By Otkako je počela agresija Rusije na Ukrajinu, nema medija koji o tome ne izvještava. „Svi“ su odjednom postali ratni i ini komentatori, pa smo se stoga štošta naslušali i načitali.
Drugim riječima, koliko je u Ukrajini palo granata, toliko ima verzija o početku sukoba, ali i o samim događajima na terenu.
Agresori i ukrajinski branitelji vjerojatno nemaju volje ni prigode pratiti što se sve piše, tako da će im jednoga dana, kad sve završi, naprosto biti smiješno kako se i na koji način izvještavalo čak i s prvih crta bojišta.
Kad je počeo hrvatski obrambeni Domovinski rat, sjećam se, da smo dobro pazili što i kako objavljujemo (bio sam uz ostalo, 1991., osnivač i urednik prvog hrvatskog vojnog lista „Gardist“), dok s druge pak strane o ratnoj medijskoj slici iznimno dobro i kvalitetno skrbio je državni stožer na čelu sa generalom Ivanom Toljem ili informativna ratna redakcija HRT-a, koju je vodio Antun Vrdoljak.
Tada se nije moglo dogoditi (?) da se iz „povjerljivih izvora“ objavljuje, piše i govori na koji se način Hrvatskoj doprema oružje, a još manje s kakvim naoružanjem raspolažemo, gdje je smješteno, koliko imamo vojnika i tome slično.
Nu, danas je ipak drugačija slika. Zahvaljujući pojedinim hrvatskim medijima već i svaka babica zna kakvo sve naoružanje imaju Rusi, a kakvo Ukrajinci, pa čak i to koliko je i na koji način primjerice Hrvatska poslala oružja prema Kijevu ili nekim drugim gradovima.
Pojedini novinari i tzv. komentatori tako „dobro“ i „zanimljivo“ izvještavaju da se ponekad stječe dojam da to čine iz Putinove ili Zelenskijeve radne ili privatne sobe! Čudo jedno!
Međutim, u većini ovakvih i takvih izvještaja ili reportaža, ipak je, ruku na srce, najviše polu informacija ili još više laži i obmana, samo da se proda što više novina, ili pak da se prije „ekskluzivnih“ ratnih vijesti zaradi što više na propagandnim porukama.
Stoga, uvijek treba imati na umu da pojedini mediji i te kako presudno utječu na oblikovanje javnog mnijenja i da percepcija javnosti ovisi puno o onome što su mediji izabrali, ispustili, oblikovali i interpretirali.
- Profesionalna se etika novinara dovodi u pitanje prešućivanjem ili naglašavanjem, drastičnim opisivanjem događaja ili njegovim uljepšavanjem, tumačenjem događaja s ciljem propagande i slično. Vojska čini velike napore kako bi ograničila pristup bojištu, a novinare često dovodi u situaciju da preuzimaju materijale koji su im namijenili- zapisao je Josip Čerina iz Sveučilišta u Zadru.
Do javnosti, kako god okrenuli, uglavnom i danas dolaze informacije i slike s terena koje ne održavaju pravo stanje u ratnoj zoni.
Ali, i pojedini hrvatski novinari, a još više „komentatori“ i dalje se ponašaju, pišu i govore kao da im osobno Putin ili Zelenskij šalju izvješća, što na kraju ispada „kaša“ ili „ričet“, gdje svi sve znaju, a u biti nitko ne zna ništa!
Svojedobno je Hrvatska dobila i medijski rat protiv velikosrpskog agresora, ali bez toliko obmana i laži koliko se danas mogu naći na pojedinim portalima, novinama ili malim ekranima.
Rat je ozbiljna stvar i ne može se o njemu izvještavati kao o nekoj loptoguračkoj utakmici ili s događanjima na tržnici!
Mladen Pavković,
predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata91.
