By U svakoj demokraciji postoje granice političkog i društvenog prihvatljivog. Kada ih počnu prelaziti oni koji obnašaju najviše javne dužnosti, riječ više nije o incidentima, nego o simptomu dubokog institucionalnog i moralnog poremećaja. Upravo takvu situaciju danas gledamo u Hrvatskoj, zemlji koja bi, nakon vlastitog povijesnog iskustva, trebala imati jasan odnos prema ideologijama koje su ostavile krvavi trag u 20. stoljeću.
Kako definirati političara, osobito saborskog zastupnika, koji pjeva pjesme koje veličaju likove iz najmračnijeg razdoblja hrvatske povijesti? Takvo ponašanje nije folklor, niti “privatna stvar”. Riječ je o političkom činu jer dolazi od osobe koja sudjeluje u donošenju zakona i oblikovanju društvenih vrijednosti. U demokraciji mandat nosi odgovornost, kako onu političku tako i onu pravnu, posebno kada je određena simbolika u pitanju. A simbolika je u nekim slučajevima i više nogo jasna, očita je, i relativizacija je povijesnog zla.
Još je ozbiljnije pitanje kako definirati političko vodstvo države koje relativizira ustaški pozdrav i time, svjesno ili nesvjesno, pušta “duha iz boce”. Povijesni revizionizam rijetko počinje otvorenim negiranjem zločina, češće započinje banalizacijom, izgovorima i taktičkim šutnjama, dakle upravo ono što posljednjih mjeseci radi Vlada premijera Plenkovića. Vlada je svojim ponašanjem bez jasno podvučene crte poslala poruku da su granice pomaknute, a kao rezultat imamo sve dublje podjele, rastuću netrpeljivost i eroziju demokratske kulture.
Najproblematičnije je ipak ponašanje vlasti koja, suočena s rastućim gospodarskim i socijalnim izazovima, sve češće poseže za ideološkim temama. Kako izostaju konkretna rješenja za inflaciju, mirovine, zdravstveni sustav ili demografiju, ideološki sukobi postaju sve češći alat za skretanje pozornosti. Takva strategija dugoročno razara društveno povjerenje jer umjesto racionalne rasprave o javnim politikama, građani dobivaju emocionalno zasićen prostor u kojem dominiraju simboli, povijesne traume i podjele. To je oportunistička politička proizvodnja ideoloških sukoba samo kako bi se izbjegla odgovornost za realne politike.
Sve zajedno otvara neugodnu, ali legitimnu raspravu, treba li postaviti više standarde za one koji upravljaju državom? Ideja o procjeni kognitivnih sposobnosti i psihološke stabilnosti kandidata za najviše funkcije možda zvuči radikalno, ali proizlazi iz realnog problema, erozije političkih kriterija. Ako već postoje strogi uvjeti za brojne profesionalne pozicije, postavlja se pitanje zašto bi upravljanje državom bilo izuzetak.
Naravno, takve prijedloge treba promatrati oprezno kako se ne bi narušila demokratska prava, no sama činjenica da se o tome ozbiljno raspravlja pokazuje razinu nepovjerenja građana prema političkoj eliti. To nepovjerenje nije nastalo slučajno već kao posljedica predugog toleriranja neodgovornosti i relativizacije temeljnih vrijednosti. Vrijeme je za jasnu liniju razdvajanja. Demokracija ne može opstati ako politički mainstream koketira sa ekstremizmom, niti ako vlast ideološke sukobe koristi kao dimnu zavjesu za vlastite neuspjehe. Odgovornost mora biti osobna i politička, bez iznimki i bez kalkulacija.
Društvo koje ne povlači jasnu granicu prema ekstremizmu riskira izgubiti i povijesnu istinu i demokratsku budućnost. Vrijeme je da odgovornost postane standard, a ne iznimka.
U Zagrebu, 18.02.2026.
Predjednik BUZ:
Milivoj Špika prof.
