By Sustav obiteljske mirovine u Hrvatskoj već godinama proizvodi nelagodu, ali i opravdana pitanja o pravednosti i smislu mirovinskog osiguranja kao sustava koji bi trebao vrednovati rad, staž i uplaćene doprinose. Na papiru, rješenja izgledaju socijalno osjetljivo. U praksi, međutim, otvaraju ozbiljan problem jednakog tretmana bitno nejednakih životnih i radnih situacija.
Prema važećem Zakonu o mirovinskom osiguranju, preživjeli bračni ili izvanbračni partner može ostvariti pravo na 77 % mirovine preminulog partnera. Uz to, postoji mogućnost kombinacije, zadržati vlastitu mirovinu i koristiti dodatnih 27 % od tih 77 % obiteljske mirovine, ako je to povoljnije. Sama po sebi, ta odredba nije sporna. Sporno postaje ono što sustav uopće ne razlikuje.
Naime, potpuno isto pravo na 77 % mirovine preminulog partnera ima osoba bez ijednog dana radnog staža i osoba koja je npr. odradila puni radni vijek, ali joj je obiteljska mirovina povoljnija od vlastite ili moguće kombinacije sa dijelom mirovine (27%) preminulog partnera. Drugim riječima, dugogodišnji rad, desetljeća uplaćivanja doprinosa i ukupni staž bračnih ili inih partnera u nekim situacijama ne vrijede doslovno ništa.
Posebno je problematično što bračni par sa, primjerice, ukupno 80 godina radnog staža, nakon smrti jednog partnera, može završiti u istoj materijalnoj situaciji kao par koji je ostvario tek polovicu tog staža. To nije pitanje socijalne osjetljivosti, nego elementarne pravednosti. Ako mirovinski sustav ne prepoznaje razliku između 40 i 80 godina rada, tada se opravdano postavlja pitanje, čemu uopće radni staž kao temelj mirovinskog prava?
Apsurd se dodatno produbljuje kod viših mirovina. Što je mirovina preminulog partnera veća, to je nepravda izraženija, jer se primjenjuje gornji limit – cenzus koji ograničava maksimalan iznos obiteljske mirovine kroz vrijednost 80 AVM-a. Time se dodatno briše razlika između onih koji su tijekom radnog vijeka znatno više uplaćivali u sustav i onih koji nisu.
Naravno, obiteljska mirovina mora imati snažnu socijalnu komponentu i mora štititi one koji su objektivno ekonomski ugroženi. No socijalna funkcija ne smije potpuno poništiti doprinos radu. Sustav koji izjednačava „nerad“ i dugogodišnji rad šalje pogrešnu poruku, da se doprinos zajednici ne isplati, barem ne u mirovinskom smislu.
Ovo nije napad na one koji nisu radili, nego kritika sustava koji odbija uvažiti razliku. Pravedniji model mora pronaći ravnotežu između socijalne sigurnosti i valorizacije rada. Bez toga, obiteljska mirovina ostaje simbol dobre namjere, ali i loše prakse.
Socijalna osjetljivost ne smije biti izgovor za poništavanje rada. Pravedan mirovinski sustav mora razlikovati doprinos svakog pojedinca inače gubi smisao.
#MirovinskiSustav #ObiteljskaMirovina #Pravednost #RadniStaž #SocijalnaPravda #Umirovljenici #Mirovine #ReformaMirovina
U Zagrebu, 10.02.2026.
Predsjednik BUZ:
Milivoj Špika prof
