By Za prve političke zatvorenike u hrvatskoj državi, 20. svibnja 1991. bio je veliki dan. Tog dana u „ime naroda“ Vojni sud u Zagrebu, u Gajevoj 4, na čelu sa sucem pukovnikom Milom Vignjevićem objavilo je javnu presudu tzv. Virovitičkoj skupini.
Antun Habijanac osuđen je na kaznu zatvora u trajanju od 3 godine i 6 mjeseci, Đuro Dečak je dobio tri godine, Franjo Kovač, dvije godine i šest mjeseci, Vlado Šabarić, jednu godinu i tri mjeseca, Vinko Belobrk, jednu godinu i Josip Kovač tri godine i tri mjeseca.
Bili su „krivi“ jer su „od sredine 1990., pa dalje, sudjelovali u pripremanju oružane pobune na teritoriju Republike Hrvatske i time ugrožavali državno uređenje i sigurnost Jugoslavije, pod vodstvom Martina Špegelja, ministra obrane Republike Hrvatske“.
Špegelja, srećom, nisu uspjeli uhititi, pa mu nisu ni sudili, ali su ga optužili za brojna kaznena djela.
Zanimljivo je da se na izricanju presude nije pojavio ni jedan odvjetnik optuženih, vjerojatno iz straha da bi i njih mogli optužiti ili čak i zatvoriti.
Okrivljenici su presudu (koja još ni danas nije povučena!) dočekali relativno mirno. Svi su se još jednom izjasnili da nisu krivi. Habijanac je rekao: „Druže predsjedniče, za ovo za što ste me osudili uopće nisam kriv, a za to što ste me ipak osudili ako ima vašeg srpskog Boga on će vas kad-tad kazniti“. Vinko Belobrk je izjavio nešto što tada nitko nije očekivao: „Sve što sam radio, radio sam za svoju Državu Hrvatsku, a ako bude trebalo za nju ću i život dati“.
Nakon izrečene presude srpskih okupatora i nakon 18 dana suđenja (uhićeni su krajem siječnja 1991.) sudac Mile Vignjević je nadodao: „Civili Habijanac, Dečak i Belobrk odmah se puštaju na slobodu , a vojna lica Kovač i Šabarić ostaju i dalje u pritvoru“.
U prvi tren nitko ovo nije očekivao, pa su okrivljeni ostali i dalje zbunjeno na svojim mjestima, pitajući predsjedavajućeg jesu li to oni dobro čuli, a ovaj se na njih počeo derati. „Van, van, van odmah iz ovog Vojnog suda“.
A ispred suda i toga se dana okupio veliki broj Hrvata, koji su čekali izricanje presude i davali veliku podršku optuženima. Oduševljenju nije bilo kraja, poglavito nakon njihova 116 dana pritvora. Čitavim putem do Virovitice ljudi su ih srdačno dočekivali, slavili poput najvećih hrvatskih junaka. Bio je to dan za pamćenje.
Habijanca je u njegovoj obiteljskoj kući uhitio sam ratni zločinac Aleksandar Vasiljević, general major JNA, drugi čovjek KOS-a, 25. siječnja 1991.
Trebamo li podsjetiti da nitko, pa ni taj Vasiljević, od strane zločinačke JNA, koji su s ponosom nosili crvenu zvijezdu petokraku, nikada nije osuđen, iako su iza njih ostale i brojne masovne grobnice od Vukovara do Dubrovnika.
Pojedincima je i dalje najvažnije osuđivati hrvatske branitelje i stradalnike Domovinskog rata i zbog pozdrava kojeg su koristili – Za dom spremni -, ali ne i osuđivati zvjerstva koje su počinili zločinci i agresori Jugoslavenske narodne armije i drugi.
Kad su se, 20. siječnja 1991., Habijanac, Dečak i Belobrk vratili u Viroviticu, pred oduševljenim mnoštvom, Habijanac je uz ostalo rekao:
- Mislili su da su Virovitičani lak narod, da će propjevati sve što im se kaže, da će biti krunski svjedoci u optužbi okupatorske, navodne narodne armije. No pogriješili su. Tad ste se vi digli, tad se digao cijeli narod Hrvatske, dali ste nam snage da ne pokleknemo, dali ste nam snage da protivniku pljunemo u lice i kažemo ono što ste im vi poručivali, a to je: da svoju volju nećemo i nismo nikada do sada nikome nametali, ali smo ako zatreba odlučni u obrani interesa hrvatskog naroda, slobode i suvereniteta Republike Hrvatske, istaknuo je Habijanac te dodao da „ovo nije sukob između dva naroda, kako to prikazuju agresori, već je to sukob između dva sistema, našeg demokratskog i srpskog starog boljševičkog.“
O ovom događaju, tamnovanju Hrvata u Vojnom zatvoru u Zagrebu, Habijanac je objavio i knjigu „Za slobodnu Hrvatsku“ (Meditor, 1997.), koju je priredio i uredio Milan Pišković.
Međutim, ostaje i dalje pitanje, kako se pojedinci sve češće i više sjećaju događanja iz Drugog svjetskog rata, a ova iz suvremene hrvatske povijesti „zaboravljaju“, marginaliziraju ili falsificiraju?
Stoga te i takve i dalje treba pitati: gdje su bili 1991.?
Mladen Pavković
