po dr. Bulajiću sklonio kao kukavica kod nadbiskupa Stepinca, ne vodeći računa o svojem narodu, a onda je bio ubijen kada je, navodno, nadbiskup Stepinac to želio.
Morbidni Bulajićevi postupci
On zastupa tako nešto sramotno, iako i sam konstatira (str. 595): I Amiel Shomrony, bivši sekretar zagrebačkog nadrabina dr Miroslava Šalom Freibergera, predlagao je 1970. nadbiskupa Stepinca za ‘pravednika’ (rightious among Nations) jer, kad je nadrabin uhapšen nadbiskup Stepinac se, navodno, zauzeo za njegovo puštanje, ali bez uspjeha. Jasno je da nitko pametan ne bi više vjerovao predsjedniku sudskog vijeća jednog montiranog procesa kakav je bio ovaj nadbiskupu Stepincu, nego tajniku zagrebačkog nadrabina. Osim dr. Bulajića. Valjda – po dr. Bulajiću – jedan Židov ne može napraviti tako iznimno dijelo kao što ga je napravio dr. Freiberger. Nacisti jesu ubili dr. Freibergera, ali ovo što čini dr. Bulajić još je gore. Njegov postupak je tim morbidniji što on kao svoje “jevrejske suradnike” u svojoj knjizi navodi (str. 814.) “Simona Wisenthala, dr. Bernarda Kleina, dr. Ela Rosenbauma, dr. Eiframa Zuroffa, Aleksandra Mošića i druge”.
Zar na takav način prikazati jednog izuzetnog čovjeka, kako je dr. Milan Bulajić, direktor Muzeja žrtava genocida iz Beograda, učinio sa žrtvom holokausta zagrebačkim nadrabinom dr. Miroslav Šalomom Freibergerom, ne zaslužuje osudu Židovske općine u Zagrebu i Društva hrvatsko-izraelskog prijateljstva? Zar ovo ponovno ubijanje dr. Miroslava Šaloma Freibergera ne zaslužuje osudu svih? I Židova i Hrvata diljem svijeta! Nadam se da će Židovska općina u Zagrebu i Društvo hrvatsko-izraelskog prijateljstva o ovom sramotnom postupku dr. Milana Bulajića i ustanove kojoj on stoji na čelu, dakle Muzeja žrtava genocida u Beogradu, obavijestiti sve srodne židovske organizacije u svijetu, a nadam se da će objavljivanjem ovog pisma u hrvatskom tisku, s time biti upoznati Hrvati u domovini i iseljeništvu.
Prof. dr. sc. Josip Pečarić
član suradnik HAZU
Active member of The New York Academy of Sciences
Goldsteinova vjera
Naravno, mnogi vjeruju da Goldstein samo želi pokazati kako postoje izabrani narodi koji nešto smiju, i oni koji to ne smiju. Zato ne čudi što Hrvatsko slovo, 19. listopada 2001. postavlja Ivi Goldsteinu slijedeće pitanje:
Objavili ste knjigu ¨Holokaust u Zagrebu˝, podobno istraživanje progona Židova u doba NDH. U zasebnom poglavlju bavite se ulogom kardinala Stepinca, koji po Vašem sudu nije spasio dovoljno Židova e da bi mu oni uzvratili barem jednim ¨hvala¨. Uz to bio je više sklon ustašama nego partizanima (koji su mu pobili na tisuće svećenika, redovnika i časnih sestara, a i njemu odrapili 16 godina zatvora).
Ne biste li radije pronašli makar jednoga rabina koji je tolikim Palestincima pomogao kolikima je pomogao kardinal Stepinac? Prigovarajući Stepincu da nije učinio više, ne očekujete li od kojega rabina da svojim tijelom zaštiti neko palestinsko dijete od puščanog zrna? ”
Stvarne Goldsteinove nakane
Goldstein stalno zanemaruje, tj. nebitna mu je činjenica (jer je on za Jugoslaviju, a ne za Hrvatsku) da se, kad je riječ o NDH, radi o borbi za državu, pa zato mnogi prigovaraju Goldsteinu zašto ne uspoređuje obranu hrvatske države i Izraela. Moj pogled na to pitanje je potpuno drugačiji. O tome sam pisao u članku objavljenom u Hrvatskom slovu,[12] (također i u knjizi Za hrvatsku Hrvatsku):
U isto vrijeme je na izborima u Izraelu pobijedio Sharon, koji u autobiografiji priznaje ubojstava civila u Qibzi. To on naziva pogreškom. Los Angeles Times navodi i druge zločine za koje je odgovoran Sharon. Ali Izraelci znaju da su branili opstojnost svoje države i glasovali su za Sharona. A u Srbiji za podpresjednika vlade biraju ratnog zločinca iz Hrvatske i BiH – generala Perišića. To našoj vlasti ništa ne govori, jer za neovisnost Hrvatske nisu ni bili. Sjetimo se da je Budiša napustio vladu u trenutcima kada je ova prihvatila Vanceov plan koji je bio uvjet za priznavanje neovisnosti.
SPAŠAVAO JE LJUDE U VRIJEME DIVLJAŠTVA
Fokus, 21. veljače 2002.
Holokaust u Zagrebu uradak je staljinističke historiografije. Ivo Goldstein se mnogo trudi optužiti nadbiskupa Stepinca, ali optužuje samoga sebe
Kada dođu k vama osobe židovske ili pravoslavne vjeroispovijesti, koje se nalaze u smrtnoj opasnosti, pa zažele konvertirati na katolicizam, primite ih da spasite ljudske živote. Zadaća je kršćana u prvome redu spasiti ljude
A kakav je odnos Katoličke crkve. Goldstein konstatira kako su mnoge crkvene osobe pokušavale pomoći Židovima[13], ali ne navodi povjerljivu instrukciju nadbiskupa Stepinca župnicima iz 1941.:[14]
Kada dođu k vama osobe židovske ili pravoslavne vjeroispovijesti, koje se nalaze u smrtnoj opasnosti, pa zažele konvertirati na katolicizam, primite ih da spasite ljudske živote. Ne zahtijevajte od njih nikakvo specijalno vjersko znanje, jer pravoslavci su kršćani kao i mi, a židovska je vjera ona iz koje kršćanstvo vuče svoje korijene.
Uloga je i zadača kršćana u prvom redu spasiti ljude. Kada prođe ovo vrijeme ludila i divljaštva, ostat će u našoj crkvi oni, koji budu konvertirali zbog uvjerenja, dok će se ostali, kada opasnost prijeđe, vratiti u svoju.
Goldstein ‘zaboravio’ Stepinčeve osude rasizma
Goldsteinu to nije važno, ali naširoko komentira što su ti ljudi pisali u tim svojim molbama i pokušava odgonetnuti tko je to pisao zbog spašavanja žive glave:[15] Da se iza ovih afirmativnih fraza kriju posve drugi razlozi, svjedoći slučaj sestara …. Zašto je njemu kao povjesničaru bitno tako nešto degutantno, a nije Stepinčeva povjerljiva instrukcija?
Možda Goldsteinu smeta Stepinčeva tvrdnja: Židovska je vjera ona, iz koje kršćanstvo vuče svoje korijene, jer bi je netko mogao usporediti s Goldsteinovim prvim spominjanjem Stepinca:[16]
Na Staru godinu 1938. godine, nadbiskup Stepinac na propovijedi opet (!, J.P.) osuđuje rasizam. No, i sam je Stepinac u svoj dnevnik, objavljen tek 1990. godine (!, J.P.) o Židovima pisao i na drugačiji način.“ Treba li to komentirati? Vjerojatno ne, ali ipak ćemo više o tome poslije. Ipak primjetimo i to da Goldstein, slično Bulajiću, zaboravlja da je Stepinac još tada osuđivao rasizam, pa će reći:[17] Stepinac je o Jasenovcu u to vrijeme mogao dobiti obavijesti iz prve ruke: njegov osobni sekretar i sekretar papinske nuncije posjetili su Jasenovac zajedno s drugim diplomatima u veljači 1942. godine. Očigledno pod dojmom svih tih informacija s vremenom je evoluirao odnos nadbiskupa Stepinca prema židovskom, odnosno ‚rasnom pitanju’. Dakle, Stepinac je još na Staru godinu 1938. opet osuđivao rasizam, ali je njegov odnos prema rasnom pitanju evoluirao 1942. godine poslije posjeta Jasenovcu njegovog osobnog sekretara i sekretara papinske nuncije. Na kakvu to evoluciju misli Goldstein? Je li Stepinac otišao u šumu, ili je pak prihvatio tvrdnje iz Prnjatovićeva izvješća? Goldstein nam ne objašnjava u što je evoluiralo to Stepinčevo opetovano osuđivanje rasizma i prije i tijekom rata. Ili se ta evolucija odnosi na Goldsteinov groteskni komentar o tome kako je on samo iznosio poznata stajališta Katoličke crkve, što smo već komentirali.
U Njemačkoj ne bi sišao živ s propovjedaonice
Ne čudi onda zbog čega Goldstein uopće ne spominje riječi njemačkoga generala u Zagrebu Glaisea von Horstenaua o Stepinčevim javnim antirasističkim propovjedima:[18]
Kad bi se jedan biskup u Njemačkoj usudio tako govoriti, ne bi živ sišao s propovjedaonice.
Goldstein ovo ne navodi jer mu ta izjava ruši cijeli koncept njegove knjige. Po njemu su ustaše gori od Nijemaca, a eto u NDH Stepinac može govoriti nešto zbog čega u Njemačkoj ne bi živ sišao s propovjedaonice. A ako se prihvati da su oni bar približno opasni kao i Nijemci, onda je očito Stepinac bio itekako u opasnosti, što opet ruši Goldsteinovu želju da tako nešto pobije kako Stepinac ne bi bio proglašen pravednikom.
Vratimo se tome kako je Stepinac itekako dobro razumio što znači bježanje Židova iz Austrije i Njemačke u Zagreb. On je osobno odlazio na kolodvor, čak i noću, te pružao tim ljudima pomoć i utjehu. Dr. Miroslav Dujić–Deutsch bio je liječnik zagrebačkog Kaptola i nije se više smatrao Židovom. Ali Stepinac mu je ipak savjetovao da se prijavi za suzbijanje sifilisa u Bosni. Poslušao je nadbiskupa i spasio se.[19]
Naravno, na niz drugih mjesta u knjizi Goldstein spominje Stepinčeve pokušaje, uspješne ili neuspješne, za spašavanje Židova i Srba. Naravno, ne sve. Evo samo jednog odjeljka iz knjige hrvatske pravednice gđe Ljubice Štefan[20], koju Goldstein ne navodi u popisu literature. Iz samog teksta će biti jasno i zašto je ne navodi.
Spašavanje cijelih obitelji
Stepinac je čak u svom dvoru na Kaptolu pružao pomoć Židovima, koji su bježeći od progona, zazvonili na njegova vrata, tražeći utočište. Evo samo dva primjera:
Obitelj Jakoba Picka (Goldstein spominje Jakoba Picka[21], ali ne u svezi Stepinca nego spominje kako je Jakob Pick iz Gundulićeve početkom 1942. godine sklonio malog Jakoba Levija, J.P.), poznatog zagrebačkog draguljara, stanovala je u Gundulićevoj ulici. Jednog dana, za vrijeme svečanog ručka, upala je policija. Majka Olga, vidjevši da se ne može spasiti od uhićenja, zgrabila je za ruku kćerku Nadu i kroz stražnja vrata pobjegla na Kaptol i pozvonila na vrata Nadbiskupije. Tamo je našla još dosta skrivenih Židova. Po njezinom posljeratnom kazivanju obitelji Kirinčić (prijateljima iz Krka), nadbiskup je uvijek tražio siguran smještaj za te ljude na drugom mjestu i tamo ih slao. Olgu i kći Nadu, Stepinac je poslao u jedno hercegovačko mjesto. Ime se ne spominje. Preživjele su rat, vratile se, iz obiteljske grobnice uzele tamo pohranjen skupocjeni zlatni nakit. Olga je umrla u Zagrebu 1974. godine, Nada je živjela u Beogradu i krčkim prijateljima javila se zadnji put 1994. godine. O stepincu nisu ništa napisale Yad Vashemu.
Tko su bili ostali iz grupe Židova tada skrivenih na Kaptolu ostalo je nepoznato.
Na preporuku nadbiskupa Stepinca župnik u Ščitarjevu Dragutin Jesih (Goldstein samo konstatira,[22] da je Jesih postao pravednik, J.P.) primio je u zgradu župnog ureda nekoliko zagrebačkih židovskih obitelji. O tome za naše novine kaže čak Dan Baram (Goldstein ga uopće ne spominje! J.P.) iz Izraela:
„Poznajem nekoliko obitelji koje je Stepinac osobno spasio, a među spašenima je i moja obitelj.“
Današnji Dan Baram, bivši Zagrepčanin, novo je ime nekadašnjeg Milivoja Fuchsa. Cijela obitelj, po kazivanju navedenog, Stepinčevom pomoću promjenila je prezime u Radičević. Koliko je Židova bilo u Ščitarjevu nepoznato je. Živjeli u slobodno, izlazili na ulicu, išli u polje, seljaci su znali tko su, sjećaju ih se i danas.
Kada je koncem 1944. župnik Jesih ubijen, seljaci su ih prebacili u Sv Klaru industrijalcu Franji i supruzi Leli Sopianac. Svi su preživjeli rat, ima ih još u Izraelu i Švicarskoj.
No, nitko od navedenih nije Yad Vashemu pisao o svom spasitelju Stepincu (istakao J.P.).
Goldstein[23] potvrđuje točnost uloge nadbiskupa Stepinca u spašavanju staračkog židovskog doma koje sam ja u mojoj prvoj knjizi dao kroz citate Ljubice Štefan.[24] To mu priznaje i Yad Vashem. Ali sveukupno pisanje Goldsteina o nadbiskupu Stepincu istovjetno je sa slijedećom pričom hrvatske Pravednice:[25]
“Čak ni u publikaciji koju je Savez jevrejskih opština Jugoslavije izdao 1960. u povodu osnutka doma, Stepinac se ni na jednom mjestu uopće ne spominje, a kamoli kao spasitelj te ustanove u ratnom vihoru. Ni danas u domu nema ni najmanje njegove sličice niti neke pločice koja bi govorila o njemu. No, u parku doma je kip Moše Pijade, a u predvorju poprsje druga Tita…”
Mnogo više informacija o spašavanju židovskog staračkog doma «Lavoslav Schwarz dano je u knjizi Ljubice Štefan,[26] a i o sudbini Freibergerove knjižnice Židovskoj općini Zagreb.[27]
Na kraju spomenimo da je na simpoziju u Židovskoj općini Zagreb (1995.)[28] „Od antisemitizma do holokausta“ (Obilježavanje pedesete obljetnice pobjede pobjede nad fašizmom) jedino dr. Jure Krišto u svojem izlaganju govorio o spašavanju Židova u NDH. Naveo je činjenice o Katoličkoj crkvi na čelu sa Stepincem, vezane zu pomoć i spašavanje hrvatskih Židova, ukazujući na prešućivanje i umanjivanje njegovih zasluga. (…) U hrvatskom izdanju zbornika ‚Antisemitizam, Holokaust, Antifašizam’, objavljen je, s ostalim referatima na spomenutom simpoziju, i rad dr. Krište. No, u kasnije tiskanom engleskom izdanju zbornika, Krištin rad je izostavljen. Bez isprike i objašnjena autoru. Knjiga Iva Goldsteina Holokaust u Zagrebu pokazala je zašto je to urađeno.
Međutim, iako je ta knjiga napisana u tipičnoj tradiciji komunističke historiografije, bolje reći staljinističke, upravo zbog toga ona je iznova pokazala koliko su točne riječi dr. Amiela Shomronya dane 1996. Glasu koncila:[29] Kardinal Stepinac je svetac i mučenik. Dvije godine kasnije Sveti Otac je i proglasio kardinala Stepinca blaženim.
Goldstein se puno trudi optužiti nadbiskupa, ali očito optužuje samoga sebe.
GOLDSTEINI I PRNJATOVIĆEVA IZJAVA
U izvješću predsjednika Jevrejske općine Slavka Goldsteina, objavljenom u njihovu biltenu br. 16 rujan/listopad 1990. str. 2, u točki 15.: «Pojave antisemitizma» navodi se i ovo: «Izvršni odbor i Vijeće JO Zagreb je javno istupilo protiv dijela knjige dr. Franje Tuđmana ´Bespuća´,» navodeći u zagradama stranice 316-321, dakle stranice na kojima je dr. Tuđman govorio o Prnjatovićevim izvješćima. Antun Miletić je još 1987. godine objavio (sporno) drugo izvješće Vojislava Prnjatovića Svetom Sinodu Srpske pravoslavne crkve, bez nekoliko zadnjih redaka, u knjizi Koncentracioni logor Jasenovac, knj. III., Beograd, 1987., str. 106-119., a našao ga je u Arhivu Svetog sinoda. Miletić nije bio napadnut zbog toga, nego Tuđman koji je to izvješće prenio iz njegove knjige. Napad se ponavlja i u ovoj knjizi:[30]
Ove četiri stranice Bespuća (316-320) ekstreman su primjer Tuđmanova revizionizma i, ujedno, vrlo karakteristične za historijski revizionizam općenito.
A zapravo očito je kako je po srijedi politička zaslijepljenost i jednoga i drugoga Goldsteina. Naime, Tuđman tu ništa ne revidira, nista ne mijenja. On samo komentira dokument dan u Miletićevoj knjizi uz ogradu koju čak navodi i Goldstein:[31]
Ovaj Prnjatovićev sud odiše pretjeranošću, mogli bismo reći antisemitskim raspoloženjem, ali slično govore i neki drugi svjedoci.
Goldstein čak povodom toga Tuđmanovog revizionizma kaže da «revizionistička historiografija ne ustručava se ni od krivotvorina». Naravno, time želi reći da Tuđman koristi dokument za koji zna da je falsifikat, a to i «dokazuje»:[32]
Iskaz Vojislava Prnjatovića, na kojeg se Tuđman najviše poziva, najvjerojatnije je falsifikat, a sasvim je sigurno da ga u najosetljivijim dijelovima nije pisao Prnjatović. Ako ga je potpisao, što vjerojatno nije, onda je to učinio pod drastičnim pritiskom.
Tako Tuđman «zna» da se radi o falsifikatu, a Goldsteinu je to najvjerojatnije falsifikat. Možda ga je Prnjatović, kaže Goldstein, potpisao, što vjerojatno nije, onda je to učinio pod drastičnim pritiskom, ali Tuđman mu je znao da se radi o falsifikatu.
Godinu dana nakon tiskanja Tuđmanove knjige, dakle 1990. godine, jeromonah Atanasije Jevtić izdao je u ime Svetoga Sinoda knjigu o Jasenovcu, u kojoj su prvi put javno objavljena – bez ikakva objašnjenja – oba Prnjatovićeva izvješća, i to u cijelosti, s najpogrdnijim izrazima na račun Židova. Bez reakcije bilo kojeg Goldsteina, a u Holokaustu u Zagrebu, ta se knjiga uopće ne spominje. Nevjerojatno je ovakvo ponašanje pogotovu kada se zna da se u knjizi Holokaust u Zagrebu tvrdi[33] da je «netko», očito u Beogradu, naknadno, sastavio taj Prnjatovićev Izvještaj i «potpisao Vojislava Prnjatovića ili ga prisilio potpisati.» Zašto je Goldstein isključio mogućnost da je Prnjatović tako nešto dragovoljno učinio, pogotovo kada je on mogao znati za razlog pisanja novih izvješća?
Naime, 15. travnja, sve se odjednom mijenja. Nedićeva kolaboracionistička vlada upravo se u to vrijeme obraćala upravnom štabu njemačkog opunomoćenog komandanta za Srbiju s molbama da se u ime ‘humanosti i milosrđa’ omogući pomoć srpskim zatočenicima u ustaškim logorima u NDH. Iskazi bivših zatočenika služili su kao argumenti. Nekome u administraciji Nedićeve vlade vjerojatno je sinulo da bi kod nadležnih nacista argumenti mogli dobiti na snazi ako se začine antisemitskim primjesama. Stoga su sva trinaestorica bivših jasenovačkih zatočenika koji su od 9. do 13. travnja dali iskaze ponovo pozvani u Komesarijat da daju dopunski iskaz, ovaj put posvećen samo Židovima.»[34]
Jasno je zašto Goldsteinu ne pada na pamet da je možda Tuđmanu bilo logično da je u logoru bolji položaj onih koji su tamo zato što je to njemački interes, nego položaj onih koji su digli oružje na tu državu. Kad bi Goldstein tako nešto pomislio, onda bi mu propale sve teze koje zastupa u ovoj knjizi. Naime, Srbi nisu po njemu digli oružje na NDH, nego su se pobunili tek poslije strašnih zločina nad njima. Slično današnjim pričama u Hrvatskoj o «jadnoj nenaoružanoj srpskoj nejači» na početku Domovinskoga rata.
Inače dr. Ivo Goldstein se predstavlja i kao povjesničar kojemu nije teško koristiti neistine u dokazivanju unaprijed zadane teze, dakle upravo ono što tvrdi za Tuđmana. Već smo naveli u tekstu “Pornografija u povijesti” kako je on u Globusu tvrdio da su svi židovski kapoi bili ubijeni do kraja 1941. U knjizi kaže:[35]
Diamantsteinov nasljednik na mjestu logornika, koji je održao čak i govor kada su ustaše ubili Diamantsteina i još četiri zatočenika, bio je Varaždinac Bernhard – Ladislav Wiener (ili Viner). Zapovjedništvo jasenovačkog logora u prosincu 1942. godine potvrđivalo je da su Wiener, njegova supruga Elizabeta i sinovi Vladimir i Miroslav «u svakom pogledu dobrog vladanja». Izgleda da je tada cijela obitelj prešla na katoličku vjeru. Vladimir Wiener čak je 1942. godine bio upisan u jasenovačku školu. Usprkos svemu tome, Wiener je, po svjedočenju Ljube Miloša, likvidiran 1944. godine, a zajedno s njim stradali su i njegova žena i djeca.
Goldstein spominje i moje razmatranje ovog slučaja:[36]
Pečarić prilično opširno raspravlja o «čuvenim izvješćima» Vojislava Prnjatovića, iako bi ga već sam datum ˝11. marta 1942.˝ na kraju drugog izvještaja mogao upozoriti o krivotvorini (o kojoj se govori na prethodnim stranicama u ovom poglavlju).
Zgodno je napomenuti da za ovu zabunu u datiranju Goldstein zna zahvaljujući upravo Franji Tuđmanu pa i navodi Tuđmanove riječi:[37] «Šteta što Miletić u svojoj obradi dokumenata nije pokušao objasniti očite nelogičnosti glede datuma.» Ako to za Tuđmana nije bio dokaz o navodnoj krivotvorini, zašto bi bio meni? Očito se Goldsteinu nikad nije desila zabuna u datiranju. Meni jest, pa ne ću ni komentirati to što piše «mart» umjesto «april». Umjesto toga niže je dan moj tekst objavljen u Hrvatskom slovu, 1. svibnja 1998., kao i u knjizi Za hrvatsku Hrvatsku. Vidjet ćete kako je u tom tekstu pokazano da nije važno je li Prnjatović potpisao svoje drugo izvješće ili nije. Je li to izvješće krivotvoreno ili nije. Bitno je da je tekst priglup, dakle baca ružno svjetlo na onog koji ga je smislio. Ali i na one kojima je ono presudno da nekoga, zbog tavoga – ne svog – teksta, proglase antisemitom. A to je u ime JO Zagreb učinio tadašnji njen predsjednik – Slavko Goldstein!
REVIZIONISTI U HAZU, ZAGREB, 2020.
LIJEPO JE BITI REVIZIONIST
TALK show Ćirilica na srpskoj Happy TV vjerojatno je najgledanija dijaloška emisija u susjednoj državi, U najnovijoj Ćirilici je, pak, glavna tema bila Hrvatska, a snimka emisije od 28. siječnja objavljena je na YouTubeu pod nazivom “Tuđmanov krvavi plan – nitko nije odgovarao za zločine nad Srbima”:
S ponosom sam doznao da sam i tamo, kao i u RH ponovo proglašen revizionistom:
„(Savo) Štrbac je spomenuo revizionističku knjigu Josipa Pečarića i Stjepana Razuma o “Razotkrivanju jasenovačke laži”, kao i filoustaške filmove Jakova Sedlara, kojega je opisao kao “čovjeka svjetskog glasa”.
I sam sam o mom revizionizmu govorio na predstavljanju knjige jer doista je velika pohvala kada vas prozivaju ljudi koji se bore protiv revizije povijesti stvorene u jugo-komunističkoj totalitarnoj državi. S obzirom na tu današnju hajku očito je koliko su svjesni da im ta lažna povijest predstavlja kulu od karata što je tako simbolično pokazao njihov propagandist s Filozofskog fakulteta Klasić kada je pobjegao od TV sučeljavanja s Igorom Vukićem.
Vidim da je i o tome pisao g. Josip Frković;
Izdvojio je i ono o revizionizmu u knjizi Goldsteinovih i glavnom revizionisti dr. Franji Tuđmanu, pa i onu usporedbu tog veličanja moga revizionističkog rada:
„Po izmišljanju bi Tuđmanu u nekim aspektima eventualno mogao konkurirati njegov kolega, također akademik Josip Pečarić.“
Na istom portalu tiskan je i tekst Mladena Pavkovića MOGU LI PEČARIĆ I RAZUM KNJIGU O JASENOVCU PROMOVIRATI U BEOGRADU?
http://www.tjedno.hr/mogu-li-pecaric-i-razum-knjigu-o-jasenovcu-promovirati-u-beogradu/
Ipak su oni koji su protiv revizije povijesti u RH napredniji jer su tražili zabranu predstavljanja. Dakle oni i oni kojima služe u Srbiji razlikuju se samo u nijansama. Zapravo to je meni sjajno pokazao nekadašnji predsjednik Društva izraelsko-hrvatskog prijateljstva g. Mihael Mišo Montilju. Bilo je to prije dvadeset godina i predavanja hrvatske pravednice među narodima o Stepincu u prostorijama Montiljeva Društva. Na odlasku sam se predstavio g. Montilju i bio iznenađen kada je on počeo hvaliti moj tekst objavljen u Hrvatskom slovu za koji je tvrdio da ga treba prevesti i na hebrejski i na engleski tako da ga mogu čitati i u Izraelu. Jednom mlađem članu svog društva rekao je da sam ja „veliki prijatelj Židovskog naroda“. Uvijek sam mislio da je ono što je g. Montilja posebno navelo za takav stav bio moje razmišljanje o ponašanju Židova u RH. To je dano i u mojoj knjizi „Srpski mit o Jasenovcu“ iz 1998., str. 172.:
„Ipak činjenica da je Tuđmanova knjiga napadana zbog citiranja Prnjatovića, a nisu na isti način napadane spomenute knjige tiskane u Beogradu, jedino je moguće objasniti spoznajom o teškom položaju Židova u Srbiji kroz cijelu povijest i zabrinutost Židova diljem svijeta za sudbinu Židova u današnjoj Srbiji. Vjerojatno je i cilj najnovijih tiskanja ovih izjava u Beogradu – pritisak na Židove.“
Zapravo Montiljevo reagiranje ne iznenađuje. Bio je Židov i volio Hrvatsku. Taj tekst nisu napali oni drugi koji su postali Židovi poslije Jugoslavenstva, ali već slijedeći moj tekst su napali.
O najnovijem ponašanju nekih židovskih udruga u RH pogledajte izvrsnu raščlambu hrvatskog književnika i kolumniste Javora Novaka:
https://www.hkv.hr/izdvojeno/komentari/j-novak/31135-j-novak-na-dan-oceve-smrti-ne-cu-pitati.html
Kada su Srpske novosti uz revizionizam (povijesti napisane u zločinačkom totalitarnom sustavu) započele hajku na samo predstavljanje knjige Razotkrivena Jasenovačka laž posebno su upozorili i na Peticiju ZDS.
https://www.portalnovosti.com/promocija-revizionisticke-knjige-u-crkvenoj-dvorani
Zanimljivo je da u napadima po svijetu izostavljaju autore (jedan je akademik, a drugi doktor znanosti). Očito tamo netko ima malo soli u glavi.
Zapravo napadati pozdrav s kojim su mnogi branitelji obranili svoju domovinu od fašističke agresije kakvu smo imali u Domovinskom ratu je čist rasizam. Ali zar nije rasizam bila i zabrana Hrvatima da se brane od strane UN-a (Embargo na uvoz oružja). Taj rasizam imamo i danas – pogledajte nastup Zvonimira Hodaka u jučerašnjoj Bujici ili:
Hodak je vrstan odvjetnik, ali evo i razmišljanja jednog doktora pravnih znanosti.
Dr. sc. Dubravko Ljubić u dijelu teksta nazvanog “Za dom spremni” nije pozdrav kaže:
Izraz kojega su u svom grbu imale legitimne vojne postrojbe hrvatske vojske ne sadrži nikakav pozdrav. Pozdrav je uvriježeni način iskazivanja blagonaklonosti pri susretu ili rastanku dvije ili više osoba. Verbalno, to je iskazivanje kratke riječi ili fraze svojstvene određenoj kulturi, a u fizičkom smislu može se manifestirati kroz različite gestikulacije. Izričaj sa grba HOS-a je poruka, slična onoj koju primjerice američki marinci nalaze u izrazu sempre fi koji znači uvijek vjeran; vjeran Bogu, zemlji. Prema tome, takva poruka ne može se dovoditi u kontekst bilo kakvog značenja vezanog uz neke sadržaje iz prošlosti. Ona se, s obzirom na vrijeme svog nastanka, isključivo može tumačiti kao spremnost podnošenja žrtve za obranu samostalnosti i cjelovitosti domovine predstavljene kroz pojam doma i nikako drugačije.
https://projektvelebit.com/u-ime-naroda-za-narusavanje-bratstva-i-jedinstva/
Naravno hrvatska vlast bi mogla zaustaviti ova i slična protuhrvatska djelovanja. A ona ih financira pa ne čudi što Hodak kaže:
“Presudu još nismo dobili u pisanom obliku, nego smo je samo vidjeli po portalima. Naravno, Europski sud za ljudska prava nije je poslao hrvatskim portalima; to im je lansirao netko tko ima pristup tim informacijama, iz Ministarstva pravosuđa.”
Naravno, kada već neki u hrvatskim vlastima mogu pokazivati svoj rasizam prema Hrvatima, zašto ne bi i taj sud:
„Sud navodi da je Šimunić, “poznati nogometaš i idol mnogim navijačima morao biti svjestan mogućeg negativnog utjecaja na ponašanje publike i da se morao suzdržati od tog”.
Jasno je rasizam njihova tvrdnja da Šimuniću ne smije biti važna obrana svoje domovine od fašističke srpske agresije, pa nije smio ponavljati poklik onih koji su je svojom krvlju obranili.
Da imamo hrvatsku vlast – ona bi znala odgovoriti na ovakvu uvredu hrvatskog naroda. Ali kako će kada i sami sudjeluju u njoj!
Akademik Josip Pečarić
http://hrvatskonebo.com/hrvatskonebo/2019/01/31/akademik-josip-pecaric-lijepo-je-biti-revizionist/
MILANOVIĆ HVALI GRLIĆ-RADMANA, DRAGOVOLJAC.COM, 2023.
KOČANU: DUGO NA TVOJE KRATKO
Dragi Stijepo,
Ipak Ti moram i odgovoriti na Tvoje pismo koje sam naveo u prethodnom nastavku jer sam propustio napomenuti da nije Ivo bio živ u vrijeme NDH i da se ono Tvoje „ Njega i brata mu“ ne može odnositi na njega već na njegovog oca i očevog brata. S druge strane u cijeloj priči nije bitan Drobilica. Bitni su oni koji su učinili da Drobilica bude sve to što je bio iako se na početku po profesoru Brandtu, a i mnogo čemu poslije toga, moglo i pogoditi da će na kraju Ivo biti poznat kao Drobilica. Zbog tih koji su mu omogućili da bude Drobilica evo još nekih komentara Tvog pisma.
TVOJA TVRDNJA O DROBILICI LAŽOVU
Zapravo Brandtovu tvrdnju koju spominješ stavio sam na početku moje knjige Brani li Goldstein NDH? To je bio drugi uvodni citat, a prvi je bio od prof. dr. sc. Nevena Budaka:
«Veliki broj metodičkih grešaka ponovo pokazuje da autor znanstvenom radu pristupa površno i neoprezno. Po znanost je najopasnija njegova navika da tamo gdje nema izvora izmišlja, a onda na temelju takvih fikcija izvodi daljne zaključke. Neupućenom se čitatelju tako može učiniti da je Goldsteinu uspjelo otvoriti čitav niz dosada neobrađenih tema, pa čak i riješiti niz problema, dok je pri tome, zapravo, riječ o znanstvenoj fantastici.»
Već sam komentirao da je u ovoj svojoj knjizi Goldstein obavijestio javnost kako je na sudu dobio spor oko ove knjige. Vjerujem da je to važna informacija za mog odvjetnika koji je dobio tužbu u kojoj se ne spominje ova knjiga već knjiga o Puhovskom. Valjda nisu smjeli dati u tužbi knjigu koja počinje s ovakvom izjavom.
Nedavno je, a to sam dao ranije i kao Prilog, izvrsni hrvatski povjesničar prof. dr. sc. Josip Jurčević kazao kako prof. dr. sc. Iva Goldsteina NE TREBA SMATRATI ZNANSTVENIKOM. Među ostalim i on je spomenuo tvrdnje prof. dr. sc. Miroslava Brandta: “To je u svojim memoarima napisao njegov mentor, pokojni profesor Miroslav Brandt, koji ga je primio kao svoga asistenta. Bio je šokiran kada ga je upozorio da je u jednom svojem, navodnom znanstvenom radu, naveo izvor koji uopće ne postoji. Profesor Brandt je očekivao racionalni odgovor od Goldsteina, ali ovaj je odgovorio kako to svi rade. Ostao je pri tome da navede i takav izvor. Prema tome, od njegovih znanstvenih početaka do danas radovi nemaju znanstvenu motivaciju pa tako ni vrijednost, a ni vjerodostojnost, već predstavljaju nekakva njegova osobna stajališta iz kojih stoje razni interesi, motivacije i tako dalje.”
Tu priču zna jako puno ljudi u RH i stalno se ponavlja u komentarima o radu Ive Goldsteina. Dovoljno je vidjeti komentare na moj tekst Ivo Goldstein o priučenom matematičaru i piscu ustaških pamfletića
Prvo komentar je od Tvog kolege hrvatskog književnika Javora Novaka:
Uopće spominjati u istoj rečenici, jednog takvog, s pravom neupitnog i slavnog i svjetskog znanstvenika i matematičara i akademika Josipa Pečarića i notornog prepisivača Ivu Goldsteina, od oca samoukog povjesničara, Slavka Goldsteina, uvrjeda je za zdravlje nacije. Pa i šire.
Za jednu od posljednjih pamflet knjiga dueta tateka i sineka, stručnjaci i zaposlenici po hrvatskim pismohranama rekli su da ih nikad nisu vidjeli kako proučavaju ili traže neke povijesne podatke. I.G. je tada divno izjavio (potvrđujući) kako oni imaju veliku kućnu biblioteku i pismohranu! Onda dobro. Kakva dakle i čemu, primjerice samo vrhunska Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu?
Sam mentor na studiju Goldsteinu, cijenjeni prof Brandt prvi je razotkrio laži i krivotvorenja I. Goldsteina u svojoj poznatoj knjizi “Život sa suvremenicima”. Zatim je profesor Budak, s FF, koji sigurno nije ni desničar ni ognjištar, još manje hrvatski nacionalist, upozorio na netočnosti u I.G. knjigama. Tu je i ona priča kako je I.G. doktorirao u Beogradu dok mu je tatek bio predsjednik udruženja Jevreja Jugoslavije. I.G. je otišao u Bg da bi doktorirao na hrvatskoj srednjevjekovnoj mornarici, jer, opće je poznato da je Srbija najpozvanija i najupućenija u tu problematiku. Studenti, koji su nažalost slušali tu tzv. obranu doktorata, poslije su se zajedno s profesorom čudom čudili: o čemu je to ovaj lupetao?
I.G., nakon temeljitog fjaska u HAZU, biva spašen od tadašnjeg komunjarskog predsjednika Josipovića i delegiran van – za hrvatskog veleposlanika u Pariz. Takvih je spašavanja bilo i za vrijeme premijera Milanovića koji je S. Goldsteinu dodijelio dobro plaćeni položaj savjetnika Vlade RH! Svašta se može s nezavršenom srednjom karlovačkom trgovačkom školom, kad se parazitira na židovstvu i kleveće hrvatski narod. Kao kvazi-povjesničar.
- Goldstein je zatim (jer kraja nema) svoje paraznanstvene i paradiplomatske performanse okrunio upravo u Parizu. I to ne samo s Titovom bistom, bistom zločinca među deset najvećih svjetskih, koju je ponosno držao u svojoj sobi u veleposlanstvu (degradirajući i RH i veleposlanstvo), već i nastupom na Studentskom radiju Pariza. Njegov nastup bio je kruna idiotizma jer kako se pokazalo odmah nakon njega, brojni su se Francuzi javljali u eter s pitanjem: O čemu je taj vaš gost danas govorio? Osim francuskog naglaska nismo prepoznali nijednu francusku riječ iako su zvučale kao…
Dakle, riječ je o kralju besmisla, kakav se uostalom pokazao vrlo rano, još za dodiplomskog studija u Zagrebu.
Kako njegovoj ispraznosti i etničkoj a obrtničkoj makulaturi nema kraja, objavio je još jednu skribomansku knjigu koju je, vidi vraga, rastavila na “proste faktore” ne neka desničarka, ne neka ognjištarka, ne neka mrska hrvatska nacionalistica, ne neka profesorica bez znanstvenog legitimiteta i utjecaja, već profesorica iz njegova svjetonazorskog kruga: s Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu. O jada! Čudi me da već nije proskribirana i pozvana na drugarsku odgovornost.
S toga ne znam što se čeka? Krajnje je vrijeme. Očekujem da I.G., u suradnji s brojnim dobro uhljebljenim hrvatskim odnaroditeljima, dobije napokon i svoj biografski film, naslova: Ivo jaše dalje. Predlažem da sam napiše scenarij na 800 stranica jer HRT jedva čeka da ga prikaže u svom udarnom terminu.
Žali Bože uopće tinte. U istoj rečenici s takvim beskrupuloznim paraznanstvenikom, navoditi svjetskog genijalca akademika Pečarića, nije samo uvrjeda pameti, nego je i otvoreno ponižavanje sve svjetske i domaće znanstvene javnosti. Čak i uže od toga: uopće sve zdrave pameti. Dok Sveučilište mudro šuti…
Sveučilište možda i šuti, ali ne šuti Fakultet Hrvatskih Studija. Konkretno, ne šute povjesničari s toga fakulteta, kao dr. Vlatka Vukelić. Ona je o vrijednosti ‘povijesnih djela’ Ive Goldsteina ukazala da je bitno razlikovati njegove knjige od stručnih djela ili od znanstvenih djela. Odn. da mnoge knjige njega i njegovog oca ne spadaju u stručne povijesne knjige, nego u prozna djela, u pripovjetke i romane, u beletristiku. Zato se nema zašto uzimati za ozbiljno niti njega niti njegova pisana djela. Taj čovjek stvara šund, fake zapise, a ne stručna i vrijedna pažnje uporabljiva povijesna djela. Treba ga ignorirati.
Ovako je počelo 7. srpnja 1941. Tri dana prije službenog proglašenja NDH i osam dana prije dolaska dr-a Ante Pavelića u Zagreb.
Srpski pripadnici jugoslavenske kraljevske vojske, u savezu s četnicima, tijekom travanjskog rata 1941. za jedanaest dana trajanja, pobili su u Makedoniji i Srbiji sedamdeset Hrvata: časnika, dočasnika i vojnika. U razdoblju od 7. do 14. travnja 1941. više desetaka nevinih Hrvata mučki je ubijeno od zločinačke četničke ruke: u okolici Bjelovara, Doboju, Srijemskoj Mitrovici te navlastito u selima oko Mostara i Čapljine. Tada su, uz nesmiljena ubojstva, paljene hrvatske kuće. Na planini Prologu, 10. travnja 1941., ubijen je dr. Milan Luetić. Dva dana prije, 8. travnja 1941., u Gudovcu kod Bjelovara, četnici braća Margaretići, ubili su iz zasjede dva hrvatska vojnika koji su se vraćali kućama. Istoga dana lugar Despinić s dvadeset četnika napada hrvatske straže, pri čemu pogiba dosta Hrvata, ali i gotovo svi četnički napadači. Sutra, 9 travnja 1941., u selu Kapeli kod Bjelovara, srbijanski poručnik Hergović počinio je nesmiljeni, grozomoran zločin: rasporio je utrobu hrvatske seljanke Mande Filipović te izvadio iz nje dijete od šest mjeseci. U Crikvenici, 10. travnja 1941., tri časnika jugoslavenske kraljevske vojske ubili su Petra Kvaternika, a ranili Josipa Cara. Istoga dana, u Srijemskoj Mitrovici, četnici su izvadili srce hrvatskom radniku Ivanu Rajnoviću pred očima njegove majke. Potom su kanili strijeljati još desetak Hrvata i mjesnoga župnika dr. Franju Račkoga. Nu, od smrti ih je spasio bijeg četnika uslijed iznenadnog dolaska Nijemaca. četnici su i u samom Zagrebu, 10. travnja 1941., ubili nekoliko hrvatskih vojnika. U Mostaru, 12. travnja 1941., uz još nekoliko Hrvata, od srbijanske ruke je ubijen Zvonko Primorac. U Hercegovini su uslijedili još grozomorniji dani kada su četnički odjeli jugoslavenske kraljevske vojske, 13., 14. i 15. travnja 1941., napali hrvatsko stanovništvo u Čapljini i okolici Mostara (sela Cim i Ilići), pri čemu su neizostavno uništavali hrvatske domove i gospodarske objekte topovskim hitcima i zapaljivim bombama. Istodobno su klali hrvatsko stanovništvo koje nije uspjelo izbjeći četničkom nožu. Zapaljeno je osamdeset pet hrvatskih domova. Uz četničku lozinku: Kolji sve po redu – polučak krvavoga četničkog pira bio je dvadeset petoro umorenih Hrvata i Hrvatica, među kojima su bile cijele obitelji Marka i Frane Vege iz Struge, uključujući i malu djecu.
Evo što o Goldsteinu kaže njegov bivši mentor.
S druge strane Goldstein kao da pokušava dokazati da to što za njega piše njegov mentor rade i drugi (naravno među onima koji zastupaju hrvatsku a ne jugo-komunističku paradigmu u hrvatskoj povijesti).
Zato je na udaru najveći hrvatski revizionist akademik Franjo Tuđman, kako Goldstein kaže RODONAČELNIK POVIJESNOG REVIZIONIZMA. Pri tome mi čini veliku čast kad konstatacija u Globusu, 20. rujna 2002. kaže:
Po izmišljanju bi Tuđmanu u nekim aspektima eventualno mogao konkurirati njegov kolega, također član HAZU, velecijenjeni akademik Josip Pečarić.
Doista je meni velika pohvala usporedba s Utemeljiteljem hrvatske države. Istini na volju, još veće pohvale doživio sam 2019. godine od jednog srpskog portala iz Crne Gore gdje su tvrdili da su moje šovinističke publikacije nadahnjivale i samog Franja Tuđmana.
Mi izmišljamo, a Jurčević ne spominje samo profesora Brandta:
“Ovo proglašavanje Stepinca, Tuđmana i drugih antisemitima ili slično je iz tog repertoara i tome ne bi trebalo pridavati pozornost jer se toliko puta blamirao u svojim javnim nastupima, od drobilice u Jasenovcu do ostalih, rekao bih, iracionalnih stajališta koja nemaju nikakvih uporišta.”
Međutim poslije optužbe Iva Goldsteina o nekakvom specijalnom antisemitizmu kada “gadiš i vrijeđaš” njega i kada mi nisu objavili odgovor na taj napad Josip Jović je, poslije tiskanja moje knjige „Brani li Goldstein NDH?“, napravio intervju sa mnom u „Slobodnoj Dalmaciji“. Uslijedio je novi napad Goldsteinovih, a moj odgovor nije objavljen. Tekst o tome tiskao sam u Hrvatskom slovu, 3. siječnja 2003.:
Goldsteini bezočno lažu
Ivo i Slavko Goldstein 20. listopada objavili su tekst “Akademik Pečarić uporno laže”, kao svoj komentar intervjua koji je Josip Jović napravio povodom predstavljanja moje knjige “Brani li Goldstein NDH?”. Uredništvo je njihovu tekstu dalo jednak prostor kao i samom intervjuu. Odgovorio sam, ali je traženo da skratim tekst. Učinio sam i to im nije bilo dovoljno. Na kraju sam poslao znatno skraćeni tekst koji ponovo nije objavljen. Evo toga teksta.
U intervjuu u Slobodnoj Dalmaciji 13. listopada tvrdio sam: “Svi koji promiču tezu o genocidnosti hrvatskog naroda, po definiciji napadaju našeg blaženika (Stepinca, op. J.P.). Po tome ćete ih prepoznati. Naravno, Goldsteini će izrijekom negirati genocidnost hrvatskog naroda, ali će sve raditi da to bude rezultat njihova djelovanja. Slično dr. Milanu Bulajiću koji nikad neće reći da je u Jasenovcu bilo 700 000 žrtava, ali će sve učiniti da to ‘dokaže’. Zato ja Goldsteine i mnoge druge u Hrvatskoj i nazivam Bulajićevim učenicima.”
Evo kako to interpretiraju Goldsteini (Slobodna Dalmacija, 20. listopada): “U intervjuu pod naslovom ‘Bulajićevi učenici kroje nam povijest’ u Slobodnoj Dalmaciji od 13.10.2002. akademik Josip Pečarić tvrdi da Ivo i Slavko Goldstein ‘promiču tezu o genocidnosti hrvatskog naroda’. Ovu bezočnu laž (ja iznosim svoje mišljenje, a oni tvrde da lažem – dakle znaju da ja to ne mislim; i udbaši su znali tko što misli, J. P.) Pečarić varira na više mjesta u istom intervjuu tvrdeći da su ‘Goldsteini… Bulajićevi učenici’, jer ‘slično dr. Milanu Bulajiću čine sve kako bi dokazali da je u Jasenovcu bilo 700 000 žrtava’ (istakao J. P.), pa time ‘dokazali i genocidnost hrvatskog naroda’. ” Usporedbom ovih citata vidi se da je bezočna laž da sam rekao kako Goldsteini dokazuju da je u Jasenovcu bilo 700 000 žrtava”. Oni kasnije ponavljaju tu svoju laž tvrdeći da sam ja rekao da oni promiču “mit o 700 000 jasenovačkih žrtava”. Tako nam po tko zna koji put Goldsteini pokazuju da su upravo oni, a ne ja, ti koji u Hrvatskoj “totalno izokreću istinu, insinuiraju, lažno optužuju i kiptećim govorom mržnje zagađuju hrvatski zrak”.
Hrvate prikazali kao genocidan narod
Velik dio svoga teksta Goldsteini koriste da pobiju tu “moju” tvrdnju, odnosno svoju laž. Ovdje ću se – iz tog djela njihova teksta – zadržati samo na tvrdnji: “dosljedno i argumentirano podupiremo procjene Vladimira Žerjavića kao zasad najpribližnije (“oko 80 000 do 90 000 žrtava za cijeli jasenovački kompleks”, str. 342)”. Jasno je da su Kočovićeve i Žerjavićeve brojke trebale poslužiti za očuvanje Jugoslavije. Kočović to sam i kaže, a Žerjavićevu je knjigu tiskao Slavko Goldstein. Žerjavić je tvrdio da je on povećavao brojke iz pijeteta prema žrtvama, ali mu Goldsteini u svojoj knjizi spočitavaju da su one za Židove – premale.
Radi se o dvama pristupima u korištenju Jasenovca u borbi za očuvanje Jugoslavije. Znamo da je popis iz 1964. dao ukupan broj od 597 323 žrtava (u Jasenovcu 49 874). Tajnik saborske Komisije za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava Florijan Boras tvrdi da je iz dostupnih materijala jugoslavenskih komisija za žrtve rata iz 1946. i 1964. vidljivo da su one umnožavale broj žrtava i tako što su se neka imena ponavljala. On drži da je to učinjeno da bi se dobila veća ratna odšteta, ali i da se Hrvati prikažu kao genocidan narod (istakao J.P.). Dodao je da će ti popisi biti preispitani (“Vjesnik” od 22. listopada 1999.). S druge strane Vjekoslav Perica u Slobodnoj Dalmaciji 27. srpnja 2002. tvrdi da je u jednoj biblioteci u Chicagu našao knjigu koju su 1943. izdali Eparhija Pravoslavne crkve iz Chicaga i Ravnogorski četnički pokret Draže Mihailovića u kojoj se govori o 40 tisuća ubijenih Srba u Jasenovcu. Očito je slaganje brojke Goldsteinovih s brojkama Eparhije Pravoslavne crkve iz Chicaga i Ravnogorskoga četničkog pokreta Draže Mihailovića. Vidimo i po Borasovoj tvrdnji da genocidnost hrvatskog naroda i time očuvanje Jugoslavije (stvaranje tzv. Zapadnog Balkana) osigurava i brojka s popisa iz 1964, a još više ona koju spominju Goldsteini i Draža Mihajlović. Zato je i lažima trebalo spriječiti rad saborske komisije na popisu žrtava! Najzaslužniji je za to Slavko Goldstein koji je uspio lažno uvjeriti hrvatsku javnost da je broj žrtava dan u “Izvješću o radu Komisije za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava od osnutka (11. veljače 1992.) do rujna 1999. godine” konačan, a iz naslova samog Izvješća očito je da Komisija konstatira što je uspjela popisati u tom periodu. Za uspješno plasiranje ove laži hrvatskoj javnosti Slavko Goldstein je i nagrađen: predsjednik je Savjeta Javne ustanove Spomen-područja Jasenovac.
Pripravni na falsificiranje
Ovaj je, za nas Hrvate, neobičan odnos Goldsteinovih prema lažima vidljiv kada oni kažu da ja na “žmuklerski način papagajski 16 puta ponavljam istrgnutu kritički intoniranu rečenicu iz recenzije prof. dr. Nevena Budaka o knjizi Ive Goldsteina Hrvatski rani srednji vijek iz 1995. godine”. Podsjetimo se što je to za njih samo “kritički intonirana rečenica”: “Po znanost je najopasnija njegova (I. Goldsteina, op. J. P.) navika da tamo gdje nema izvora izmišlja, a onda na temelju takvih fikcija izvodi daljne zaključke.” Spomenimo da nešto slično o Ivi Goldsteinu piše prof. Miroslav Brandt: “To mi je toga čovjeka razotkrilo do kraja kao pripravna na falsificiranje i znanstveno nepoštenje” Vjerojatno je i ovo prema Goldsteinima “kritički intonirana rečenica”.
Goldsteinovi će dalje: “Nije istina da je ‘Pavelić želio spasiti domaće Židove’. To je proizvoljna i apsurdna tvrdnja koju Pečarić u svojoj knjizi naziva ‘najbitnijim podatkom’, koju varira pedesetak puta i na kojoj zasniva cijelu koncepciju knjige. Manirom diletanta i neznalice, tu koncepciju gradi na jednom jedinom vrlo nerelevantnom rekla-kazala ‘dokumentu’ (upravo su Goldsteinima bitni rekla-kazala dokumenti, pa se zato i bore protiv popisivanja žrtava, op. J. P.): na samo pet istrgnutih redaka iz dnevnika umirovljenoga njemačkog diplomata Ulricha von Hassella koji prepričava što mu je rekao general Glaise von Horstenau.” Nameće se pitanje: Zašto Goldsteini nisu donijeli tih “pet istrgnutih redaka” u svojoj knjizi pa ih pokušali osporiti? Zašto nisu dali istraživanja hrvatske pravednice Ljubice Štefan? Pa čak ni spomenuli njezinu knjigu Stepinac i Židovi! Kada im nešto ne odgovara onda je to nerelevantno (npr. govor Stepinca povodom rušenja sinagoge prvo je nerelevantan, a potom komentiran na jedan bestijalan način), ili postaje nerelevantno tek kada ih se upozori na to kao u slučaju Hassellova svjedočanstva o pokušaju vlasti NDH da spase domaće Židove.
Zašto bi von Hassell izmišljao?
Radi se o von Hassellovu dnevniku. Zapisao je ono što je čuo. Zašto bi izmišljao? Goldsteinima takav podatak ne odgovara, ali im odgovaraju “priznanja” dana u staljinističkim kazamatima! Goldsteini ovim tekstom priznaju da su za taj podatak znali i da ga nisu spomenuli u svojoj knjizi. Da jesu, čitatelji bi se itekako zamislili nad njim. Naime, Goldsteini u knjizi priznaju da su Židove spašavali i sam Pavelić i visoki slojevi ustaške hijerarhije što itekako daje za pravo Hassellovu svjedočenju. Tako na str. 583. Goldsteini kažu:
“… posve su deplasirane kasnije isprike nekih ustaša i njihovih simpatizera da je ovaj ili onaj visoki funkcioner ustaškog režima ‘štitio’ ili ‘spašavao Židove’. Istina je da je gotovo svatko od njih imao ‘svoga’ Židova za kojega se zauzimao i koji je uspio doživjeti 1945. godinu (istakao J. P.), ali na ubijanja tisuća drugih Židova nije reagirao ili je u njima spremno sudjelovao.”
Naravno, deplasirano je upravo tvrditi da su se mogli suprotstaviti Hitleru i reagirati na ubijanje tisuća drugih Židova. A Goldsteini ovakvim glupostima žele dokazati da su Nijemci krivi za holokaust svugdje u Europi – osim u Hrvatskoj. To im je izraz ljubavi prema hrvatskom narodu. Vjerovali ili ne?
Netko bi mogao pomisliti da su Goldsteini samo diletanti i neznalice. Ali onda ne bi krivotvorili moj citat. Profesori Budak i Brandt nas upozoravaju da je to konstanta u njihovu radu! Ali već samim krivotvorenjem onoga što sam ja rekao pokazali su da su u svojoj mržnji i dalje spremni koristiti sva nedopuštena sredstva. Lažu i prijete: “Potrudit ćemo se da njegove laži ne postanu istinom”. Doista, trude se da njihove laži postanu istine. A istini poručuju: No pasarân! Pokazali su koliko je točno ono što sam o njima rekao u svom intervjuu. Ne vjerujem da bi Bulajić tako priglupo krivotvorio nečiji tekst. Bulajićevi učenici su daleko nadmašili svoga profesora. Da parafraziram velikog Matoša: Lažu Goldsteini i to im je od Boga dano!
*
Posebno treba spomenuti njihovu ‘zapovijed’: “Potrudit ćemo se da njegove laži ne postanu istinom”.
U Slobodnoj Dalmaciji nisu objavili moj odgovor. U glavnim medijima je bilo vrlo teško ponešto objaviti. Ali postoje portali i knjige.
Tako sam njihov naslov koristio za tekstove o Slavku Goldsteinu u knjizi: J. Pečarić: Oba su pala, Zagreb, 2016 ., str. 392.:
Posebni savjetnik Predsjednika Vlade RH za kulturu Slavko Goldstein uporno laže, I. .… 165
Posebni savjetnik Predsjednika Vlade RH za kulturu Slavko Goldstein uporno laže, II. …168
Posebni savjetnik Predsjednika Vlade RH za kulturu Slavko Goldstein uporno laže, III. …174
Posebni savjetnik Predsjednika Vlade RH za kulturu Slavko Goldstein uporno laže, IV. …182
Posebni savjetnik Predsjednika Vlade RH za kulturu Slavko Goldstein uporno laže, V. ….188
Bivši posebni savjetnik predsjednika vlade RH za kulturu Slavko Goldstein uporno laže …..248
Iste tekstove objavio sam i u knjigama:
- Pečarić, S. Razum,Razotkrivena Jasenovačka laž, Društvo za istraživanje trostrukog logora Jasenovac, Zagreb 2018.
- Pečarić, Stjepan Razum,Jasenovac – A lie uncovered, Lulu.com, 2021. pp. 506.
Josip Pečarić
U svezi s ovim pogledaj priloge:
BULAJIĆEVI UČENICI KROJE NAM POVIJEST
KNJIGA STVARNI JASENOVAC TOMISLAVA VUKOVIĆA
HODAK: ONI KOJE SMO U RATU PORAZILI VRAĆAJU SE PO SVOJE
TVOJA TVRDNJA TAKVI SRAMOTE SVE ŽIDOVE
Što se tiče ove Tvoje tvrdnje Takvi sramote sve Židove, ne nas nisam siguran da možemo reći “sve” jer ima puno njih koji ne misle isto što i Drobilica. Tako kao Ti sigurno misle svi oni koji znaju za izjave Hannah Arendt o NDH (npr. v. J. Pečarić, Hannah Arendt u mojim knjigama, dragovoljac.com:
http://www.dragovoljac.com/images/minifp/HannahArendt.pdf).
Vjerojatno je Ivu Drobilici i ona revezionist kao što u novoj knjizi Drobilici Esther Gitman:
Među „revizioniste“ je Ivo Goldstein uvrstio čak i Esther Gitman, povjesničarku židovskog podrijetla iz Sarajeva, Izraela i SAD-a, zato što je pozitivno pisala o nadbiskupu Alojziju Stepincu.
Veliki prijatelj i suradnik bio mi je Slobodan Lang koji mi je bio glavni suradnik kada smo otvorenim pismima branili Marka Perkovića Thompsona (u napadima je tada itekako značajnu ulogu imao Slavko Goldstein):
- Pečarić,Slobodan Lang / Pešorda o Langu, Portaldragovoljac.com:
http://www.dragovoljac.com/images/minifp/LANG.pdf
- Pečarić,Slobodan Lang / Pešorda o Langu, Zagreb, 2020.,str. 272.
U tekstu DROBILICA MATEMATIČAR imaš što piše Drobilica o Peticiji ZDS iz 2015. godine, a u prethodnim tekstovima dao sam što o toj petuciji kojoj je potpisnik poslije dva akademika i dva biskupa bio i ravnatelj Hrvatskog instituta za povijest iz vremena Franje Tuđmana dr. sc. Mirko Valentić:
- Pečarić, Dr. sc. Mirko Valentić,
dragovoljac.com, 2021.:
http://www.dragovoljac.com/images/minifp/VALENTIC.pdf
Zanimljivo je da Drobilica ne spominje da je potpisao osudu Peticije ZDS. To je javnosti otkrio jedan od onih s Katedre za povijest Filozofskog fakulteta koji ju nije htio potpisati prof. dr. sc. Ivo Banac:
Radi se o 30-ak profesora na čelu s predstojnikom Odsjeka za povijest dr. Tvrtkom Jakovinom i glavnim režiserom hajke Hrvojem Klasićem. Evo ljudi koji, zahvaljujući nikad provedenoj lustraciji, još žive u sferi javne i svake druge osude svih onih koji ne misle kao oni. Dr. Damir Agić, dr. Neven Budak, dr. Ivo Goldstein (podcrtao JP), dr. Ivica Prlender, dr. Borislav Grgin, dr. Iskra Iveljić, dr. Bruna Kuntić Makvić, dr. Mirjana Matijević-Sokol, dr. Nenad Moačanin, dr. Drago Roksandić, dr Mario Strecha, dr. Božena Vranješ-Šoljan i da ih ne nabrajam baš sve.
Lijepo je bilo vidjeti koliko je veliki prostor u svojoj novoj knjizi Ivo Drobilica posvetio predstavljanju moje knjige:
- Pečarić,Josip Šimunić i ‘Za Dom spremni’, Zagreb, 2019, str. 362.
Mislim da je veliki nedostatak te njegove knjige što nema ništa o predstavljanju knjige:
- Pečarić,IX. Bojna “Rafael Vitez Boban”, Zagreb, 2022., str. 349.
Ponešto predstavljanju te knjige dajem u Prilogu, s napomenom da sam i tada govorio i o Ivu Drobilici, ali i o onima kojima takav Ivo Drobilica treba.
Ali isu napada na Thompsona i velike hrvatske domoljube sportaše počeli s napadom na Josipa Šimunića. Pogledaj moj tekst iz 2003. i o ulozi Slavka Goldsteina u tadašnjim napadima:
NEKA PATE KAD IM SMETA, HRVATSKA JE PRVAK SVIJETA!
Ali ima i drugih onih Židova u RH koji su potpuno drugačiji od Drobilice i kojima je Hrvatska na srcu. Imao sam prigodu upoznati Mišu Montilja o kome sam pisao i u tekstu IVO I HRVATSKI ANTISEMITIZAM:
I zaista, i ja sam se bavio tim pitanjem, ali u članku “Srpsko podmetanje povjesniku Tuđmanu – Prnjatovićeva izvješća o logoru Jasenovac” objavljenom također u Hrvatskome slovu, 1. svibnja 1998. Dakle, riječ je o vrlo delikatnoj temi – izvješćima Srbina Vojislava Prnjatovića davne 1942. godine danim Nedićevoj komisiji u Beogradu i tamošnjim crkvenim vlastima.
Po objavljivanju tog članka g. Montiljo, predsjednik hrvatsko-izraelskog društva prijateljstva, čestitao mi je i sugerirao da se tekst prevede na engleski tako da bi ga mogli čitati i u Izraelu.
- Montiljom me je tada znao predstaviti kao velikog prijatelja Židova.
Zato ću dati završetak tog teksta koji je g. Montiljo želio vidjeti i na engleskom:
Ipak, činjenicu da je Tuđmanova knjiga napadana zbog citiranja Prnjatovića, a nisu na isti način napadane spomenute knjige tiskane u Beogradu, jedino je i moguće objasniti spoznajom o teškom položaju Židova u Srbiji kroz cijelu povijest i zabrinutost Židova diljem svijeta za sudbinu Židova u današnjoj Srbiji. Povijest stradanja Židova u Srbiji dao je Philiph J. Cohen u knjizi “Srpski tajni rat”. Vjerojatno je cilj i najnovijih tiskanja Prnjatovićevih izjava u Beogradu – pritisak na Židove! Primijetimo također da Cohen u svojoj knjizi navodi niz najnovijih antisemitskih zbivanja u Srbiji. Na primjer, 15. siječnja 1992. “Pravoslavlje”, službeno glasilo Srpske pravoslavne crkve, donijelo je članak pod naslovom “Jevreji ponovo raspinju Hrista” u kome se govori o “patološkoj” mržnji izraelskih političara prema kršćanstvu, pa čak i da su srpske pravoslavne kaludjerice često bivale pretučene u Izraelu. Broj nije povučen iz prodaje. Ili pak kada su Rusi priznali Hrvatsku i Sloveniju, Tanjug je za to optužio “aktivnost jevrejskog lobija na najvišem nivou u rukovodstvu ruske diplomacije”. Kako su se mogli osjećati Židovi u Srbiji čitajući ovo u zemlji koja je u to vrijeme izvršila agresiju na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu i u tim državama provodila zločine istovjetne onima iz holokausta?
Koliko je velikosrpska politika bila uspješna pokazuje već sama činjenica da ni Židovi diljem svijeta uopće ne spominju činjenicu da je jedini judenlager na svijetu bio konc-logor Sajmište u Beogradu. Ne spominju ni činjenicu da su masovna gubilišta Židova bile beogradske ulice! A jedini judenlager na svijetu – konc-logor Sajmište – danas nije ni obilježen, niti se u Beogradu čuva spomen na njega. Dapače, Bulajić za svoje djelovanje ima potporu nekih židovskih krugova u svijetu. Zato on u knjizi koja govori o Tuđmanovoj knjizi ne želi ulaziti u te “sporne” dijelove Tuđmanove knjige! On samo kaže da “Jevreji ne bi trebalo da prime izvinjenje predsjednika druge nezavisne države Hrvatske”!
Što se tiče tvog spominjanja prof. dr. sc. Miroslava Brandta o tome što je on pisao o svom nesuđenom doktorandu Ivu Drobilici, a Ti spominješ, sigurno zna jako puno ljudi i to se često navodi u raznim komentarima čitatelja.
Meni je važna laž oca i sina Goldstein u povodu mog intervjua „Slobodnoj Dalmaciji“ u kojoj je dan očiti vrijednosni sud o onima koji napadaju Stepinca i zagovaranja teze o „genocidnosti hrvatskog naroda“. Zapravo puno je onih u RH koji su svjesni da su laži o logoru Jasenovac u svrhu ‘dokazivanja’ te genocidnosti. Da nije bi li se izmišljale drobilice, postajali stručnjaci u pravu, matematici, biologiji… Ali za sud u Zagrebu nije vrijednosni sud kada o nekome napišeš toliko knjiga pa kažeš to isto na osnovu svojih razmišljanja. Kažeš isto što vjerojatno većina Hrvata misli i bez da je napisalo toliko knjiga.
Dragi Stijepo, ovo će biti moj zadnji prilog o novoj knjizi Iva Drobilice komentar s još jednom napomenom o jednoj Goldsteinovoj tvrdnji o Stepincu:
“Hrvatski tjednik” od 30. 06. 2022. i rublika FUSNOTE ZA FAH IDIOTE i treći put zaredom u njoj je Ivo Goldstein:
Ivo GOLDSTEIN, povjesničar:
‘Dio problema koje danas imamo proiizilazi iz toga što gradimo društvo na temeljima Stepimca i Tuđmana, a oni ne mogu biti idejni vođe.’
HT: Uvijek je tako, kad jednima svane, drugima smrkne. Što da radimo kad narod kojemu je svanulo s Tuđmanom i Stepincem s takvima kojima je smrklo sa smrću voljenoga masovnog ubojice Tita i njegove okupacijske države.
Još tada sam komentirao:
Obradovalo me je ovo Goldsteinovo o Stepincu jer on zapravo reklamira moju knjigu:
- Pečarić,Branili smo Stepinca, Portaldragovoljac.com, 2021.:
http://www.dragovoljac.com/images/minifp/stepinac3.pdf
Pogledajte samo Kazalo i vidjet ćete kolika je to pohvala za mene:
KAZALO
UVOD
OBRANA STEPINCA OD NAPADA BULAJIĆA
OBRANA STEPINCA OD NAPADA GOLDSTEINA
GOLDSTEIN OPET VRIJEĐA HRVATE
TKO BRANI GOLDSTEINE
ODGOVORNI SU USTAŠE, A MOŽDA I NIJEMCI!?
SPAŠAVANJE GRUPE ZAGREBAČKIH LIJEČNIKA
STEPINAC I ŽIDOVI
ZNANOST NA TEMELJIMA IDEOLOGIJE
ISKRIVLJENJE I ZLONAMJERNE INTERPRETACIJE STEPINCA
PROSVJED PROTIV PROGONA ŽIDOVA
GOLDSTEINOVA MRŽNJA PREMA STEPINCU
SMIJEŠNI PRIGOVORI STEPINCU
GOLDSTEIN I BULAJIĆ O STEPINCU JEDNAKO LAŽU
STEPINAC POMAŽE PREBJEGLIM NJEMAČKIM I AUSTRIJSKIM ŽIDOVIMA 1936. GODINE
SPAŠAVAO JE LJUDE U VRIJEME DIVLJAŠTVA
HAJKA NA DR. KRIŠTA
GOLDSTEIN: REVIZIONIST, DOGMATIK ILI JUGOSLAVEN?
PORNOGRAFIJA U POVIJESTI
GOLDSTEIN U KOMISIJI ZA UTVRĐIVANJE RATNIH I PORATNIH ŽRTAVA
NADBISKUP STEPINAC: VELIKI BRANITELJ ŽIDOVA ILI MOŽDA – ANTISEMIT?
ZAR JE PISANJE O NESTRUČNOSTI JUGOKOMUNISTA – ANTISEMITIZAM?
TEKST POSLAN VJESNIKU ZA «STAJALIŠTA»
SMIJEŠNI GOLDSTEINOV NAPAD NA NADBISKUPA BOZANIĆA
(NE)OBJAVLJENO PISMO «GLOBUSU»
JE LI ISTINA KONTRAPRODUKTIVNA?
NEIZBOR GOLDSTEINA U HAZU
HINA: PEČARIĆ IMA OZBILJNIH PRIMJEDBI NA RAD IVE GOLDSTEINA
GOVORI LI AKADEMIK SILOBRČIĆ O VAŠEM NEPOŠTENJU ILI O NEDOVOLJNOJ INTELIGENCIJI?
PRIZNAJEM: ANTISEMITIZAM VLADA U HAZU-U!
PAMFLET JE KOJI VRIJEĐA ŽIVE I MRTVE!
DIRLJIVA GOLDSTEINOVA BRIGA
GOLDSTEIN NIJE U HAZU-U ZBOG NESTRUČNOSTI, A NE ZBOG ANTISEMITIZMA!
UMJESTO ZAKLJUČKA: „NETOLERANTNI“ REVIZIONISTI
GOLDSTEIN VAM JE PORUČIO DA STE GLUPI
STALNI NAPADI NA STEPINCA
IGOR VUKIĆ, VRIJEME JE ZA ISTINU O LOGORU JASENOVAC
PISMO RAVNATELJU NJEMAČKE TELEVIZIJE U POVODU KLEVETNIČKOGA PRILOGA ‘HRVATSKA: ŽIDOVSKO STANOVNIŠTVO U STRAHU’
IGOR VUKIĆ: HRVATSKI GRAĐANI SIGURNO SU ZRELI ZA PUNU ISTINU O LOGORU JASENOVAC
PISMO PROF. MARUŠIĆU
PRILOG: MATKO MARUŠIĆ, DR. ESTHER GITMAN I MI: VELIKI DAN HRVATSKE POVIJESTI
‘SRPSKI SVET’ I HRVATSKA
PORFIRIJEVA DALEKOVIDNICA
ZAHTJEV ZA KADROVSKIM SMJENAMA NA HTV-u
MEMORANDUM 2 („SRPSKI SVET“) NA DJELU
MOGUĆNOST POTPISIVANJA PETICIJE ZA ODGOVORNOST NA HTVU
GRAĐANSKA (DRŽAVLJANSKA) INICIJATIVA ZA UTVRĐIVANJE ODGOVORNOSTI NA HRT-U
PREDSTAVKA O HRVATSKOJ RADIOTELEVIZIJI I HINI
SMIJEŠNI STANKOVIĆ
ZDRAVKO GAVRAN: DESET PITANJA O KATOLIČKIM MEDIJIMA I CRKVI MEĐU HRVATIMA DANAS
EKSKLUZIVNO: ESTHER GITMAN TRAŽI ODGOVOR OD PATRIJARHA PORFIRIJA: ZAŠTO VAM JE JEDAN OD PRVIH ZADATAKA BIO NAPAD NA BLAŽENOG STEPINCA
STEPINAC: “PRAVI MUŽEVI NE SAGIBLJU KOLJENA PRED LAŽNIM DUHOM VREMENA.”
AKADEMIK JOSIP PEČARIĆ – ŽIVOTOPIS
Komentar je objavljen na portalu bezcenzure.hr s više priloga. Ovdje na kraju dajem samo:
TKO SU ARBITRI HRVATSKE JAVNE SCENE?
Završetak tog teksta izvrstan je kraj za ovaj tekst i nadam se knjigu:
SVETI SU ANTIHRVATSKI CILJEVI!
Josip Pečarić
